PITANJEM zašto postoje gejevi, ako se ne razmnožavaju, već se desetljećima bave brojni znanstvenici kroz istraživanja u različitim područjima.

Naime, prema evolucijskim pravilima, osobine koje smanjuju sposobnost razmnožavanja trebale bi nestajati iz populacije. A homoseksualnost, kada je definirana kao trajna sklonost prema istom spolu, kod dobrog dijela gejeva ne vodi do biološke reprodukcije.

Ipak, homoseksualnost postoji i to u svim kulturama i epohama, što znači da mora biti povezana s nekim evolucijskim koristima. Razumijevanje tog pitanja važno je, među ostalim i zato što znanost, iako se bavi opisivanjem činjenica, a ne vrijednosnim sudovima o njima, ipak treba informirati etiku.

Homoseksualnost nije binarna

Prije svega treba znati da su istraživanja pokazala da homoseksualnost nije jednostavna osobina te da nije strogo binarna, za razliku od spola, koji uglavnom jest. Seksualna orijentacija je višedimenzionalni spektar, u kojem ljudi mogu u različitim stupnjevima osjećati privlačnost prema istom spolu, suprotnom ili oboma.

Još 1948. Alfred Kinsey, američki biolog i pionir seksologije, predstavio je na temelju svojih istraživanja skalu od 0 do 6 u kojoj većina ljudi leži negdje između "isključivo heteroseksualnog" (0) i "isključivo homoseksualnog" (6). Kod muškaraca je više koncentrirana u tri točke – homo, hetero i bi, dok je kod žena malo varijabilnija.

Ta ideja da seksualnost nije "crno-bijela" potvrđena je kasnije kroz brojna istraživanja, a prihvatila ju je čak i Katolička crkva u svojem katekizmu: "Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama."

Biološki temelji seksualne orijentacije

Znanost je pokazala da je homoseksualnost snažno biološki uvjetovana, osobito kod muškaraca. Tu studije obično razmatraju kombinacije više faktora: genetske varijante, hormonalne utjecaje tijekom prenatalnog razvitka, epigenetiku, pa čak i imunološke mehanizme.

Znanstvenici već dugo tragaju za tzv. "gej genima" s idejom da postoji jedan ili nekoliko gena s velikim učinkom koji odlučuju je li netko homoseksualan. Međutim, novija istraživanja ne podržavaju tu jednostavnu sliku.

U velikoj genomskoj studiji objavljenoj 2019., koja je analizirala podatke gotovo pola milijuna ljudi, otkriveno je pet lokusa na genomu koji su statistički značajno povezani s homoseksualnošću.

Jedna studija iz 2017. pokazala je da genetski čimbenici imaju ukupnu ulogu od 30 do 40% u oblikovanju muške seksualne orijentacije.

U prilog biološke uvjetovanosti homoseksualnosti također govore studije blizanaca. One su pokazale da je kod identičnih blizanaca vjerojatnost da jedan bude homoseksualan ako je takav i drugi značajno veća nego kod dvojajčanih, što ukazuje na gensku vezu, neovisno o okolišnoj - roditelji i uvjeti su isti u oba slučaja.

Hormoni i prenatalni razvoj

Istraživanja također pokazuju da razlike u razinama spolnih hormona (npr. testosteron, estrogen) u prenatalnom razvoju utječu na razvoj mozga, a s njim i na seksualnu orijentaciju. To je dio "organizacijsko-aktivacijske" teze prema kojoj hormoni u ključnoj fazi razvoja osobe organiziraju strukture mozga koje se kasnije aktiviraju tijekom puberteta i odrasle dobi.

Postoji također i teza o tzv. učinku redoslijeda rođenja. Kod muškaraca je primijećeno da je vjerojatnost da budu homoseksualni veća ako imaju više starije braće — oko 33% po svakom starijem bratu. To se tumači imunološkim odgovorom majke na muške proteine (npr. na proteine s Y‑kromosoma) koji mogu djelovati na budući razvoj mozga.

Epigenetika i regulacija gena

Dio biološke uvjetovanosti homoseksualnosti može se objasniti i epigenetikom koja se bavi ekspresijom gena bez promjene same DNA. Naime, brojni geni mogu biti "uključeni" ili "isključeni" prema potrebi, a okoliš tijekom razvoja, uključujući uvjete u maternici, mogu utjecati na to koja će se inačica gena aktivirati.

Znanstvenici se danas uglavnom slažu da sve to zajedno — genetika + hormoni + epigenetika + razvojni uvjeti + okolišni utjecaji — u različitim mjerama može igrati ulogu u razvoju seksualne orijentacije.

Ako se gejevi ne razmnožavaju, kako "njihovi geni" opstaju?

Dakle, brojna znanstvena istraživanja pokazala su da homoseksualnost nije neka devijacija u psihi, odgoju ili ponašanju koja bi se mogla ispravljati, liječiti ili smatrati patogenom, već u velikoj mjeri biologijom uvjetovana osobina. Zbog toga je "liječenje homoseksualnosti" zabranjeno u mnogim zapadnima zemljama.

Tu dolazimo do suštine problema: ako homoseksualnost smanjuje ili blokira biološku reprodukciju, zašto se ne izbriše iz gena? Znanstvenici su kao odgovor predložili više teorija. Nijedna od njih ne daje potpun odgovor, ali zajedno nude uvjerljivo objašnjenje.

Teorija o obiteljskoj brizi

Ova hipoteza kaže da bi homoseksualni pojedinci mogli doprinositi reproduktivnom uspjehu svojih genetskih rođaka — ne posredstvom vlastitog potomstva, nego pomažući nećacima, nećakinjama, braći, sestrama — kroz skrb, resurse i podršku. Time indirektno povećavaju šanse da zajednički geni, uključujući one za homoseksualnost, opstanu.

Ta ideja ponekad se naziva "pomagači u gnijezdu". U jednoj studiji primijećeno je da homoseksualni muškarci, koji najčešće nemaju biološku djecu, oko 20% tog evolucijskog gubitka "nadoknađuju" time što pomažu braći, sestrama ili nećacima u podizanju potomstva.

Teorija "seksualnog antagonizma"

Druga prominentna hipoteza je da geni povezani s homoseksualnošću mogu povećavati plodnost kod heteroseksualnih osoba suprotnog spola koje imaju gene za homoseksualnost te da stoga imaju selektivnu prednost čak ako kod gejeva "izgube" reproduktivnu funkciju. U prilog tome govore studije koje pokazuju da su žene iz obitelji homoseksualnih muškaraca često plodnije i eventualno brižnije.

Model prijelomne točke

Prema ovom modelu isti geni ili biološki čimbenici koji u blažem obliku potiču heteroseksualnu privlačnost i društvenost, čime potiču reprodukciju, u jačem izrazu mogu "prijeći prijelomnu točku" i dovesti do homoseksualne orijentacije.

Jedan pregledni znanstveni rad tvrdi da trenutačni dokazi više podupiru modele "seksualnog antagonizma" i "prijelomne točke" nego "pomagača u gnijezdu".

Prosocijalna hipoteza

Neke novije teorije sugeriraju da seksualna orijentacija može imati ulogu u socijalnoj dinamici. U jednoj studiji autori argumentiraju da privlačnost prema istom spolu može biti dio skupa osobina koje potiču socijalnu integraciju, smanjenje agresije, jače međuljudske veze i lakše formiranje društvenih mreža.

U prilog tome govori činjenica da je homoseksualnost najviše izražena kod socijalnih primata bliskih ljudima koji pokazuju znakove agresije prema pripadnicima vlastitih skupina. Homoseksualnost bi tu mogla ublažavati agresivnost i djelovati prosocijalno.

Homoseksualnost nije greška

Na temelju brojnih znanstvenih spoznaja se, dakle, može zaključiti da homoseksualnost nije "pogreška" ili evolucijski teret, nego jedna od mnogih varijanti seksualnog i socijalnog ponašanja koje imaju korisnu funkciju u složenim ljudskim zajednicama i stoga opstaje u ljudskoj populaciji.

Naravno, treba ipak imati na umu da se u prošlosti homoseksualnost skrivala pa su gejevi ponekad znali imati i brakove i djecu.