KONAC je studenog 1991., branitelji Šibenika izvode iznenadni protunapad, a poseban vod upada u stožer Kninskog korpusa i hvata glavom i bradom njegova zapovjednika Ratka Mladića.

Par sati kasnije, nakon improviziranog prijekog suda, čovjek koji je tjedan-dva ranije zapovijedio pokolj u Škabrnji, a u međuvremenu bezdušno gađao Šibenik i Kijevo, nalazi se pred streljačkim vodom. Daju mu posljednju cigaretu, koju on od drhtaja ruku ne može ni pripaliti.

Prije no što ga puške naciljaju, on još jednom vapi da nemaju pravo ovako ga smaknuti, da to nije po Ženevskoj konvenciji, onoj istoj koju je sve do jučer bez ikakvih skrupula gazio. Nitko ne haje za njega, odjekuje plotun i na krševitom tlu ostaje ležati beživotno tijelo čovjeka čije su ruke već bile do lakata u krvi nevinih ljudi.

Slabašna pravda

Uvodni ulomak, nažalost, nije prepričavanje stvarnog doživljaja nego jednostavno i jasno objašnjenje onoga što bismo nazvali provedbom pravde. U nekom idealnom svijetu, svakoga bi se zločinca uhvatilo čim prije nakon počinjenja nedjela i onda ga se primjereno osudilo, ujedno spriječivši da on nastavi s nanošenjem zla.

U nekom idealnom svijetu, ovako je trebao završiti Ratko Mladić, prije no što je dobio prigodu da počini još gora zlodjela, čiji se vrhunac zbio u Srebrenici.

Kao što znate, to se nije dogodilo. Mladić je živ i zdrav dočekao kraj rata, onda uživao u solidnom civilnom životu dok nije podignuta međunarodna optužnica. Potom se kao nešto skrivao punih šesnaest godina, pa je već u poodmakloj dobi konačno odveden u Haag i tamo osuđen na doživotno robijanje u zatvoru s nimalo lošim životnim standardom.

I ovdje ćemo se složiti: Mladića je sustigla neka pravda, ali slabašna, koja teško da ikoga može zadovoljiti.

Posmrtna pravda

Znam da neki smatraju kako ga je ruka pravde sustigla i samoubojstvom njegove kćeri Ane. Premda ga je to svakako pogodilo, imam problema sa svakim poravnanjem računa koje uključuje stradanje nevinih. To nije pravda, to je samo nova nepravda.

Stoga sasvim razumijem one koji bi htjeli neku post mortem presudu - i tu ima neke etičke logike (koliko god metafizički neutemeljeno).

Pretpostavi li tko postojanje pravednog Boga gotovo kao jasna konkluzija slijedi da bi se svi ljudi jednom morali pojaviti na sudu pred njime.

Ostavimo postrance sad pitanje zašto taj isti pravedni Bog nije poduzeo malo više da nam se ne dogode nikakvi zločinci ili barem da ih se pohvata prije no što proliju hektolitre nedužne krvi. Dođe određeni trenutak na kraju povijesti i pred Bogom stanu svi Herodi, Himmleri i Mladići (a ima ih na tisuće, ako ne i desetke i stotine tisuća).

Na što ih osuditi?

Ako mene pitate, kad se već njih dizalo iz mrtvih, onda neka se prema njima postupi otprilike isto kao i u onom (nažalost) izmišljenom događaju s početka članka.

Dok sam bio vjernik, nekako sam tako i zamišljao izvršenje konačne pravde: dobri i progonjeni idu u vječni život, a zlikovci bivaju smaknuti.

Možda treba dodati malo više dramatike, ako nekome baš to treba, možda da im malo više drhte ruke dok puše posljednju cigaretu, ali u osnovi jednostavna, retributivna pravda.

Pakao kao pravda

Prijedlozi koje su davali teolozi tijekom povijesti puno su raznolikiji nego što mislite. Recimo da je Origen vjerovao u ponovno vraćenje svijeta na tvorničke postavke, što je uključivalo i potpuno čišćenje grešnika od njihova grijeha te vraćanje Bogu.

"Najveća kazna za Sotonu je ta što više ne može biti Sotona", vispreno je na tom tragu umovao stoljećima kasnije Eriugena, ali to se nije primilo (i Crkva je praktički zaboravila na jednog od svojih najvećih srednjovjekovnih umova).

Primila se, kao što znate, teologija Pakla, mjesta na kojemu će se kroz doslovce cijelu vječnost mučiti svi oni koji na Posljednjem sudu dobiju palac dolje. I neki koji su potamanili cijele narode, ali i neki koji nisu nikoga ubili, ali su kršili ostale Božje zapovijedi.

Još jednom velim da shvaćam one koji bi upravo na takvom mjestu rado vidjeli Ratka Mladića. Svejedno, meni je to i dalje bolesna ideja. Ne vidim smisla da se bilijunima bilijuna godina (na bilijunitu potenciju) - pa i dulje od toga - ikoga neprestano muči. Čak iako se mučenje više ne shvaća kao prženje u vatri (uz sav onaj danteovski, zapravo, tomistički repertoar), nego, kako to Katekizam definira, u duhovnom smislu, kao stanje vječne odvojenosti od Boga.

Ne vidim u tome ostvarenje pravde, više mi to sve zvuči kao zloslutna opomena onima koji već uživaju u rajskim dobrima što će im se dogoditi ako skrenu s pravoga puta. Kako su to još neki pravoslavni teolozi objašnjavali, teško je takvu viziju uskladiti s idejom Boga ljubavi. Zapravo je od pakla strašnija samo pomisao da biste vječnost proveli u društvu božanstva koje dopušta vječno mučenje.

Na kraju krajeva

I još jedna neistinita (i poučna) priča za kraj.

Ratko Mladić stoji i ne vjeruje vlastitim očima: oko njega su ljudi za koje je vjerovao da ih je jednom i za svagda smaknuo.

Stvarni su i živi, tisuće njih - iz Škabrnje, Prijedora, Sarajeva, Srebrenice i drugih mjesta, ljudi, žene, djeca, svojedobno slasno komadani snajperima i granatama. Panično se pokušava nekako probiti kroz njih i pobjeći, ali zid se čini potpuno neprobojnim. Poziva na milost, na shvaćanje da se on samo borio za svoj narod i nailazi na još neprobojniji zid šutnje.

Na kraju pribjegava omiljenom izgovoru svih hulja: "I vi biste isto učinili na mom mjestu!" Odmah potom odjekne udarac groma koji njegovo tijelo u trenu preobrazi u ugarak što se onda još par sati puši dok tisuće njegovih žrtava pljuju po njemu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.

Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.