Foto: Index, FAH

POSLJEDNJI put sam te vidio na demonstracijama. Našla si nekog da ti gura kolica, da možeš još jednom pokazati da ti je stalo. Posljednji put kad si mi se obratila, bila si razočarana mojim stavom. Još jednom se nismo složili. Tvoj prijekor bio je blag, nježan, ali u njega si ubacila toliko mudrih stvari da nisam mogao odgovoriti na njega. Nisam znao kako.

Prošlog petka sjedio sam s ljudima koje smo oboje znali i dogovarali smo se kako moramo otići do tebe. Jedan po jedan, da ne pomisliš da odrađujemo taj posjet. I nismo, nitko od nas. I sramim se zbog toga. Danas nisam vjerovao kad sam pročitao da si otišla. Zvao sam redom bolnice, onako kako bi novinar trebao napraviti. Ni jedna nije znala za tebe. I onda sam nazvao Ladu i sve mi je bilo jasno kad se javio.

Ti si bila jača od nas

“Umrla je”, pitao sam ga, a nisam trebao. Odgovorio je: “Napiši nešto”. I nisam mogao. Istisnuo sam nekoliko rečenica nekrologa koje je mogao napisati bilo tko. I netko tko te nije poznavao. A ja sam te poznavao. Znao sam tko je Jasna Babić. Napisao sam da bi tastature trebale zašutjeti, mikrofoni se isključiti, kamere se prekriti crnim platnom, I pogriješio sam. Novinari bi trebali nastaviti biti novinari, kao što si ti bila. No ti si bila jača od nas. Jača od mene. Nisam mogao rečenicu iz sebe iscijediti.

Upoznali smo se, sigurno se sjećaš, na prvom katu redakcije Večernjeg lista. Pisala si o tome kako su parafinski testovi prilično nesiguran način da se odredi je li netko pucao ili nije. Meni je to bila znanstvena fantastika, kao što mi je bilo sve što si pisala prije toga. Gutao sam tvoje tekstove o zločincima, kriminalcima, političarima i želio biti barem malo poput tebe. A kad sam prvi put sjeo na redakcijski stolac uz tebe, ponašala si se kao da smo ravni. Isti. I rekla si idemo poslije na piće. A ja sam stajao otvorenih očiju i upijao. Svaku tvoju rečenicu, pogled, pokret. Sve je od toga bilo novinarstvo.

Sjedili smo u Palmeti, dvadesetak metara od mjesta na kojem su Ivu Pukanića digli u zrak, i tvoje  “Vojo, daj još jednu turu” svaki put me dizalo iz stolca, iako nisam bio Vojo kojem si se obraćala. I tamo, nedaleko od mjesta na kojem su te Puki i njegova draga izvarali, nikada o njemu nisi rekla ni jednu lošu riječ. Prevario te, pokušao te potkupiti, a ti si mu to oprostila.
Još par godina kasnije našli smo se u istoj redakciji.

“Vojo, ti mi trebaš biti urednik”, rekla si mi. Tražila si da te usmjeravam, a ja nisam znao kako. Baš kao što nisam znao kako te zaštititi od vlasnika koji te više nisu željeli u novinama. Tjednima sam to pokušavao od tebe skriti. A nisam trebao jer si odavno znala. Ne kao što si znala djeliće priča o kojima si pisala. Vidjela si kroz mene. I nisi mi zamjerila. Jer si bila velika.

Na tebe se nisam mogao ljutiti

Prošlog petka, već sam ga spomenuo, sjedio sam s kolegama i rekao im: “Odvest ću kćer Jasni. Želim da mi dijete upozna nekog zaista velikog”. Nisam ni to napravio. I žao mi je, i sramim se. Pustio sam da se život postavi između nas.

“Vojo, ti nisi loš. Samo želiš previše”, jednom si mi rekla. A ja sam se naljutio. Na minutu ili dvije. Na tebe se nisam mogao ljutiti. Volio bih vjerovati da se ni ti nisi mogla ozbiljno naljutiti na mene, da si znala da sam još jedna budala koja ide glavom kroz zid i da u tome nema mjesta za obzire. Ni za sebe, ni za druge.

Volio bih da si znala da mi je tvoje novinarstvo, tvoj život, pokazivao put. I kad se nismo slagali, i kad smo se svađali, i kad smo u tvojem stan prebirali po knjigama. Jedna je još na mojoj polici, nemam je kome vratiti. Ionako si rekla da je glupa. Nikom neće faliti.

Spavaj, učiteljice i prijateljice

Ti hoćeš. Nedostajat ćeš. Falit će tvoje seciranje svake rečenice, svako ukazivanje na greške. Falit će i to da te razočaram. Jer mogli su te razočarati samo oni u koje si vjerovala. A ja sam imao sreću, vještice jedna, da neko vrijeme vjeruješ u mene. Ostavila si mi teški testament – da budem bolji od sebe. Zajebala si me. Ali zajebat ću i ja tebe. Jasna, neću ti se morati opravdavati kad se opet sretnemo.

Spavaj, ako možeš, učiteljice i prijateljice. Ne, nemoj spavati. Piši mi. Ispravit ću ti svaki tipfeler.