BILO je to 1002. godine. Engleski kralj Ethelred II, zapamćen kao Ethelred Nespremni, bio je u ratu. Već duže od stoljeća vikinške su vojske tumarale zemljom tražeći potencijalni novi dom. Zapovijedali su im vođe njegovanih dlaka na licu i asocijativnih imena poput Svena Rašljobradog. Dotad su Vikinzi smatrali engleski otpor ohrabrujuće slabim, ali Ethelred im se odlučio suprotstaviti. On je 13. studenoga naredio da se okupe i pobiju svi Danci u zemlji. Stotine ljudi su nestale, a incident je ostao zabilježen u povijesti kao Masakr na dan Sv. Brcka. Ethelredov brutalni čin pokazao se uzaludnim, jer ne kraju je sin Svena Rašljobradog vladao većim dijelom Engleske, piše BBC.

No, ono što je bio loš dan za Vikinge u Engleskoj, pokazao se darom za moderne arheologe. Više od tisuću godina kasnije, u temeljima St. John’s Collegea u Oxfordu pronađeno je 37 kostura za koje se smatra da pripadaju pogubljenim žrtvama. Zajedno s njima pokopana je i jedna tajna. Kad su znanstvenici početkom ove godine analizirali DNK iz ostataka, otkrili su da je jedan muškarac imao dvostruku nesreću. Ne samo da je bio ubijen, nego je u tom trenutku bolovao od velikih boginja.

Zašto neki virusi nestaju? I što se događa s njima?

Iznenađenjima tu nije bio kraj. Nije to bio virus velike boginja koji nam je poznat iz bliže povijesti, onaj koji je iskorijenjen tijekom 70-ih godina odlučnim programom cijepljenja. Radilo se o bitno različitom soju, dosad nepoznatom, koji je šutke nestao prije mnogo stoljeća. Čini se da su velikih boginje dvaput izumrle, piše BBC.

Dosad bi priča o tome kako se pojavljuju nove virusne prijetnje trebala biti poznata svima - bliski kontakt sa zaraženim životinjama, virus skače između vrsta, nulti pacijent koji se prvi zarazi, superširitelji koji ga prenose širom svijeta. No, što se događa na kraju postojanja virusa tek je počelo privlačiti interes. Zašto neki virusi nestaju? I što se događa s njima? Kako prijetnja ovih sićušnih i primitivnih oblika života postaje sve veća, znanstvenici se utrkuju da to otkriju.

Jedan od novijih virusa koji je nestao bio je SARS, nastavlja BBC. Svijet je prvi put postao svjestan njegova postojanja 10. veljače 2003. godine, nakon što je pekinški ured Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) dobio e-mail s opisom "čudne zarazne bolesti" koja je u samo tjedan dana ubila 100 ljudi. Prvi slučajevi dogodili su se u Guangdongu, obalnoj provinciji u jugoistočnoj Kini, poznatoj po brojnim restoranima koji poslužuju egzotično meso. U to vrijeme lokalne su tržnice vrvjele od rakuna, jazavaca, cibetki, golubova, zečeva, fazana, jelena i zmija, koji se često klalo na licu mjesta, samo nekoliko metara od mjesta gdje su ljudi jeli. Bilo je uobičajeno zateći obezglavljene životinje kako leže uokolo bez iznutrica. Čak i u prvim danima epidemije bilo je jasno kako se SARS pojavio.

Dvije godine kasnije virus je zarazio najmanje 8096 osoba, od kojih su 774 umrle, ali moglo je biti i puno gore. Kao i njegov bliski rođak covid-19, SARS je imao mnoge kvalitete potrebne za svjetsku dominaciju. Radilo se o RNK virusu, što znači da je mogao brzo evoluirati, a širio se kapljicama izbačenim disanjem, što je teško izbjeći. U to su vrijeme mnogi stručnjaci bili zabrinuti da bi virus mogao prouzročiti štetu poput HIV-a ili čak pandemije gripe 1918. godine, koja je zarazila trećinu svjetske populacije i usmrtila 50 milijuna ljudi.

SARS je nestao jednako naglo kako se i pojavio

Umjesto toga, SARS je nestao jednako naglo kako se i pojavio, ističe BBC. Do siječnja 2004. godine bilo je još samo nekoliko slučajeva, a do kraja tog mjeseca pronađena je posljednja sumnja u prirodnu infekciju. Čudno, dok nulti pacijent označava prvu poznatu osobu koja se zarazila, nema odgovarajuće oznake za osobu koja je posljednja dobila virus u prirodnom okruženju. No, to bi mogao biti 40-godišnji muškarac prezimena Liu iz južnokineskog grada Guangzhoua. Nekoliko mjeseci kasnije dogodio se još jedan proboj, ali tada se smatralo da je virus pobjegao iz jednog pekinškog istraživačkog laboratorija, i to dvaput.

Što se dogodilo? Ukratko, imali smo sreće. Prema Sarah Cobey, epidemiologinji sa Sveučilišta u Chicagu, SARS je izumro kombinacijom sofisticiranih traženja kontakata i hirova samog virusa.

Nakon što su se pacijenti razboljeli od SARS-a, njihovo se stanje pogoršavalo. Virus je imao nevjerojatno visoku stopu smrtnosti, gotovo svaki peti pacijent je umirao, ali to znači da je bilo relativno lako identificirati zaražene i staviti ih u karantenu. Nije bilo dodatnog širenja od ljudi bez simptoma, a kao bonus, SARS-u je trebalo relativno dugo razdoblje inkubacije pije nego postane zarazan, što je tražiteljima kontakata dalo vremena da pronađu svakog potencijalno zaraženog prije nego bi mogao proširiti zarazu. "Ali vlade i institucije su također djelovale vrlo brzo", naglasila je Cobey za BBC.

Pandemija je mogla biti puno gora

Slučaj Liua Jianluna, koji se zarazio prije nego je virus bio potpuno identificiran, pokazuje koliko je drukčija mogla biti pandemija SARS-a. Ovaj 64-godišnji specijalist respiratorne medicine zarazio se nakon liječenja pacijenta u svojoj bolnici u provinciji Guangdongu. Jianlun je 21. veljače 2003. godine putovao u Hong Kong kao gost na vjenčanju te odsjeo na devetom katu hotela Metropol. Iako je već pet dana imao laganu vrućicu i blage respiratorne simptome, osjećao se dovoljno dobro za obilazak grada s rođakom.

No, sutradan su se simptomi pogoršali, pa je prošetao do obližnje bolnice i zatražio da ga smjeste u izolaciju. Do tog trenutka nesvjesno je zarazio 23 osobe, uključujući i goste iz Kanade, Singapura i Vijetnama, koji su virus ponijeli u svoje zemlje te tamo pokrenuli epidemije. Na kraju je WHO procijenio da se oko 4000 slučajeva može povezati s Jianlunom, koji je preminuo zbog virusa. Bez globalnih napora za eliminiranje SARS-a i ugrađenih karakteristika virusa koji su to olakšali, nema sumnje da je pandemija mogla izmaknuti kontroli.

Nažalost, ova je situacija ekstremno neobična. Osim SARS-a, samo su još dva virusa namjerno iskorijenjena, velike boginje i goveđa kuga, koja pogađa stoku. "Ovo nije trivijalno, zaista je teško nositi se s virusom koji je vrlo dobro prilagođen", kaže Stanley Perlman, mikrobiolog sa Sveučilišta Iowa.

Hoće li ebola nestati? Kamo je nestala svinjska gripa?

Rat protiv ova dva virusa dobiven je cjepivima, koja su također bila na putu da iskorijene dječju paralizu (broj slučajeva smanjio se za 99 posto nakon 80-ih godina), te možda i ospice, ali su ti napori poremećeni ratovima, antivakserskim pokretom i covidom-19. Što je s ostalim virusima koji su mučili čovječanstvo posljednjih godina? Hoće li ebola nestati? Kamo je nestala svinjska gripa?

Nažalost, malo je vjerojatno da će neki virusi ikad nestati, zato što mi nismo njihovi jedini domaćini. Kod ljudi se epidemije ebole neprestano moraju zaustavljati. Otkako je virus otkriven 1976. godine, širom Afrike bilo je najmanje 26 epidemija, računajući samo one u kojima je bilo dovoljno slučajeva da ih zdravstveni djelatnici primijete. Epidemije se javljaju kad virus sa životinje, obično šišmiša, prijeđe na čovjeka, koji potom zarazi druge ljude. Sve dok postoje šišmiši, ebola bi mogla zauvijek biti s nama, bez obzira je li na svijetu itko zaražen.

Analiza Emme Glennon i njenih suradnika s Cambridgea otkrila je da su u zapadnoafričkoj zemlji Gvineji suptilno drukčije vrste ebole prešle sa životinja na ljude 118 puta, a često nitko to nije primijetio. Broj genetskih varijacija između sojeva koji su izazvali različite epidemije sugerira da su prelijevanja alarmantno česta. Iako je deseta epidemija ebole koja se pojavila u Demokratskoj Republici Kongu službeno proglašena završenom 25. lipnja ove godine i ne postoje dokazi da se soj koji ju je uzrokovao zadržao među ljudima, od tada je već počela nova epidemija. Ta 11. epidemija trenutno je ograničena na sjeverozapad zemlje, ali vjeruje da se je uzrokovana potpuno novom vrstom ebole, koja je došla sa životinja potpuno neovisno od ostalih.

Lokalne zdravstvene vlasti i WHO suočavaju se s nekoliko drugih izazova kad je u pitanju borba protiv ebole. Manjak novca otežao je praćenje slučajeva ebole, a prisutnost naoružanih skupina u zaraženim područjima čini stanje nesigurnim po zdravstvene djelatnike. Neki su pritom nevoljki zatražiti pomoć kod ebole, ljudi radije ostaju unutar svojih zajednica. Od šest vrsta ebole, postoji cjepivo za samo jednu od njih, vrstu koja je od 2013. do 2016. godine u zapadnoj Africi odnijela 11.000 života.

Čak i uz herkulovske napore za iskorjenjivanjem virusa u ljudskoj populaciji, on će ostati u izvornim domaćinima - šišmišima. To znači da je eliminacija virusa u divljini jedini način za njegovo izumiranje, što je gotovo nemoguć zadatak.

Slično tome, smatra se da je MERS, koji se na naslovnicama pojavio 2012. godine, na ljude prešao s deva te da se to dogodilo u stotinama nepovezanih prilika. "SARS je otišao zato što nije imao očitog drugog domaćina", objasnio je Perlman za BBC. Vjeruje se da je SARS na ljude prešao s cibetki, sisavaca koji žive u džunglama, a u Kini ih se smatra delikatesom. Perlman ističe da se virus nije mogao samo vratiti ovoj vrsti, zato što cibetke obično nisu zaražene. Jedna konkretna životinja s koje je prešao na ljude vjerojatno je bila jedna od rijetkih zaraženih i možda ga je dobila od šišmiša.

Ljudski virus

To se ne može reći za covid-19, za koji se smatra da izvorno pripada šišmišima, prije nego je nakratko prešao na drugu životinju, vjerojatno ljuskavca (pangolina), a potom i na ljude. "Sada smo mi rezervoar za covid-19", tvrdi Perlman. Zapravo, covid-19 postao je toliko ljudski virus da se znanstvenici počinju pitati hoće li se dogoditi obrnuto, da se s ljudi proširi divljinom. To bi dodatno otežalo njegovo uklanjanje.

To nas dovodi do drugog mogućeg scenarija, koji uključuje viruse koji kontinuirano postoje u ljudima. Iako mogu biti zauvijek povezani s našom vrstom, ispostavilo se da pojedine loze virusa nevjerojatno redovito nestaju. Uzmimo gripu, kod koje postoje dvije glavne vrste.

Prvo imamo gripu A koja napada ljude, ali i mnoge životinje, uglavnom vodene ptice, od pataka i gusaka do rijetkih antarktičkih vrsta, no uvijek je s nama u jednom ili drugom obliku. Ova vrsta odgovorna je za većinu slučajeva sezonske gripe, a uzrokuje i pandemiju.

Potom imamo i gripu B koja napada samo ljude te sasvim neobično - tuljane - i nikad ne uzrokuje pandemije. Godinama se smatralo da se sojevi gripe A s kojima živimo neprestano razvijaju kako bi nas mogli bolje zaraziti. Ali novija znanstvena istraživanja pokazuju da to nije slučaj. Ispada da svatko tko je umro prije 1983. godine nikad nije bio zaražen nijednim od postojećih sojeva gripe A. Svaki virus gripe koji je postojao kod ljudi do prije 120 godina u međuvremenu je izumro. Nestao je i soj koji je uzrokovao pandemiju 1918. godine, kao i onaj ptičje gripe koji je 1957. odnio 116.000 života i SAD-u, te vrsta gripe koja je cirkulirala 2009. godine, prije nego se pojavila svinjska gripa.

Utvrđeni sojevi imaju tendenciju da se nastave razvijati na mnogo različitih putova, a potom velika većina njih odjednom izumre. Svakih nekoliko desetljeća razvit će se nova vrsta gripe koja će ih zamijeniti, obično stvorena kombinacijom starih virusa gripe i novih, svježih od životinja.

"Zaista je zanimljivo, jer ako ste usredotočeni na neki određeni soj ili bilo kojoj genetskoj sekvenci koja se replicira, postoji vrlo visoka stopa izumiranja. Sojevi izumiru svakih nekoliko godina. To je komplicirano, ali primjećujemo vrlo veliki promet", kaže Cobey za BBC.

H1N1

Zanimljivo je da se soj H1N1, koji je uzrokovao pandemiju gripe 1918. i svinjsku gripu, s vremenom nije prilagođavao ljudima, nego je potiho prikupljao mutacije koje su bile beskorisne ili čak štetne po njegov opstanak, pa je na kraju nestao. Neki znanstvenici sugeriraju da bi ubrzavanje tog procesa moglo omogućiti rapidnu evoluciju endemskih ljudskih virusa u našu korist. Ideja postoji već neko vrijeme kao način da se riješimo gripe i prehlade, ali nedavno je predložena i kao metoda borbe protiv covida-19.

U središtu ovog plana je biologija RNK virusa, koja uključuje mnoge patogene neugodne po ljude, poput HIV-a, gripe, koronavirusa i ebole. Njihov genetski materijal napravljen je od RNK, a ne od DNK, što znači da kad otmu stanice domaćina kako bi se kopirali ne prolaze kroz provjeru na pogreške. To se obično smatra lošim za ljude, jer ove mutacije znače da postoji iznimna količina genetske raznolikosti među RNK virusima, što im omogućava brzu evoluciju, tako da sva cjepiva i drugi lijekovi brzo zastarijevaju.

"Iako o sojevima gripe volimo razmišljati kao o jedinstvenom slijedu, a zapravo oni predstavljaju cijeli roj različitih genetskih sekvenci", rekao je Lipton.

Kratkoročno, ova karakteristika otežava iskorjenjivanje gripe, zato što bi u tom roju mogli biti i virusi koje naš imunosni sustav ne prepoznaje i zbog toga bi se mogli neprimjetno provlačiti našim tijelom. Ali ova zapanjujuća stopa mutacije mač je s dvije oštrice. Iznad određene stope mutacije postaju štetne te dovode do sojeva koji su opterećeni genetskim greškama koje ometaju njihovo širenje. Na kraju to može dovesti do njihova izumiranja.

Umjetno ubrzavanje virusne evolucije lijekovima, koji ih potiču na mutaciju još većom brzinom od uobičajene, moglo bi donijeti neke koristi. Prvo, moglo bi oslabiti virus dovoljno da smanji količinu koja cirkulira unutar pojedinih pacijenata. To bi moglo olakšati liječenje osoba s teškom bolešću. Već postoje neki dokazi da bi to moglo uspjeti, klinička ispitivanja u SAD-u i Japanu otkrila su da lijek je favipiravir, koji izaziva mutacije, učinkovit protiv soja gripe H1N1. Virologinja Elena Govorkova iz dječje bolnice St. Jude u Memphisu u američkoj saveznoj državi Tennesseeju, zajedno sa suradnicima pokazala je da lijek čini virus gripe manje zaraznim.

Što s mutacijama?

Drugo, određeni sojevi virusa, poput vrsta covida-19, kojih ima najmanje šest, mogli bi nakupiti dovoljno mutacija koje štetne po njih, tako da potpuno nestanu. U Indiji već postoje dokazi da bi se to moglo dogoditi prirodno. Virus mutira nevjerojatnim tempom, što ukazuje da bi možda mogao krenuti prema evolucijskoj litici.

Međutim, bez obzira koliko se trudili, neki su znanstvenici skeptični da ćemo ikad moći reći da je neki virus zauvijek nestao.
"Izraz izumrijeti može biti zavaravajući. Virusi mogu biti prisutni na mnogim mjestima, mogu vrebati u ljudima, mogu vrebati u materijalima koji se čuvaju u zamrzivačima, mogu vrebati u prirodi i domaćim životinjama. Zaista je nemoguće reći da je virus izumro", kaže Ian Liškin, epidemiolog Sveučilišta Columbia u New Yorku.

On ukazuje da bočice s virusima velikih boginja postoje u zamrzivačima na najmanje dvije lokacije. U tijeku je rasprava treba li virus definitivno uništiti. Budući da je većina programa cijepljenja završila 70-ih godina, mnogi su zabrinuti da bi ove oskudne zalihe velikih boginja mogle pokrenuti još jednu veliku globalnu pandemiju. Da ne spominjemo latentnu prijetnju sintetičkih virusa. Kanadski su znanstvenici 2017. godine stvorili virus konjskih boginja, koji je bliski rođak velikih boginja. Kao i kod mnogih drugih virusa, nitko ne zna je li virus zaista izumro, ali znanstvenici su ga uspjeli stvoriti koristeći njegov genetski kod i ostatke DNK koje su naručili na internetu.

Naravno, to ne znači da su naši napori na iskorjenjivanju besmisleni. Zapravo, Cobey smatra da bismo se danas više nego ikad trebali usredotočiti na oblikovanje bazena ljudskih patogena: "Nadam se da je ovo razdoblje u kojem ćemo razmisliti o tome koje bolesti želimo iskorijeniti. Mnogo je patogena, većina ljudi ne shvaća koliko ih ima".

Tko zna, možda će covid-19 nadahnuti novu znanstvenu evoluciju, a koncept više prehlada i gripe svake godine postane stran koliko i briga oko velikih boginja, zaključuje BBC.