PANDEMIJA koronavirusa, epidemiološke mjere, sigurnost cjepiva, klimatske promjene, nuklearke i GMO-i samo su neke od znanstvenih tema oko kojih se u javnosti, u medijima i na društvenim mrežama vode žestoko polarizirane rasprave.

One su često žučne jer se ljudi tiču na mnogo načina - povezane su s određenom cijenom i rizicima, a nerijetko i sa svjetonazorom i osjećajem pripadnosti. Primjerice, ako pripadamo nekoj new age skupini u kojoj su uglavnom svi protiv cijepljenja, bit će nepopularno imati suprotan stav. Ako se usred pandemije krećemo među ugostiteljima ili u nekim drugim poslovnim krugovima kojima prihodi ovise o strogosti epidemioloških mjera, bit će nepopularno zagovarati nošenje maski u zatvorenom, ograničavanje radnog vremena ili inzistirati na covid-potvrdama. Ako smo okruženi zelenim aktivistima, naći ćemo se na udaru kritika ako podržavamo GMO-e ili nuklearke. A nitko ne voli biti izopćenik iz skupine kojoj pripada jer to predstavlja visok društveni rizik.

Što je još važnije, gotovo svakodnevno prisiljeni smo donositi odluke koje se izravno tiču našeg zdravlja i kvalitete života. Svaka od tih odluka ima svoju cijenu, pa je važno imati pouzdane informacije o dobrobitima i rizicima koji su u igri. Primjerice, cijepljenje nosi određeni rizik, baš kao i drugi medicinski tretmani. No, s druge strane, oni pružaju određene koristi koje su uglavnom značajno veće. U tim odlukama danas, u vremenu lake dostupnosti informacija, imamo mogućnost birati hoćemo li vjerovati onome što govore mainstream znanstvenici, znanstvene institucije i znanstveni časopisi ili nekim alternativnim izvorima: društvenim mrežama, YouTube influencerima, slavnim osobama, teoretičarima zavjera, anegdotama prijatelja, vlastitoj intuiciji i doživljajima ili možda pojedincima u znanstvenoj zajednici koji su se stavili u službu nekih industrija, lobija ili ideologija.

Hoćemo li usred pandemije u zatvorenom prostoru staviti masku na lice, kako to preporučuju mainstream znanstvenici i studije, ili ćemo poslušati one koji smatraju da su maske nepotrebne ili čak štetne ili da je covid relativno bezopasna bolest? Hoćemo li se cijepiti ili ćemo vjerovati onima koji tvrde da će svi cijepljeni postati 5G antene, da će kroz godinu-dvije umrijeti od nuspojava ili da je prebolijevanje bolji izbor od cijepljenja za sve osim za stare, bolesne i pretile?

Povjerenje u stručnjake i znanost je temelj kulturne evolucije

Suvremeno društvo mora se oslanjati na povjerenje u stručnjake, bili oni liječnici, automehaničari ili građevinari. Kada tog povjerenja ne bi bilo, kada bismo sumnjali da su svi ili većina stručnjaka korumpirani plaćenici, društvo ne bi moglo funkcionirati. Nepovjerenje u njih učinilo bi da strahujemo od svake moguće propisane terapije, da se bojimo voziti u automobilima ili da drhtimo prilikom svakog prelaska preko mosta.

Stručnjaci su ljudi koji imaju znanja i vještine razumjeti i činiti stvari koje drugi ljudi, pa čak i drugi stručnjaci iz sličnih područja, nemaju. Kao što ne bismo otišli zubaru da nam provjerava stanje srca ili automehaničaru da nam popravlja vodovodne instalacije, tako po odgovore na znanstvena pitanja ne bismo trebali odlaziti raznim celebrityjima ili političarima, a još manje teoretičarima zavjera željnima sljedbe. Trebali bismo voditi računa da ne vjerujemo čak ni kvazistručnjacima i trustovima mozgova vođenim interesima i ideologijama, čak i ako nam njihovi savjeti zvuče privlačno. Ako su nam potrebne znanstvene informacije, trebali bismo ih tražiti u relevantnim znanstvenim časopisima i među mainstream znanstvenicima koji su svoj život posvetili učenju i istraživanju o specifičnim temama koje nas zanimaju, a čija se razmišljanja podudaraju s mišljenjem velike većine u struci.

Povjerenje u stručnjake ključan je dio ljudske kulturne evolucije. Svatko od nas može eventualno biti stručnjak za nešto, ali nikako za sve. Mi ne možemo i ne moramo znati sve što znaju specijalizirani stručnjaci da bismo imali povjerenje u ono što rade. Za to postoje uređene institucije, agencije i drugi stručnjaci kojima je posao provjeravati i nadzirati njihov rad. Jedino na takav način znanje se može prenositi iz generacije u generaciju i jedino na takav način možemo biti sigurni koje su informacije vrijedne.

Čini se da je danas više nego ikada u povijesti postalo važno razumjeti odgovor na pitanje: Zašto bismo trebali vjerovati znanosti?

Kada su to pitanje postavili mladoj švedskoj klimatskoj aktivistici Greti Thunberg u rujnu 2019. u američkom Kongresu, ona je kratko odgovorila: "Zato što je to znanost."

Moguće je da je Greta imala nešto uvjerljivih argumenata u prilog ovom jednostavnom odgovoru, no mnogi bi ga u takvoj formi mogli doživjeti kao još jedan oblik dogmatskog vjerovanja.

Za ozbiljan odgovor na pitanje postavljeno u Kongresu vjerojatno bi trebala cijela jedna podeblja knjiga. Njime se desetljećima bave brojni znanstvenici, filozofi i komunikatori znanosti. No ovdje ćemo pokušati ukratko predstaviti neke ključne argumente u prilog radnoj tezi, a ta je da treba vjerovati znanosti jer je ona najpouzdaniji izvor informacija koje možemo imati o ovom svijetu.

Za to je potrebno barem skicirati kako funkcionira znanost, ali i odgovore na ključne sumnje u znanost i znanstvenike.

Problem vjerovanja u vlastito iskustvo

Prije svega treba imati na umu da se znanosti temelje na znanstvenim metodama. Iako se postupci tih metoda mogu razlikovati od jednog do drugog polja istraživanja, temeljni proces uglavnom je isti. On uključuje pažljivo promatranje, koje podrazumijeva rigorozan skepticizam prema onome što se opaža jer kognitivne pristranosti i predrasude mogu iskriviti način na koji se tumače promatranja. On također uključuje formuliranje hipoteza utemeljenih na opažanjima uz pomoć procesa induktivnog zaključivanja. Zatim slijedi pomno eksperimentalno provjeravanje zaključaka izvedenih iz hipoteza te preciziranje ili odbacivanje hipoteza na temelju eksperimentalnih nalaza.

S druge strane, ljudi generalno rado vjeruju osobnim iskustvima, a danas i vlastitim sposobnostima "istraživanja na internetu". Otkad je počela pandemija, na društvenim mrežama često se sreću komentari koji se temelje na njima. Jedan od uobičajenih glasi otprilike ovako: "Ja i moji prijatelji ne pridržavamo se nikakvih mjera, ne nosimo maske, a nismo se razboljeli. Znam ljude koji su ih nosili, a ipak su se razboljeli. Dakle, maske su beskorisne."

U znanosti se takva osobna iskustva i iskustva bliskih prijatelja i poznanika nazivaju anegdotalnim dokazima. Po definiciji anegdotalni dokazi su činjenične tvrdnje koje se oslanjaju samo na osobna zapažanja prikupljena na slučajan ili nesustavan način. Ona mogu imati veliku težinu jer se temelje na doživljenom, a ne na apsktraktnim brojkama, no to ih ne čini istinitim; u usporedbi s drugim vrstama dokaza smatraju se manje vrijednima zbog niza metodoloških slabosti.

Primjerice, ako netko radi od kuće, ne koristi javni prijevoz, nema djecu koja idu u školu, nema običaj posjećivati kafiće i restorane, u trgovinama koristi maske jer se to mora, a usto je još i mlad i dobrog imuniteta, pripadat će nisko rizičnoj skupini za infekciju covidom-19. Takva osoba na temelju vlastitog iskustva može zaključiti da njoj maske ne trebaju. No, ozbiljne studije vode računa o tome da uzorci koji se istražuju budu što veći i što reprezentativniji, što znači da trebaju uključivati razne dobne skupine ljudi s raznim načinima života i rada, različite spolove, ljude u različitim uvjetima života, različitog socio-ekonomskog statusa itd. Usto moraju isključivati razne faktore koji bi mogli utjecati na nalaze istraživanja. Na primjer, nije lako urediti studiju koja bi odgovorila na pitanje koliko je vegetarijanstvo zdravo jer vegetarijanci u prosjeku imaju zdravije navike i stil života - manje puše, više vježbaju, nastoje se kretati, održavaju tjelesnu težinu i sl. To su sve faktori koje treba isključiti ako želimo znati koliko je zdrava sama vegetarijanska prehrana. Stoga se studije vegetarijanstva često provode među adventistima koji imaju sličan način života s time da su neki vegetarijanci, a drugi nisu.

Drugim riječima, studije moraju biti dobro uređene kako bi njihovi zaključci bili pouzdani. Štoviše, ponekad je potrebno napraviti više studija ili čak sustavne preglede puno studija kako bi rezultati imali dovoljnu snagu da bi se moglo doći do nekog općeprihvaćenog zaključka.   

Zašto ne možemo vjerovati čak ni očitom osobnom iskustvu?

Kako bih ilustrirao na koji način je znanstvena metoda superiorna anegdotalnim dokazima utemeljenim na osobnim doživljajima, poslužit ću se nedavnim primjerom iz vlastitog života. Taj primjer dobro ilustrira brojne poante važne za razumijevanje znanstvene metode i mogućnosti njezine primjene.

Ljubitelj sam dobre glazbe i audiofil, a kako sam nedavno nabavio solidan mobitel, htio sam provjeriti kakva mu je reprodukcija zvuka jer sam bio nezadovoljan onom koju je imao stariji i jeftiniji model prije njega. Kako bih ih usporedio, uključivao sam naizmjenično dva mobitela u studijske slušalice i Hi-Fi liniju koji su dovoljno kvalitetni da se razlika može čuti. No tijekom eksperimentiranja učinilo mi se da novi mobitel ima bolji zvuk ne samo od starog mobitela nego čak i od mojeg media playera preko kojeg sam slušao glazbu s hard diska i s internetskih radijskih postaja na koje sam pretplaćen tako da dobivam najbolju kvalitetu zvuka. Bio sam pomalo zbunjen jer mi se nije činilo da bi mobitel mogao imati bolji konverter digitalnog signala u analogni od uređaja koji je namijenjen upravo slušanju glazbe. No, s druge strane, budući da na tržištu postoje bolji media playeri te da signal iz mojeg prvo prolazi kroz televizor (kako bih i televizor mogao slušati preko istog razglasa) bilo je temelja za sumnju. Televizor je mogao biti slaba karika u sustavu koja izobličuje signal. Drugim riječima, postojala je mogućnost da nekim relativno jednostavnim i ne preskupim zahvatom, kao što je spajanje media playera izravno na pojačalo, bez posredovanja televizora, ili zamjena media playera nekim boljim, dobijem bolji zvuk.

S ovom dvojbom obratio sam se prijatelju, elektrotehničaru, audiofilu kojem vjerujem jer sam imao prilike svjedočiti njegovom znanju i jer je sam projektirao i izgradio vlastito predpojačalo, pojačalo i zvučnike vrhunske kvalitete. Zanimalo me postoji li mogućnost da je mobitel stvarno čujno bolji od media playera u kombinaciji s televizorom. Rekao mi je da postoji, no da su šanse za to male. Prva stvar na koju je posumnjao bila je da je na moj osjećaj razlike u kvaliteti mogla utjecati razlika u glasnoći između dvaju izvora - novog mobitela i media playera. Naime, ljudsko uho je tako dizajnirano da čak i relativno mala razlika može uzrokovati da nam se glasniji zvuk učini boljim. To je činjenica za koju ja, kao nestručnjak, nisam znao, a nisam mogao biti siguran je li u tome problem jer nisam provjerio glasnoću izvora nikakvim preciznim mjerenjem. Nisam imao ni potrebne instrumente ni potrebno znanje. Mogao sam to učiniti samo po osjećaju. Odlučili smo se stoga naći kod mene i provesti audiofilsko istraživanje.

Prva stvar koju je moj prijatelj napravio bila je da je voltmetrom (za one koje zanima - koristeći 400 Hz sinusni signal) izjednačio jačinu signala dva izvora. Odlučili smo da nećemo testirati razliku u kvaliteti zvuka između mojeg media playera u kombinaciji s TV-om s jedne strane i mobitela s druge jer mobitel ionako nisam planirao koristiti kao izvor, već je moj prijatelj sa sobom za usporedbu donio svoj, kvalitetniji player. Zašto se natezati s mobitelom kada je u konačnici jedno od pitanja bilo trebam li možda zamijeniti player nekim boljim, a ipak ne preskupim, kao što je njegov. Nakon ujednačavanja glasnoće proveli smo testiranje kvalitete programom koji mjeri razinu izobličenja za različite kombinacije ulaznih signala. Nakon toga provjerili smo frekventni raspon. Kroz oba izvora pustili smo tzv. bijeli šum koji sadrži sve frekvencije koje treba provjeravati u Hi-Fi sustavu. Ako prikaz umjesto ravne linije pokazuje skokove ili padove, to pokazuje da sa sustavom nešto nije u redu.

Pokazalo se da je njegov player, koji je bio izravno spojen na pojačalo, uistinu bolji od mojeg seta sastavljenog od playera i TV-a. No kako je moj sustav još uvijek bio prilično dobar, odnosno kako razlika nije bila velika, moj stručni prijatelj pretpostavio je da uho tu razliku uopće ne može zabilježiti. Kako bismo to provjerili, odlučili smo provesti ultimativni test - slijepo slušanje.

Pustili smo istu glazbu iz dva seta - njegovog, spojenog izravno na Hi-Fi, i mojeg playera, spojenog preko TV-a - koji su bili označeni kao A i B, s time da ja nisam znao koji je A, a koji B. Moj prijatelj je na sklopki koja je bila sakrivena od mojih očiju uključivao naizmjenično i nasumično jedan pa drugi izvor ili ponekad dva i više puta zaredom isti, a ja sam slušao i pokušavao procijeniti koji je bolji. Već nakon kratkog vremena postalo mi je jasno da ih ne razlikujem, no ipak sam se potrudio i marljivo označavao A ili B. Rezultat je pokazao da sam oba izvora označio boljima podjednako puta, što znači da nisam stvarno čuo razliku. U sljedećem koraku isti smo eksperiment napravili s mojim sinom, koji je nešto mlađi i bolje čuje. Rezultat je bio isti. Zaključili smo da neće biti nikakve koristi od promjena u mojem Hi-Fi sustavu zato što ih ja neću čuti, a vjerojatno ni bilo tko drugi. Drugim riječima, u postojećem sustavu kupovanje kvalitetnijeg playera ili izravno spajanje playera na Hi-Fi liniju jednostavno bi bilo bacanje novca ili traćenje vremena.

Slijepi test u medicini

Ovo istraživanje dobra je ilustracija funkcioniranja znanstvenog istraživanja jer pokazuje sve ključne čimbenike u njemu. Kao prvo, potreban je stručnjak koji ima dovoljno znanja da uopće može postaviti hipotezu. Zatim su potrebni instrumenti kojima se to može obaviti. U ovom slučaju većina je toga relativno lako dostupna, no ipak nema baš svatko sve kod kuće. Nešto od toga, poput bijelog šuma i programa za analizu signala, može se skinuti s interneta. Konačno, trebalo je znati primijeniti znanstvenu metodu u ovom specifičnom eksperimentu.

Slijepi test, koji smo koristili u istraživanju, inače je jedan od standardnih načina provjeravanja rezultata u znanosti, osobito u medicini. Naime, na sudionike mogu utjecati njihova očekivanja, znanje i ponašanje znanstvenika koji provode testiranje, pristranosti sudionika i znanstvenika itd. U medicini se stoga uglavnom provode tzv. dvostruko slijepi eksperimenti u kojima je uređeno da ni znanstvenik koji ispitaniku daje terapiju ni ispitanik koji je prima ne znaju što je u bočici ili tableti - lijek ili placebo (lažni lijek, poput običnog šećera ili fiziološke otopine).

Koji je poučak ovog istraživanja? Da ne možemo biti sigurni čak ni u stvari koje nam se čine očitima, kao što je kvaliteta zvuka koju čujemo vlastitim ušima. Čak nam je i za takve svakodnevne stvari često potrebna znanstvena metoda. Naravno, ako nam je stalo da nas prodavači magle ne prevare. Što onda reći o učinkovitosti maski ili cjepiva?

Dunning-Kruger: što manje znamo, to više vjerujemo da znamo

Ovdje je važno shvatiti da su znanosti, znanstvene metode i uređaji danas toliko razvijeni i specijalizirani da jedan virolog ne može znati i razumjeti sve ono čime se bavi neki infektolog ili epidemiolog iako se svi bave zaraznim bolestima.

Laike može zavesti činjenica da znanost zvuči jednostavno kada je znanstvenici u suradnji s popularizatorima znanosti pojednostave da bi ih šira javnost razumjela. Nažalost, mnogi ljudi danas misle da razumiju sve što se zbiva i komunicira u pandemiji samo zato što su im popularno predstavljene znanosti (ili još jednostavnije pseudoznanosti) dostupne na mobitelu. Činjenica je, međutim, da laici generalno imaju toliko slabo znanje o stvarima o kojima imaju čvrste stavove da čak nisu sposobni shvatiti koliko malo znaju. Ta pojava poznata je kao Dunning-Krugerov efekt: ljudi slabih sposobnosti za neki zadatak uglavnom jako precjenjuju svoje sposobnosti, dok ih ljudi visokih sposobnosti podcjenjuju (grafikon dolje). 

Zanimljiva ilustracija Dunning-Krugerovog efekta u pandemiji je činjenica da su neki laici, relativizatori covida-19, ismijavali jednu našu virologinju zbog toga što navodno ne razlikuje vektorska cjepiva od mRNA cjepiva. Međutim, činjenica je da je ona ispravno navela da su i mRNA cjepiva vektorska, samo u njima vektor u kojem se prenosi kod za virusni protein Spike nije drugi, bezopasni virus, nego lipidna čestica. 

Problem nepovjerenja u znanstvenike i institucije

Jedan od važnih problema za razvoj povjerenja prema znanosti jest činjenica da postoje lobiji koji sustavno već desetljećima nastoje poljuljati povjerenje u znanstvenike.

Njih financiraju razne industrije, zaklade i organizacije poput libertarijanskog think-tanka u Great Barringtonu u SAD-u koji zbog financijskih interesa i ideologije sustavno poriče ozbiljnost covida-19 i klimatskih promjena tako što, među ostalim, za svoju propagandu vrbuje čak i neke poznate znanstvenike.

Na sličan način djeluju i lobiji i aktivisti koji se bore protiv cjepiva, GMO-a, nuklearki itd.

Ovdje treba imati na umu da iza većine tzv. znanstvenika zviždača koji ustaju protiv mainstreama u znanstvenoj zajednici stoji neki interes, uglavnom novac, no nerijetko i politika ili ideologija.

Primjerice, poznati guru antivakcinalizma Andrew Wakefield, iako mu je u Velikoj Britaniji oduzeta liječnička licenca, u SAD-u je na širenju straha od cijepljenja izgradio vrlo uspješnu karijeru i stekao takvo bogatstvo kakvo bi vrlo teško ostvario kao liječnik gastroenterolog.

Zanimljivo je također da su u SAD-u prema epidemiološkim mjerama i cijepljenju najskeptičniji republikanski političari i njihovi birači, osobito oni skloni bivšem predsjedniku Donaldu Trumpu koji je bio jedan od prominentnih izvora dezinformacija o covidu-19. Zbog toga su brojne republikanske savezne države teško nastradale u posljednjem valu pandemije. Procijepljenost i povjerenje u znanstvene preporuke o mjerama u njima su bili niski pa su bolnice vrlo brzo postale toliko preopterećene da su počeli umirati i ljudi koji su bolovali od drugih teških bolesti.  

Prigovor: Znanost se stalno mijenja

Jedan od uobičajenih prigovora na račun znanosti, koji pridonosi nepovjerenju u znanost, jest da se znanstvene teorije često mijenjaju. Mnogi laici imaju dojam da znanstvenici danas govore jedno, a sutradan nešto sasvim drugo.

Neki povjesničari i filozofi znanosti ukazuju na činjenicu da u znanosti povremeno uistinu dolazi do značajnih promjena paradigmi, a ne samo do manjih promjena. Ima ih i nekolicina koji idu toliko daleko da zaključuju da je povijest znanosti svojevrsno groblje mrtvih znanstvenih teorija i napuštenih teorijskih koncepata. U prilog takvom pesimističnom viđenju često se navodi nekoliko povijesnih primjera većih promjena teorija i ideja koje su u nekom razdoblju bile dominantne i funkcionalne kao što su, primjerice, geocentrični sustav, teorija flogistona (teorija o postojanju elementa nalik na vatru u zapaljivim tvarima) i teorija o postojanju etera (teorija o postojanju prozirnog medija bez trenja i težine koji ispunjava sav prostor, a omogućuje da se pomoću njega, kao medija, šire svjetlost i gravitacija).

O smjenama paradigmi u znanosti polemika se vodi još od kraja 19. stoljeća. Jedan od prvih koji se u nju uključio u filozofskim krugovima u Parizu bio je Lav Nikolajevič Tolstoj. Kasnije, 1962. godine, o njima je sustavnije progovorio filozof znanosti Thomas Kuhn u svojoj knjizi Struktura znanstvenih revolucija.

No, većina znanstvenika i filozofa znanosti ne slaže s pesimističnom perspektivom prema kojoj je znanost groblje propalih teorija.

Čak i Kuhn, jedan od glavnih promotora ideje o promjeni paradigmi, odbacio je takvu pesimističnu interpretaciju razvoja znanosti i podržao ideju da je njezin napredak svojevrsna kombinacija postojanog razvoja i povremenih većih skokova za koje se priprema teren - otvaraju nove ideje, nakuplja znanje, razvijaju tehnologije i sl. Dobar primjer za to je smjena paradigme od Newtonove mehanike do Einsteinove teorije relativnosti. U toj smjeni doista je došlo do velike promjene u shvaćanju vremena, prostora i gravitacije. No Einstein do svoje teorije nije došao iz vedra neba. Njoj su prethodila brojna otkrića, među kojima i Michelson-Morleyjev eksperiment, najznačajniji i najutjecajniji pokus s tzv. nultim rezultatom u povijesti znanosti, izveden 1887. (ilustracija uređaja dolje).

Znanstvenici su prije njega smatrali da prostor prožima eter kojim putuje svjetlost. Kada bi to bilo tako, očekivalo bi se da će zraka svjetlosti koja se odašilje okomito u odnosu na kretanje Zemlje kroz eter putovati brže od zrake koja se odašilje u smjeru u kojem putuje Zemlja jer će ova potonja morati kompenzirati tzv. vjetar etera, odnosno morat će na svojem putu savladavati suprotno strujanje etera koje će je usporavati (zamislite čamac koji se kreće okomito na tok rijeke i onaj koji putuje protivno struji). Dvojac je pritom uzeo u obzir mogućnoest da određeni vjetar etera može postojati već i zato što se cijeli Sunčev sustav kreće kroz njega (slika dolje).

No, u Michelson-Morleyjevom eksperimentu to se nije dogodilo - brzina svjetlosti bila je u svim smjerovima ista - pa je pokus osporio postojanje etera i istovremeno pridonio uspostavljanju teorije relativnosti jer je, zajedno s nekim kasnijim eksperimentima, pokazao da je brzina svjetlosti konstantna. Iako nikada nije pouzdano potvrđeno da je Einstein u formiranju teorije relativnosti krenuo od rezultata tog pokusa, on je omogućio prihvaćanje nove fizike i novog načina poimanja prostora i vremena.

Nadalje, Einstein je sam priznao da je dio inspiracije za razvoj svoje teorije relativnosti našao u principu Ernsta Macha, a u njenom stvaranju značajnu ulogu odigrali su i Hendrik Lorentz, Henri Poincaré i brojni drugi znanstvenici.

U tom smislu znanstvenici se slažu da je u znanosti najčešće na djelu progresivno približavanje istini te da neki elementi ranijih teorija preživljavaju u novima, čak i kada dođe do smjene paradigmi. Sam Kuhn napisao je da je svaka nova teorija bolja od stare jer svaka daje sve bolja predviđanja. Drugim riječima, to što se teorije povremeno mijenjaju ne znači da su one sve uvijek jednako pogrešne niti da se ne približavaju istini.

Uspjeh znanosti

Na napade relativizatora znanosti znanstvenici i popularizatori znanosti, među ostalim, često odgovaraju tako da ističu fascinantne uspjehe koje je znanost u kombinaciji s tehnologijom ostvarila u samo nekoliko stotina godina. Od povećanja proizvodnje hrane, preko udvostručenja očekivanog trajanja života (ilustracija dolje), do neusporedivo boljih uvjeta za rad i život, sve je ostvareno zahvaljujući razvoju znanosti i tehnologije u kombinaciji s odgovarajućim razvojem društva. Danas prosječni stanovnik razvijenih zemalja živi udobnije, zdravije i duže od kraljeva prije nekoliko stotina godina.

Dio uspjeha znanosti predstavlja i razvoj vrlo sofisticiranih znanstvenih metoda koje bi donedavno bile nezamislive jer ni znanje, ni tehnologija ni društvo nisu bili na potrebnoj razini. Primjerice, Einstein, čija je teorija relativnosti predvidjela postojanje gravitacijskih valova, nije vjerovao da će oni ikada biti otkriveni jer su izračuni govorili da bi oni morali biti toliko mali da ih nikakav zamisliv uređaj ne bi mogao detektirati. Sto godina kasnije takvi uređaji (LIGO i VIRGO) su konstruirani i gravitacijski valovi su otkriveni. Drugim riječima, razvoj znanosti unapređuje i tehnologije i znanstvene metode koje opet omogućuju nove prodore u znanosti.

Ne može se uvijek vjerovati svim znanstvenicima

No, upravo činjenica da se tehnologije i znanstvene metode razvijaju i unapređuju pokazuje da znanstvena metoda sama po sebi nije alfa i omega te da nije svaki zaključak svake znanstvene studije konačna istina. 

Osim toga, ponekad se može dogoditi da eksperimenti, ako nisu dobro postavljeni, daju krive rezultate koji će potvrditi krive hipoteze.

Znanstvenici su ljudi koji mogu griješiti ili imati osobne interese i pristranosti. Primjerice, francuski molekularni biolog Gilles-Éric Séralini objavio je 2012. jedno istraživanje na štakorima koje je navodno pokazalo da su životinje koje su hranjene GMO-kukuruzom tretiranim herbicidom RoundUpom razvile više tumora nego one koje su jele konvencionalan kukuruz. Znanstvenici i regulatorne agencije ubrzo su zaključili da je dizajn studije bio pogrešan, doziranje krivo, uzorak premalen, odabir modificiranih štakora sklonih tumorima problematičan, a konačni nalazi nepotkrijepljeni. No, Séralini, čije je studije, među ostalima, financirao i Greenpeace, stekao je popularnost među protivnicima GMO-a kao svojevrsni znanstveni zviždač.

Što nam taj slučaj govori? Prije svega da nisu sve studije iste, da postoje i neke loše s lošom metodologijom te da se one katkad mogu objaviti čak i u recenziranim znanstvenim časopisima.

S druge strane, on pokazuje da u svijetu uvijek postoje znanstvenici koji će moći prepoznati i kritizirati takve loše provedene studije tako da će njihovi autori na kraju biti osramoćeni u znanstvenoj zajednici te vjerojatno izgubiti ugled i karijeru, barem onu akademsku.

U povijesti je bilo čak i nobelovaca koji su u nekom trenutku zaglibili u pseudoznanstvenim tezama. Jedan od takvih je slavni Linus Pauling koji je milijune u svijetu uspio uvjeriti da se brojne teške bolesti, uključujući i upale pluća i karcinome, mogu liječiti velikim dozama vitamina C. Iako su istraživanja drugih znanstvenika pokazivala da je ta teza besmislica, on ju je nastavio propagirati do kraja života. Očekivano, Paulingovi sljedbenici bili su uvjereni, a neki i danas jesu, da su njegovi kritičari plaćenici farmaceutskih kompanija kojima nije u interesu da javnost shvati da se teške bolesti mogu liječiti jeftinim vitaminom C. Kao da političarima i osiguravajućim društvima liječenje svega vitaminom C ne bi bilo neusporedivo manji teret od plaćanja skupih terapija. 

Dakle, znanosti ne treba vjerovati samo zbog znanstvene metode već i zbog činjenice da je loše odrađena znanost trajno podložna preispitivanju, što u suštini jest dio znanstvene metode - rezultati istraživanja moraju se moći replicirati, preispitati i potvrditi. Teorije koje se uopće ne mogu opovrgnuti u biti nisu znanstvene, već pseudoznanstvene.

Paradoks antiznanstvene propagande

Prvo preispitivanje rezultata nekog istraživanja događa se prilikom recenzije znanstvenog rada, kada se on preda na objavu u znanstveni časopis. Ako se rad objavljuje u uglednom časopisu, recenzenti koji pregledavaju istraživanje neće biti prijatelji i kolege s kojima autori surađuju, što znači da će podrobno i bespoštedno analizirati rad kako bi utvrdili njegove moguće nedostatke. To je pitanje njihovog osobnog kredibiliteta. U kvalitetnim časopisima takve recenzije obično rade vrhunski znanstvenici u odgovarajućem području. Objavljivanje istraživanja u renomiranim časopisima uglavnom je zahtjevan, dug i iscrpljujuć proces jer recenzenti često znaju odbiti rad ili ga vraćati na doradu i po nekoliko puta prije nego što budu zadovoljni kvalitetom studije, njezinim zaključcima i njezinom prezentacijom.

Uz to, razne medicinske terapije moraju proći rigorozne analize regulatornih tijela kao što su agencije FDA, EMA, HALMED i slične. Tijekom ove pandemije te su agencije odgađale davanje odobrenja za neka cjepiva, a potom su pozorno pratile sve moguće nuspojave.

Konačno, u svijetu znanosti, osobito medicine, postoje ugledne neovisne organizacije poput Cochranea koji sustavno analizira provedene studije - provjerava njihovu metodologiju i kvalitetu te nastoji na temelju više odabranih kvalitetnih studija o istoj temi izvesti konačne zaključke. Što je najvažnije, Cochrane se ne financira sredstvima farmaceutske industrije, a ima vrhunske stručnjake koji se bave upravo analizama i unapređenjem metodologija istraživanja.

Drugim riječima, praktički je nemoguće da neka loše provedena studija izdrži sve moguće provjere, a to osobito vrijedi za istraživanja koja se tiču zdravlja milijuna.

Uz sve navedeno, znanstvenici smatraju da je za potvrđivanje velikih, složenih teorija kao mainstreama potrebno da budu potvrđene kroz cijelo mnoštvo istraživanja. Dobar primjer su klimatske promjene. O toj temi provedene su doslovno stotine studija u različitim područjima meteorologije, atmosferske fizike, oceanografije, klimatologije itd., koje su potvrdile da su ljudske emisije stakleničkih plinova glavni pokretač globalnog zatopljenja.

Za kraj uočimo jedan paradoks - u ovoj pandemiji čak su i najveći antivakseri i antimaskeri, koji su uporno širili nepovjerenje prema stručnjacima, kada su teško oboljeli od covida-19, ipak potražili pomoć istih onih stručnjaka koje su napadali, ponekad, na vlastitu nesreću, prekasno.