JEDNO od ključnih pitanja koje uporno postavljaju revizionisti povijesti u svojim relativizacijama broja žrtava Jasenovca jest: Zašto su ondje pronađeni forenzički ostaci samo 500-tinjak žrtava? Kako radikalna desnica uvijek iznova nastoji profitirati na tom i sličnim pitanjima, pokušat ćemo predstaviti bar neke od odgovora na njih.

Nigdje nisu masovno iskapane žrtve

Prije svega treba istaknuti da ni u jednom nacističkom logoru procijenjeni broj žrtava nije temeljen na forenzičkim nalazima jer je većina ubijenih odmah spaljivana u krematorijima, a dobar dio onih koji su bili pokopani uništen je pred kraj rata, kada je postalo jasno da će ga nacisti izgubiti.

Dr. sc. Emil Kjerte, danski povjesničar koji je doktorirao na Jasenovcu, član Centra za istraživanje holokausta i genocida u jugoistočnoj Europi pri sveučilištu u Rijeci, kaže da je "Heinrich Himmler, zapovjednik SS-a, već tijekom ljeta 1942. odobrio veliku tajnu operaciju Aktion 1005. kojoj je cilj bilo uništenje tijela u logorima smrti i na velikim stratištima na područjima istočne Europe koja su bila pod njemačkom okupacijom".

Ustaško uništavanje tragova

Po svemu sudeći, nacisti su svoja znanja o spaljivanju leševa u nekoj mjeri prenijeli ustašama, pa su oni 6. i 7. travnja 1945. naredili da oko 500 zatočenika iz logora Jasenovac krene u Gradinu na desnu obalu Save spaljivati leševe i kamuflirati masovne grobnice.

Naš stručnjak za Jasenovac, prof. dr. sc. Ivo Goldstein s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kaže da su u Gradinu tada prenesene velike količine nafte.

"U lančari su prethodno napravljene svojevrsne rešetke koje se u izvorima ponekad nazivaju gvozdenim traverzama ili roštiljem. Brojni svjedoci tvrde da su se na vrat na nos prekapala groblja, iskapali leševi i kosturi žrtava koji su spaljivani na lomačama, te da su dvije velike vatre neprestano gorjele. Zatočenici su iskopali jame preko kojih su postavljene šine, a na njih debeli pleh i potom burad s naftom. Na angloameričkim avionskim snimkama iz tih dana vidljivi su puteljci koji od grobnica vode prema Savi, što sugerira da je pepeo dobrim dijelom bacan u rijeku, a dijelom ostavljan u grobnicama. Sve to drastično je smanjilo šanse da se desetljećima kasnije pronađu cjeloviti ostaci", tumači Goldstein.

Istraživači su već 1964., otkapajući neke sačuvane grobnice, ustanovili kako su mnogi leševi "istrulili i raspali se", ili da se "ljudsko tkivo pretvorilo u sapunastu masu žućkasto-narančaste boje".

Rezultat je to i poplave ujesen 1944., koja se vidi iz avionskih snimki američke vojske. Ustaše u travnju 1945. nisu prekopale sve masovne grobnice, ali jesu značajan dio. Zbog toga su iskapanja provedena 1964. u mnogim sondama otkrila samo spaljene ostatke i pepeo.

Kako su tijela spaljena bez puno goriva?

Jedan od "argumenata" revizionista je da tolika tijela nisu mogla biti spaljena bez golemih količina goriva koje ustaše nisu imali.

Kjerte tumači da je zapovjednik nacističkih operacija spaljivanja pukovnik SS-a Paul Blobel sa svojim ljudima isprva eksperimentirao s bacačima plamena i termitskim bombama, no kasnije su prešli na velike lomače, što je dokumentirano u Auschwitzu.

"Prema izjavama tadašnjih stražara i preživjelih zatvorenika, iskopana tijela bila su poslagana na rešetke, koje su bile podignute oko metar iznad tla, što je omogućavalo cirkulaciju zraka ispod lomače i efikasnije sagorijevanje. Tijela su inicijalno bila zapaljena pomoću benzina, ulja i koksa", kaže Kjerte.

Stručnjaci tumače da ljudsko tijelo na temperaturi od 800 do 1000 °C može poslužiti kao gorivo, jer sadrži tjelesne masnoće s energetskom vrijednošću od oko 9 kcal po gramu, skoro kao dizel. Zbog toga su u krematorijima, nakon početnog zagrijavanja, tijela mogla nastaviti izgarati uz vrlo malo dodatnog goriva.

Kjerte kaže da je to bila metoda koju je Bobel još 1942. koristio u logoru Auschwitz-Birkenau, kao privremeno rješenje, do izgradnje industrijskih krematorija.

Poplavni teren prirodno briše tragove

Važno je istaknuti da se logor Jasenovac nalazio na poplavnom području Save i Une, što znači da je teren bio sklon promjenama korita. Poplave i naplavljivanja tijekom desetljeća premještala su, razgrađivala i raspršivala organske i neorganske ostatke. Kasnija istraživanja bila su dodatno otežana jer je u iskopane jame brzo navirala voda.

Forenzička i arheološka literatura pokazuje da močvarna, kisela, vodom zasićena tla ubrzano otapaju mineralnu komponentu kostiju - tzv. hidroksiapatit. U takvim uvjetima kost može biti kemijski uništena već kroz nekoliko godina, dok se istodobno u anaerobnom, mokrom okolišu stvara "sapunasta masa" tzv. adipocere. To je značajno otežalo pronalaženje vidljivih ostataka.

Kjerte kaže da izvještaji iskapanja iz 1964. sadrže obilje dokaza o formiranju sapunaste mase. "Jedan izvještaj, dr. Halila Prohića, govori o saponificiranim ljudskim tkivima, odnosno o solima masnih kiselina, koje se javljaju u vlažnoj sredini u blizini Save. U tom procesu tkiva se pri raspadanju pretvaraju u masne kiseline i glicerin i vežu se s kalcijem, što dovodi do stvaranja sapuna", objasnio je Kjerte.

Istraživanja su krenula kasno

U cijeloj ovoj priči treba imati na umu da prva sustavnija forenzička kampanja nije provedena odmah nakon rata nego tek 1964. Bila je to kratka akcija s ograničenim dometom nakon koje desetljećima nije bilo opsežnih ekshumacija. Time je propušteno vrijeme u kojem se moglo otkriti više očuvanih ostataka. Kjerte smatra da postoji nekoliko mogućih razloga za to odgađanje.

"Ograničene tehničke mogućnosti i resursi zbog rata zasigurno su imali značajnu ulogu. Također, u neposrednom poslijeratnom razdoblju fokus nije bio toliko na ustašama i drugim kolaboracionistima, budući da je socijalistička vlast krivnju prebacila prvenstveno na njemačke naciste i talijanske fašiste, kako bi izbjegla osjetljiva pitanja koja su se ticala međuetničkih dimenzija konflikta", tumači Kjerte.

Goldstein kaže da se "brojka od 600.000-700.000 ubijenih u Jasenovcu pojavila bez sustavne demografske analize - više kao politička i propagandna procjena koja je trebala pokazati razmjere zločina NDH i opravdati poslijeratne političke odluke, uključujući suđenja ratnim zločincima i legitimitet nove vlasti".

Grobnice na bosanskoj strani

Neka recentnija istraživanja otežala je i lokacija grobnica. Naime, masovna ubijanja odvijala su se ponajprije u Donjoj Gradini, na desnoj obali Save koja se danas nalazi u BiH, odnosno Republici Srpskoj. To je kompliciralo kasnije terenske kampanje, jer je uključivalo drugu državu, drugi režim zaštite i zahtjeve prekogranične suradnje.

Već krajem 1960-ih naglasak se s istraživanja pomaknuo na umjetničko-komemorativni pristup i muzeološku obradu sjećanja. Memorijalni muzej otvoren je 1968. To je dugoročno značilo manje sustavnih, dubinskih forenzičkih kampanja na cijelom prostoru.

Savezničke snimke iz zraka

Jedno od čestih pitanja relativizatora je također kako možemo znati da je bilo iskapanja grobnica i spaljivanja ostataka? Dr. sc. Goran Hutinec s Filozofskog fakulteta u Zagrebu objavio je 2022. analizu savezničkih zračnih snimaka koja je potvrdila postojanje masovnih grobnica te prekopavanje i spaljivanje u travnju 1945.

Kjerte kaže da te snimke pokazuju devet masovnih grobnica u Donjoj Gradini, jasno vidljivih iz zraka tijekom zimskih mjeseci, kada su ih snijeg i poplave istaknuli (slika gore).

"Većina grobnica mogla se vidjeti i tijekom ljeta, jer je iskapanje promijenilo vegetaciju pa su ta područja bila svjetlija od okolnog tla. No, najbitnije je to da zračne fotografije pružaju jasan dokaz o naporima ustaša da izbrišu tragove zločina – snimljene su i otvorene grobnice i dim koji se dizao od spaljivanja tijela", tumači Kjerte.

Veličina grobnica

Još jedan argument relativizatora je da u pronađene grobnice nije moglo biti zakopano toliko tijela koliko je službeno procijenjeno. No to je besmislica. Prije svega mnogi logoraši bili su ubijani i bacani u Savu, a neki su bili spaljeni u ispražnjenim kućama okolnih sela. Osim toga, u Uskočkoj šumi blizu Stare Gradiške 1946. je iz četiri masovne grobnice ekshumirano 967 žrtava (311 muškaraca, 467 žena i 189 djece).

Također, u Međustrugovima kod Stare Gradiške u jednoj je grobnici otkriveno oko 1.000 žrtava, no njihova identifikacija nije bila izvediva.

Konačno, prema podacima JUSP Jasenovac, u devet grobnih polja na glavnom lokalitetu Donja Gradina identificirano je 105 masovnih grobnica, čija je ukupna površina bila 10.130 m², a bilo je i drugih lokaliteta kao što je onaj u Limanima na lijevoj obali Save, sa sedam masovnih grobnica površine 1.175 m². A forenzičko - arheološka istraživanja masovnih grobnica u Litvi (Napoleonovih) i u Ruandi, pokazala su da se uobičajeno pod 1 m² nalazi oko 7 žrtava, što znači da se u jasenovačkim grobnicama površine oko 11200 m², dubine 2 do 3 metra (najdublje su bile dublje od 3 metra) zasigurno moglo zakopati 80-ak tisuća tijela.