ANJA ŠIMPRAGA, zastupnica SDSS-a, u saboru je ispričala svoje sjećanje na Oluju. Ona je imala osam godina kad je s obitelji izbjegla u Srbiju.

"Ovih dana svi pričaju o Oluji. Bez obzira na to koliko o tome doista znaju, jesu li proživjeli te ratne strahote ili su ih samo promatrali. Bez obzira iz kojeg su ih kuta doživjeli", počela je.

"Svake godine u ovo vrijeme, dijete progovara u meni. Sjećanje jedne djevojčice iz kolone. Tog 4. kolovoza 1995. imala sam točno osam godina. Najednom i nebo je promijenilo boju. Sparina je otežavala disanje, nije slutilo na dobro", prepričavala je Šimpraga sjećanje na 5. kolovoza 1995.

"Posljednje komadiće kruha podijelila sam s rodbinom"

"S ruksakom kupljenim za drugi razred osnovne škole bila sam spremna za put, put koji nije imao ime, put koji je vodio tko zna gdje. Od Knina, do Petrovačke ceste, preko Banje Luke, a otuda bez stajanja prema Srbiji. Posljednje komadiće kruha podijelila sam s rodbinom. Moja ga je baka pekla, a taj miris me je pratio", rekla je zastupnica SDSS-a.

"Na granici Srbije htjeli su nas poslati u Niš. Molili smo ih da nas puste u Beograd, tamo smo imali daljnju rodbinu. Ne znam, možda su dječje suze presudile. Pustili su nas do Novog Beograda. Tada sam odrasla. Za tu jednu noć", rekla je.

Želja za rodnim krajem bila je, kaže, jača pa su se u Knin vratili 1999. godine.

"Na svoj kamen, pored svoje rijeke, među svoje ljude", kazala je.

"Djevojčica iz kolone stoji pred vama"

"Znala sam da su i moji vršnjaci Hrvati prošli patnju, strah i morali ići putem gdje nije bio njihov dom. Ali sam isto tako znala da će ta ista djeca s jedne i druge strane jednom sjesti za isti stol i dogovoriti da se više nijednom djetetu ne ukrade djetinjstvo, pravo na sreću. Mali čovjek uvijek bude taj koji pati, kojeg se ništa ne pita. Gledajući svojeg oca i majku, njihove žuljevite i hrapave ruke, koje su danonoćno radile u polju kako bi svoju djecu izveli na pravi put znala sam da je puno važnije biti čovjek nego samo Hrvat ili samo Srbin", rekla je zastupnica SDSS-a.

"Djevojčica prošlost nije zaboravila. Učila je iz nje, ali budućnost joj je bila važnija i svima nama treba biti. Danas, 25 godina poslije, ova djevojčica iz kolone stoji pred vama. Imam samo jednu želju - gradimo društvo slobode, gradimo zajedničku budućnost", poručila je Šimpraga i dobila pljesak.

Javila se Karolina Vidović Krišto i kazala da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski pa da nije "tačno nego točno i nije august nego kolovoz".