SLOVENSKI filozof Slavoj Žižek u komentaru za Kyiv Independent povlači paralelu između načina na koji se kriminalci brane nakon uhićenja i načina na koji države opravdavaju vlastite poteze na međunarodnoj sceni.

Žižek piše da je tipična reakcija uhvaćenih kriminalaca tvrdnja: "Ali nisam učinio ništa loše, ja sam pošten čovjek!", te da upravo ta reakcija razotkriva ideologiju u njezinu najčišćem obliku. Kao suvremeni primjer navodi rusku objavu iz sredine prosinca 2025. o tome da "otvara koridor Odesa".

Prema Žižeku, riječ je o klasičnom ideološkom obratu značenja: "otvaranje" zapravo znači zatvaranje. Odesa je ključna ukrajinska luka za izvoz žitarica i drugih proizvoda, a najavljeni koridor podrazumijeva da svi brodovi koji plove prema Odesi ili iz nje moraju prolaziti kroz prolaz koji Rusija strogo kontrolira, čime dobiva mogućnost da im zabrani prolaz ili ih zaplijeni.

Budući da koridor prolazi međunarodnim vodama, Žižek ocjenjuje da je riječ o čistoj demonstraciji sile i kršenju međunarodnog prava.

Globalna igra moći

Žižek pritom ističe da Rusija nije iznimka. Postavlja pitanje ne radi li američki predsjednik Donald Trump isto s Venezuelom, kontrolirajući pristup toj zemlji, te sugerira da je Vladimir Putin možda i kopirao taj pristup. Pita se hoće li Kina učiniti isto s Tajvanom, "otvarajući" koridor prema njegovim lukama, te ne čini li Izrael isto s Gazom, kontrolirajući pristup i zapljenjujući brodove u međunarodnim vodama.

Prema Žižeku, kada velika sila napadne malu zemlju, uvijek se koristi rječnik humanitarne pomoći i ljudskih prava, baš kao što to Rusija čini u Ukrajini. Ironično dodaje da bi, tom logikom, Benjamin Netanyahu i Donald Trump zaslužili Nobelovu nagradu za mir, uz Vladimira Putina kao trećeg laureata.

Deprimirajuća reakcija dijela ljevice

Žižek navodi da ga je posebno deprimirala reakcija dijela zapadnih ljevičara, među kojima spominje Yanisa Varoufakisa, Richarda Wolffa i Johna Mearsheimera, koji su ruski potez oko Odese slavili kao legitiman odgovor na zapadnu imperijalističku kontrolu prometne infrastrukture.

Pritom se pita uključuju li u svoje analize i kontinuirano bombardiranje grada i luke, koje Odesu čini gotovo nemogućom za život. Navodi da oni tvrde kako je Rusija pobijedila "bez ispaljenog metka", fokusirajući se ne na bojište nego na infrastrukturu koja omogućuje borbu za globalnu dominaciju.

Žižek prenosi njihovu tezu prema kojoj zapadne sile nisu dominirale samo proizvodnjom nego i složenom prometnom infrastrukturom, što im je omogućavalo isključivanje neželjenih ekonomija.

"Otvoreno tržište", piše, prema toj logici ne postoji bez ravnopravnog sudjelovanja svih, a zapadna dominacija temeljila se na preprekama i isključenjima, od carina do vojnih intervencija. Rusija, tvrde oni, nije razbila neutralnu mrežu, nego je samo učinila eksplicitnim ono što je Zapad činio implicitno.

Opasna zabluda

Žižek se izričito protivi takvom tumačenju. Naglašava da je riječ o vojnoj intervenciji koja Ukrajini, kao jednom od najvećih izvoznika žita u zemlje Globalnog juga, potencijalno zatvara pristup svjetskom tržištu. To, piše, neće pogoditi samo Ukrajinu, nego će i poskupjeti uvoz hrane za siromašnije zemlje, čineći pristup tržištu ovisnim o brutalnoj političkoj moći.

Iako priznaje da zapadna prometna infrastruktura nije neutralna, Žižek tvrdi da ruski potez stvari čini još gorima. Uspoređuje to sa staljinističkom kritikom "formalnih sloboda", koje su zatim zamijenjene stvarnom slobodom državnog terora.

Podsjeća i da su fašistički režimi u Njemačkoj i Japanu tijekom Drugog svjetskog rata koristili antiimperijalističku retoriku kako bi se predstavili kao osloboditelji od zapadnog imperijalizma.

"Marksistički" argumenti i financijski rat

Žižek navodi da isti autori posežu i za "marksističkim" argumentom prema kojem se ratovi ne odlučuju samo vojno, nego i ekonomskom bazom. Oni tvrde da je Rusija, bez borbe, razotkrila ranjivost europske ekonomije.

U tom kontekstu, piše Žižek, pokazuju razumijevanje i za rusku reakciju na prijetnje zapljenom ruskih rezervi u Bruxellesu, upozoravajući da bi to narušilo povjerenje u međunarodni financijski sustav.

Spominje i ruske protumjere, od zapljene zapadne imovine do zahtjeva za plaćanjem u rubljima ili renminbijima, kao i šire procese dedolarizacije koje zagovaraju Kina, Saudijska Arabija, Emirati i Indija — poteze koje ti ljevičari slave kao udarac imperijalističkoj infrastrukturi.

Europski odgovor i tračak nade

Žižek navodi da su isti kritičari odluku EU-a da ne zaplijeni ruske rezerve protumačili kao znak slabosti, a zaduživanje Unije za pomoć Ukrajini opisali kao "suicidalno".

Ipak, prenosi i drugačije tumačenje, s kojim se dijelom slaže: da je politički značajno što je 27 suverenih država uspjelo osigurati sredstva kako bi spriječile kolaps Ukrajine, čak i po cijenu udaljavanja od SAD-a. Europski novac, piše, održava Ukrajinu jer Europa zna da bi bez toga Rusija zauzela cijelu zemlju.

Zaključuje da je za Ukrajinu nastavak borbe pitanje opstanka, dok slavljenje europske propasti, koje dolazi iz dijela ljevice, pokazuje da ti akteri nisu neutralni, nego se u globalnom sukobu svrstavaju uz Rusiju i Kinu.

Je li za Europu prekasno?

Na kraju, Žižek piše da Europa i dalje ima ekonomsku snagu te da bi trebala učiniti ono što godinama izbjegava — proglasiti stvarnu neovisnost, unatoč pritiscima i Rusije i SAD-a. Odbacuje tezu da je Europa "truli leš", tvrdeći da sama upornost takvih tvrdnji pokazuje da još nije prekasno.

Nove osovine moći, poput saveza Rusija–Iran–Venezuela, opisuje kao oblike novog fašizma bez ideološkog temelja, dok Europu vidi kao potencijalnu iznimku i posljednje uporište prosvjetiteljstva. Ako do europske neovisnosti ne dođe, zaključuje Žižek, posljedice će se osjetiti globalno — i to ne zbog vanjskih pritisaka, nego zbog europskog straha od same sebe.