U SVOJOJ biti poricanje klimatskih promjena je sukob između činjenica i vrijednosti. Ljudi često negiraju klimatske promjene iako su zapravo svjesni njihovog postojanja. No, priznavanje klimatskih promjena istodobno znači i prihvaćanje činjenica, a zabrinutost zbog klimatskih promjena uključuje povezivanje tih činjenica s vrijednostima.

Briga za štetne posljedice klimatskih promjena u svijetu podrazumijeva jasnu povezanost znanstveno utemeljenih činjenica i osobnih uvjerenja ljudi, piše ScienceAlert. 

Poricanje se događa u slučaju kada znanost tumačimo na krivi način i umjesto da dignemo glas protiv klimatskih promjena, gnušamo se nad samom pomisli da je globalna klimatska kriza dio naše stvarnosti jer se činjenice ne podudaraju s našim ciljevima. 

Postoji mogućnost da je ideja klimatskih promjena prijetnja našem pogledu na svijet ili pak strah od reakcije društva i promjena do kojih bi doveo postupni prelazak na gospodarstvo s niskom razinom emisija štetnih plinova. 

Neovisno o razlozima zašto u njih ne vjerujemo, klimatske promjene postaju neugodna istina koju je lakše odbaciti nego se s njome suočiti. 

Negiranje stvarnosti 

Sigmund Freud svojedobno je opisao negiranje stvarnosti kao aktivan mentalni proces i "način spoznavanja nečega što je potisnuto". 

Ovakvo razumijevanje spomenutog fenomena jasno upućuje na razliku između poricanja i neznanja, nerazumijevanja ili pukog nevjerovanja. Poricanje klimatskih promjena istodobno obuhvaća svjesnost o užasavajućoj stvarnosti i mehanizam samoobrane usmjeren protiv nje. 

Suvremeni socijalni psiholozi ovo nazivaju "motiviranim rasuđivanjem" pri kojemu ljudi zaobilaze činjenice o klimatskim promjenama jer su one u suprotnosti s njihovim uvjerenjima i vrijednostima. U slučaju da do njega dođe, ljudi ne rasuđuju u maniri suca koji donosi presudu na osnovi svih postojećih dokaza, objašnjava psiholog Jonathan Haidt. 

Umjesto toga, njihov oblik rasuđivanja više je nalik onome odvjetnika koji, uvjeren u nevinost svog klijenta, slijedi svoj početni unutarnji instinkt. Upravo u tome leži razlog male vjerojatnosti da će poricatelji klimatskih promjena dobiti bitku sa znanošću: njihova sposobnost rasuđivanja očituje se u suprotstavljanju pomisli da moraju promijeniti svoja uvjerenja. 

Osobnost pojedinca važan je faktor u poricanju stvarnosti: ljudi su mu skloniji ako naginju hijerarhijskom uređenju i protive se promjenama statusa quo. Drugi važan čimbenik je demografske prirode: manje obrazovani, stariji i religiozniji ljudi prije će negirati na klimatske promjene nego obrazovaniji, mlađi i nereligiozni. 

Najvažniju ulogu u osobnim uvjerenjima ljudi o klimatskim promjenama pak igra njihovo političko opredjeljenje, što je dokazano međunarodnom studijom koja je potvrdila da ideološka i politička uvjerenja ljudi nadmašuju sve ostale faktore. 

U zapadnim društvima konzervativni birači skloniji su negirati klimatske promjene, dok je na globalnoj razini bitnija predanost pojedinca demokratskim vrijednostima koja poricateljima u pravilu nedostaje. 

Iako psihologija može doprinijeti shvaćanju zašto osoba posjeduje određena politička uvjerenja, ona ne može u potpunosti objasniti politiku, a jednako tako ni fenomen poricanja. 

Politika poricanja   

Sociolog Stanley Cohen u svom je znanstvenom radu odredio jasnu razliku između poricanja činjenica uvjetovanog osobnim i psihološkim čimbenicima i onoga koje uzrokuje povjerenje u institucije ili organizacije. 

Dok ljudi iz prve kategorije negiraju činjenice sebi samima, oni iz druge skupine u njihovu neistinitost uvjeravaju druge ljude, čak i ako su sami itekako svjesni istine. 

Opće je poznata činjenica da su svjetske naftne kompanije svjesne klimatskih promjena i svog štetnog učinka na okoliš, no usprkos tome, na sve načine nastoje spriječiti bolju informiranost ljudi po tom pitanju. 

Kompanija ExxonMobil tako je, primjerice, stvarnost klimatskih promjena i opasnosti koje one donose prihvatila još 1977. nakon što su joj pruženi dokazi znanstvenika koje je zapošljavala, da bi u javnosti uporno poricala klimatske promjene plaćenim reklamama. 

Naftna industrija uložila je veliki novac u financiranje konzervativnih udruga i think-tankova koji zapošljavaju pseudoznanstvenike kako bi mogla opravdati svoje stavove. 

Pojedinac kojemu nije ugodno razmišljati o teškim posljedicama globalnog zatopljenja osjećat će se lakše ako zna da stav u koji on želi vjerovati podupire jedna globalna industrija. 

Veliku ulogu u širenju netočnih informacija imaju i društveni mediji, što najbolje pokazuje podatak da je na YouTubeu videouradaka u skladu sa znanstvenim konsenzusom o klimatskim promjenama puno manje od onih koji mu se protive. 

Kako se boriti protiv poricanja  

Gledano u cjelini, poricanje je potisnuto znanje. Kada je riječ o klimatskim promjenama, ono se događa na psihološkom i društvenom nivou. 

S jedne strane, ono nas podsjeća kako poricatelji ne samo da mogu prihvatiti znanstvene činjenice već to često i čine, iako odbijaju istodobno prigrliti i njihov praktični i etički element. 

Istraživanja su pak pokazala da poricatelji često mijenjaju svoja uvjerenja u slučaju kada im znanje o rizicima od klimatskih promjena može poslužiti u njihovom društvenom razvoju i poboljšanju odnosa unutar zajednice u kojoj žive. 

U američkom kontekstu igranje na kartu konzervativnih vrijednosti poput domoljublja, poslušnosti vlastima i zaštite prirode može doprinijeti većoj prihvaćenosti borbe za zaštitu okoliša u konzervativnom dijelu populacije. 

S druge strane, neki poricatelji namjerno će djelovati protiv širenja informacija o klimatskim promjenama znajući da su one u suprotnosti s njihovim interesima. 

Ono što može napraviti razliku jest moć ljudi očitovana u regulaciji, izboru potrošača i javnom prosvjedovanju. Ankete diljem svijeta pokazuju da su poricatelji klimatskih promjena u manjini, a većina koja ih priznaje ne mora nikoga pridobiti kako bi pobijedila u borbi za spas našeg planeta.