JEDNO od stalnih pitanja koja mi povremeno postavljaju u različitim zemljama Europe jest: Zašto Ukrajina ne preda Donbasa, kako to želi Putin, i jednostavno ne završi rat? Hvala Bogu, to mi pitanje ne postavljaju u Hrvatskoj i baltičkim zemljama, možda zato što Hrvati, kao i Litavci, Estonci i Latvijci, još uvijek prilično dobro pamte što znači biti pod okupacijom. I što znači gubiti vlastitu nacionalnost odnosno kako je to kad te proguta zemlja neke druge vjere, jezika i povijesti.

U svom odgovoru reporteru, Trumpov ministar vanjskih poslova Marco Rubio, na pitanje: "Kakav je stav SAD-a o Donbasu?", odgovorio je da SAD nikada nisu rekle Ukrajini da "moraju pristati ili otići". Kako je rekao, odluka je isključivo na Ukrajincima.

"Oni ne žele donijeti neke odluke ili učiniti neke ustupke, tako da se rat nastavlja", rekao je Rubio.

Predaja Donbasa je ključan zahtjev Rusije

Može se koliko god hoće igrati riječima o tome na kakve se točno odluke misli, ali odgovor je jasan. Jedan od ključnih zahtjeva Rusije jest da Ukrajina dobrovoljno napusti Donbas.

U međuvremenu, Zelenski apsolutno ima pravo kada reagira na slične zahtjeve riječima: "Donbas nisu samo teritoriji, to su ljudi". Ljudi koji se prisilno nalaze pod okupacijom. Među tim ljudima velik dio čine djeca. Jedna od priča koje je dokumentirao The Reckoning Project vrlo dobro pokazuje kako ukrajinska djeca pod svaku cijenu pokušavaju pobjeći iz okupacije kući, u Ukrajinu.

Potresna priča Marine iz Mariupolja

Više od tri godine Marina (imena otetih djevojaka u članku su promijenjena iz sigurnosnih razloga) je bila prisiljena živjeti u Rusiji. Njezina obitelj - Marina, kojoj je tada bilo 14 godina, njezini roditelji i mlađi brat - napustila je Mariupolj u travnju 2022. Odlazak u Rusiju tada se činio kao jedina mogućnost evakuacije iz grada pod opsadom.

U Rusiji je djevojčica išla u školu gdje su joj učitelji govorili da je Rusija moćna zemlja koja štiti rusofono stanovništvo, ali ona nije mogla podnijeti neprijateljsko okruženje u kojem se našla. Skrivajući plan od roditelja, Marina je stupila u kontakt s volonterima i samostalno se vratila u Ukrajinu.

"U mnogim situacijama hodala sam kao po oštrici noža. I sve je moglo završiti ne tako dobro", kaže Marina. Djevojčica je završila 9. razred ukrajinske škole putem interneta, a u rujnu 2022. krenula je u rusku školu. Priča kako je na priredbi vidjela djecu kako marširaju u vojnim odorama sa zastavom.

U desetom razredu učiteljica ju je zamolila da pripremi izlaganje o ratnim djelovanjima u Mariupolju za "Sate o važnom". Na tim satovima učenicima govore o dugu prema domovini i opravdavaju "Specijalnu vojnu operaciju" (SVO), kako Kremlj naziva rat koji je nedavno ušao u petu godinu.

Ljude koji su joj razorili rodni grada prikazivali kao heroje

Marina se prisjeća da su na satovima prikazivali videozapise o ljudima koji su uništili njezin grad, prikazujući ih kao heroje. Učiteljica je poticala učenike da prikupljaju pomoć za ruske vojnike.

Marina je pripremila svoj govor, opisujući sve onako kako je bilo. Taj dan započeo je kao i obično: zasvirala je himna, učenici su iznijeli zastavu. Došlo je vrijeme za nastup.

"Jednostavno sam ispričala da je tamo bilo teško, kakvi su bili uvjeti, kako smo se izvlačili... I još sam ubacila to da je zabilježeno već mnogo slučajeva silovanja od strane ruskih vojnika. Nisam rekla da su ruski. I jedan me od suučenika upitao: 'A čijih?' Rekla sam: 'Pa, naravno, ruskih'", prisjeća se djevojka.

Nakon izlaganja učiteljica je dugo šutjela, a zatim rekla: "Hvala na izlaganju, sjedni." Marina se začudila njezinoj suzdržanoj reakciji. Suučenici su se slabo zanimali za politiku i bilo što izvan škole. Osim toga, učenike su učili sklapati automatske puške i poticali ih na ulazak u "Junarmiju", ruskoj organizaciji posvećenoj indoktrinaciji i militarizaciji djece. U 10. razredu Marina je shvatila da joj je teško prisiljavati se ići u školu te je kasnije upisala koledž.

Tuga za domom

Marina se često prisjeća sretnog života u Mariupolju: kako je crtala u parkovima ili provodila dane na plaži. Krajem veljače 2022. u gradu je nestalo struje, signala, u trgovinama nije ostalo namirnica.

Obitelj je ostala u stanu, svi u jednoj prostoriji gdje su prozori ostali čitavi. Jeli su stare zalihe: džemove, zimnicu, kekse. Jednog dana granata je pogodila susjednu zgradu. "I onda je sve planulo. I vatra se postupno prebacivala i na naš stan", prisjeća se Marina.

Roditelji su zgrabili stvari i istrčali u podrum. Tamo su saznali za mogućnost evakuacije u Rusiju preko Novoazovska. Hodali su pješice više od 60 km. Putem su se njihovoj povorci pridruživali drugi ljudi, formirajući kolonu izbjeglica. Iz Novoazovska su autobusom stigli do granice.

Tamo je obitelj prolazila "filtraciju", ispitivanja, provjeru dokumenata i prikupljanje biometrije. Provjere su trajale nekoliko sati. Marina je vidjela kako su u jednoj obitelji djeca plakala jer su njih propustili, a mamu su dugo ispitivali. "Bilo je jako puno ljudi, ja sam jednostavno sjedila na jednoj od torbi i drijemala. Noć, svi smo gladni, umorni." Obitelj je uspjela proći filtraciju i pronaći smještaj u Rusiji.

Tajno naručila ukrajinski nakit

U Rusiji je preživjela, ali nije mogla živjeti kao svoja. Na koledžu se Marina pretvarala da je Ruskinja. Nije željela komunicirati s okolinom. Očajavala je zbog ravnodušnosti prema događajima u Ukrajini: "Spalili su ti grad, razrušili ga, poubijali ljude. A tamo ljudi nemaju čak ni osnovno razumijevanje što to znači."

Jednom je Marina u internetskoj trgovini kupila ukrajinski nakit, ali je poslije dugo strahovala zbog tog rizika. Svaka neoprezna riječ mogla se pretvoriti u kaznu. Šokirala ju je vijest o ženi koja je zatvorena zbog pozitivnog spominjanja Ukrajine na Telegram kanalu.

Osmijeh zbog slobode

Jednog dana Marina je naišla na članak o tinejdžerima koji su uspjeli otići iz Rusije. Povezala se putem Telegram kanala s volonterima. Roditeljima nije govorila jer se bojala prepreka. "Govorili su da je u Ukrajini opasno, da je bolje ne vraćati se."

Rekla je roditeljima da ide u drugi grad, a sama je krenula preko Bjelorusije prema Ukrajini. U tom trenutku napunila je 18 godina. Tijekom puta održavala je vezu s volonterima. U Ukrajini su je prihvatili rođaci. Sada Marina nastavlja školovanje u tehničkoj školi. Na njezinu licu često se pojavljuje osmijeh jer se u Ukrajini osjeća slobodnom.

Djeca pod okupacijom

Prema podacima ukrajinske vlade, broj deportirane djece doseže gotovo 20.000 osoba. Oko 1,6 milijuna ukrajinske djece nalazi se na privremeno okupiranim područjima. Jedna od njih je Samira iz Hersonske oblasti.

Samira je prestala ići u školu u kojoj su uvedeni ruski standardi, Putinovi portreti i ruska himna. Djevojka je tajno učila online prema ukrajinskom programu. Život u okupaciji podsjećao ju je na Sovjetski Savez: "Radio svira stare pjesme, grad je postao vrlo siv."

Dočekavši punoljetnost, Samira je otišla preko tri granice. Na ispitivanjima ju je ponekad držalo po petero pripadnika snaga sigurnosti istovremeno. Danas se osjeća slobodnom: "Sviđa mi se što se može komunicirati na ukrajinskom, slušati ukrajinske pjesme."

Složen proces povratka sebi

Psihologinja zaklade "Glasovi djece" Natalija Sosnovenko ističe: "Kod djece koja se vraćaju prisutno je snažno stanje tjeskobe. Boraveći tamo, skrivali su svoje emocije. To je složen proces vraćanja sebe, ne fizički, nego psihološki. Važno je stvarati sigurno okruženje, pružati podršku i razumijevanje."

Ured glavnog tužitelja u suradnji s Ukrajinskom sigurnosnom službom (SBU) nastavlja istraživati činjenice deportacije i prisilnog premještanja ukrajinske djece. U svemu tome jasno se vidi ruska namjera: uništenje ukrajinskog identiteta.

U izradi članka sudjelovale i Lesja Rodina i Tetjana Vorožko za The Reckoning Project