ZNANSTVENICI su uspjeli rekonstruirati mirise koji su ispunjavali domove u Pompejima prije katastrofalne erupcije Vezuva 79. godine. Metodom poznatom kao senzorna arheologija, tim europskih istraživača analizirao je ostatke iz drevnih kadionica i otkrio da su interijeri mirisali na drvo, zemlju i note citrusa, piše Science Alert.

Analiza obrednih posuda

Istraživanje se usredotočilo na dvije posude od terakote koje su iskopane prije nekoliko desetljeća u Pompejima i obližnjem Boscorealeu. Jedna potječe iz zgrade koja se u vrijeme erupcije preuređivala u gostionicu, a druga je pronađena u kućnom svetištu seoske vile, uz ostale obredne predmete. Njihov oblik, ukrasi i arheološki kontekst ukazuju na to da su služile isključivo za paljenje mirisnih tvari tijekom kućnih vjerskih obreda.

Ovi su običaji poznati iz zapisa rimskih autora. Oni navode da je prinošenje tamjana, vina, cvijeća, voća i žitarica kućnim bogovima Larima i Penatima bila uobičajena praksa. Ipak, arheolozi do sada nisu imali mnogo izravnih fizičkih dokaza o tome što su točno ljudi palili u kadionicama.

Potraga za drevnim molekulama

Kako bi riješio tu zagonetku, tim je proveo niz složenih kemijskih analiza. Istraživači su pažljivo prikupili sitne uzorke iz unutrašnjosti svake kadionice, pri čemu su izbjegli samu površinu da bi smanjili mogućnost suvremene kontaminacije. Zatim su proveli tri komplementarna testa.

Prvim testom tražili su mikroskopske tragove minerala koji ostaju nakon spaljivanja biljaka. Drugim su tragali za fitolitima, sićušnim strukturama od silicija koje biljke proizvode i koje mogu opstati tisućama godina. Na kraju su plinskom kromatografijom i masenom spektrometrijom identificirali molekularne otiske drevnih smola, ulja i drugih organskih spojeva.

Lokalne biljke i uvozne smole

Prvo iznenađenje bilo je ono što analize nisu pronašle. Ni u jednoj kadionici nije bilo dokaza da se kao gorivo koristio osušeni životinjski izmet, što je bila uobičajena praksa u drugim dijelovima drevnog svijeta. Umjesto toga, obje su posude sadržavale brojne mikroskopske tragove koji upućuju na spaljivanje drvenastih biljaka.

Analiza fitolita pokazala je da se spaljivala mješavina biljaka, vjerojatno hrasta, lovora i biljaka iz porodice koštuničavog voća, uz razne trave. One su mogle služiti kao gorivo za tamjan, a neke su i same mogle biti dio dara. Većina tih biljaka bila je lako dostupna u okolici Pompeja, što se podudara s ranijim nalazima spaljenih smokava i pinjola u pompejskim svetištima.

Samo je jedna kadionica sačuvala kemijske tragove posebne smole, što predstavlja važno otkriće. Istraživači su utvrdili da smola potječe iz iste botaničke porodice kao i tamjan, ali da se vjerojatno radi o elemiju. Ta se smola uvozila s dalekih područja koja su bila povezana s trgovačkim mrežama Rimskog Carstva.

Rekonstrukcija rimskih rituala

Uvezena smola nudi uvid u položaj Pompeja unutar goleme trgovačke mreže. Autori studije navode da su se aromatične smole iz Arabije, tropske Afrike i Azije prevozile preko Crvenog mora do Aleksandrije, a odatle u Italiju, gdje su na kraju stizale i u pompejska kućanstva.

Iako je ta praksa zabilježena u pisanim izvorima, ovo je prvi izravan arheološki dokaz da su se uvezene aromatične smole palile u kućnim obredima u Pompejima. To potvrđuje koliko je miris bio važan dio rituala.

Ista kadionica sadržavala je i moguće kemijske tragove proizvoda od grožđa, poput vina ili octa. Autori ističu da te tragove treba tumačiti s oprezom jer se ne može isključiti suvremena kontaminacija. Ipak, ako su nalazi autentični, izvanredno se uklapaju u opise rimskih vjerskih običaja, gdje se vino izlijevalo istovremeno s paljenjem tamjana.

Činjenica da je nešto tako prolazno poput mirisa bilo toliko važno stanovnicima Pompeja i da ga znanost danas može rekonstruirati nudi jedinstven uvid u svakodnevni život prije gotovo dva tisućljeća. Istraživanje je objavljeno u časopisu Antiquity.