NEDAVNIM gubitkom u jednoj arbitraži na Okružnom sudu u Washingtonu, po tužbi mađarske naftne kompanije Mol, Hrvatska je neslavno zaokružila dugotrajni okršaj s tim svojim značajnim partnerom u upravljanju Inom.

Stoga će Molu, inače u većinskom posjedu države Mađarske, zacijelo morati platiti 184 milijuna dolara odštete. Mađari su to bili zatražili tj. tužili RH zbog navodnih hrvatskih neizvršenih obveza u poslovanju s plinom. Pritom ostaje otvorenom i mogućnost gubitka u još nekim predmetima iz sličnog konteksta Ina-Mol, iako to danas nije prvenstveni problem kod ove teme, piše Deutsche Welle.

Barem ne što se tiče Hrvatske, jer se i dalje pamti kako je hrvatski premijer Andrej Plenković prije osam i pol godina, nakon preuzimanja Vlade RH, najavljivao otkup mađarskih dionica Ine.

No to se u međuvremenu spominjalo sve rjeđe, da bi postupno sasvim iščezlo iz javnog prostora. S druge strane, posljednjih par godina čitavu Europu trese izrazita energetska kriza, pa bi se očekivala reaktualizacija Inina povratka u hrvatske ruke. "Ne znam motive državne politike, ali valjda je posrijedi bilo još jedno olako dano obećanje", rekao nam je o tome Davor Štern, naftni konzultant i političar.

Štern: Kompanija je već raščerupana

"Iako je to zacijelo najavljivano u dobroj namjeri", nastavlja on, "trebalo je i skupiti ljude koji poznaju tu materiju. Potom iznaći optimalan modus operandi. Sam otkup ne bi bio izlaz, Ina je već raščerupana, s većinom funkcija prebačenih u Budimpeštu, i nema se što valjano otkupiti." Alternativu tome, međutim, ovaj bivši predsjednik Nadzornog odbora Ine sugerirao je dosad u više navrata. Hrvatska bi prema tome mogla i trebala otkupiti samo tzv. upstream, odnosno djelatnost istraživanja te crpljenja nafte i plina, jer je ipak posrijedi bavljenje podzemnim ležištima na njezinu teritoriju.

"Uz to, dok Mađare više zanimaju transport i distribucija, dalje bismo razvili novo poduzeće modernog profila. To podrazumijeva usmjerenost i na nove energije, npr. geotermalnu. No sve mi se čini da je izostao strateški pristup ovoj problematici, tako i u odnosu na arbitražu koju spominjete.

Nisam pravnik, ali vjerujem da se u sudsku borbu s Molom trebalo ući s osnove korupcije tj. nezakonitog prepuštanja Ine toj kompaniji. Osim toga, smatram da je Mađarska zatim napravila niz prekršaja radi neprijateljskog preuzimanja", mišljenja je ovaj naftni konzultant, ali i nekadašnji ministar gospodarstva RH.

On ističe da su Mađari dobili priliku za to ponajprije zbog pasivnosti hrvatskog partnera, ako znamo da interesi RH nisu bili adekvatno zastupani. "Zadužene osobe brzo su mijenjane, sve je bilo vrlo nesustavno. Ne bi bilo zgorega da je utemeljeno i ministarstvo energetike koje bi postavilo razrađeniju strategiju i akcijski pristup. Tako bi se integralno vodilo taj sektor. Novi su izazovi pred nama, vidite kako su pali sustavi Portugala i Španjolske. Zemlje premašuju svoje kapacitete, očito još nismo spremni za sve veći izbor proizvođača i izvora energije", ustvrdio je Davor Štern.

Politekonomist: Krive su promašene javne politike

Pritom raste potrošnja energije u Europi i svijetu, a i zelena tranzicija ima svoje zahtjeve, pa su izazovi mnogostruki i raznoliki. Nitko ni ne poriče složenost povijesnog trenutka u vezi s energetikom i brojnim drugim pitanjima, ali teško je ne uočiti da u svemu tome hrvatska vlada poduzima malo ili ništa. Da je jednako teško jednoznačno odgovoriti zašto je tako, smatra pak Luka Brkić, politekonomist sa zagrebačkog sveučilišta Libertas: "Ne zna se kad je dominantnije neznanje, kad neodgovornost, a kad popuštanje pojedinim interesima pozicioniranim u raznim lobističkim grupama."

"Povrh svega, mi nemamo afirmirane suprotne politike, pa se možemo sjetiti da je Inu privatizirao SDP, a dokrajčio HDZ u vrijeme Ive Sanadera. Svi su u to doba gurali priču da je vlasništvo nevažno, i da je bitno samo upravljanje. To je suludo, ali nikoga nije bilo briga, a nije ni danas. Recimo, kad strancima prodate bankovni sektor, logično je da strane banke traže prostor za financiranje prije svega proizvodnje u svojim matičnim zemljama. Mi im dođemo samo kao dodatno tržište. Energetika i npr. hrana su svakako dva od tako značajnih sektora, a vidimo što se zbiva", napominje Brkić.

Premda je u hrvatski agrar uložen pogolem novac iz EU-fondova, dakle, on je u bitno gorem stanju negoli je bio prije 12 godina, kad je Hrvatska pristupila Europskoj uniji. "Krive su promašene javne politike", dodaje ovaj profesor s Libertasa, "a tu opet dolazimo do onih lobističkih skupina inozemnih proizvođača i uvoznika u RH. Obratite pažnju i na državni tretman kutinske Petrokemije koja povezuje sektore energetike i hrane." Podsjećamo da taj proizvođač umjetnih gnojiva koristi zemni plin kao svoju osnovnu sirovinu, te je iz desetljeća u desetljeće bio među vodećim Ininim kupcima.

"Rast na krivim osnovama"

"Petrokemija je služila domaćoj poljoprivredi, ali bez mnogo rezona smo ju prepustili tržištu, dok je rasla propaganda o turizmu koji rješava sve naše probleme. I sad imamo tu situaciju s Inom koja zbog opće energetske krize postaje sve veće pitanje. No sve da je premijer izvršio obećanje, bila bi to i potvrda da su ranije donošene krive procjene. Jer smo jučer prodali, a danas otkupili natrag - pod gorim uvjetima. Ne treba ni reći da nam je analitika nikakva, kao što je slučaj i s ovim našim razvikanim ekonomskim rastom koji, međutim, počiva na krivim osnovama", zaključio je Luka Brkić.

On pod krivim osnovama, kao što smo doznali, misli na pogrešno birane sektore od strateške važnosti, poput turizma i građevinarstva, koji nemaju razvojna svojstva ni perspektivu dugoročne održivosti. No naši sugovornici ustručavaju se kategorički tumačiti izostanak bilo kakve rasprave o pitanju Ine u tom istom kontekstu. Zaista, veoma je misteriozno takvo iščeznuće političkog i šireg zanimanja oko nekoć dominantne državne kompanije.