Što ako "najgledanije" nije dovoljno?

Što ako "najgledanije" nije dovoljno?

Foto: Bruno Konjević/Cropix

PRONAĆI pozitivan osvrt na Škorin izlet u svijet televizijske produkcije ovih je dana teže pronaći nego jamca za kredit. Kritika se ujedinila i pokopala show koji je neduhovitost podigao na jednu sasvim novu razinu. O samoj emisiji u proteklim se danima često pisalo i vjerojatno je utrošeno više vremena na kritiku nego na scenarij, šale i koncept pa ne treba trošiti previše riječi na ono što je očito - "Država, selo, grad" nije show koji će nam se zavući pod kožu.

Škoro, suočen s bujicom negativnih kritika, izvukao je "asa iz rukava" i sve nas odalamio klasičnim "ne čitam kritike" napadom. Ne zaboravimo, Miroslav Škoro je glazbenik i ova obrana sasvim je legitimna kada pričate o vlastitom albumu koji je kritika jednoglasno pokopala. "Baš me briga za to što piskaraju besposličari koji nemaju pametnijeg posla od analiziranja albuma koji slušaju s jednom jedinom namjerom - da ga popljuju". I u takvim je situacijama opravdano braniti se od napasnih kritičara koji više od svega vole zajahati glazbenika i mrcvariti ga negativnim osvrtima. No, televizijski se posao u mnogočemu razlikuje od pravljenja albuma koji vas amnestiraju od pravljenja kvalitetnog proizvoda. Od ljudi zaduženih za televizijski program državne televizije očekujemo određenu razinu odgovornosti jer raspolažu novcem pretplatnika.

U tom slučaju vrlo je važno ono što govore kritičari jer oni su ti koji vam jednim dijelom omogućuju da ih nervirate svojim pizdarijama, jer oni su prije svega gledatelji. U slučaju albuma, naša je odluka hoćemo li uložiti novac u nečiji CD, a ako se uspostavi da je album smeće, krivnja je samo naša jer smo uložili novac bez prethodnog slušanja. No, ovdje nemamo kontrolu i kritika opravdano odlazi na adresu krivaca. Televizija je ta kojoj smo prepustili posao procjene kvalitete i naše je pravo nešto prozvati "trashom" čak i ako se autor pretvara da ne razumije o čemu pričamo.

Biti ponosan na gledanost u takvom društvu isto je što i biti ponosan na načitanost u razredu punom nepismenih

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Škoro i Vrdoljak, dvojac koji se u posljednje vrijeme koristio obranom "kritika je manje bitna, meni je najvažniji glas naroda", u pravu je oko jedne stvari. Poslije svih lamentacija, piskaranja i ružnih riječi, sve se ipak svodi na gledanost. Škorino "štrikanje" s tamburašima bilo je gledano skoro kao Farma, a Vrdoljakov "Tito" potukao je sve rekorde gledanosti. I uvjeren sam da gospoda zadužena za ove izlete u vrijeme Josipa Broza Tita iskreno vjeruju da 'biti gledan' znači 'biti kvalitetan', ali zajebali bi se. Biti najgledaniji u Hrvatskoj najčešće podrazumijeva to da ste svojim proizvodom sasvim slučajno ogrezli u nešto iznimno glupo što su domaći gutači bedastoća prepoznali kao zanimljivo. Pogledajmo samo što je najgledanije: Farma, Red Carpet, 101 reality, hrvatska sapunica i meksička sapunica. Biti ponosan na gledanost u takvom društvu isto je što i biti ponosan na načitanost u razredu punom nepismenih.

"Kritike su loše? Super! Znači, krenulo nas je". Nije dovoljno izbaciti ispranu poštapalicu i misliti da je sve riješeno jer od vas se traži određena razina. Loše je dobro, je li to uistinu letvica koju ste si postavili? Jednostavno zanemariti kvalitetu i ravnati se isključivo prema onome što zabavlja one kojima kvaliteta nije bitna stavka. Ako su narodnjaci najslušaniji, znači li to da svu svoju kreativnu energiju moramo usmjeriti na turbofolk?

Prvu smo emisiju pogledali jer u ljudskoj je prirodi refleksno baciti pogled na prometnu nesreću, ali to ne znači da je to nešto što želimo vidjeti

Postavimo to ovako, svi znamo da bi direktan prijenos striptiza Maje Morales ravno s Trga bana Jelačića bio gledan, ali to ne znači da to trebamo i prenositi jer znamo da ono što bi svi htjeli nije i ono što im treba dati. Iskreno, moralni aspekt takvog prijenosa mnoge od nas neće natjerati u očaj, ali čak ni u erektivnom stanju ne bismo smjeli zaboraviti da je ovdje riječ o liniji manjeg otpora i lošem televizijskom programu. Vjerojatno nećemo zgrabiti telefon, uspaničeno nazvati HRT i graknuti: "Pa što je ovo ljudi, zaboga? Jeste li uživali opijate, pitam ja vas?" No, ponekad bismo trebali biti zgroženi glupošću i pretvarati se da smo šokiraniji nego što uistinu jesmo. Netko je trebao nazvati i žaliti se. Reći "fuj to" i odalamiti ih preko glave smotanim novinama. Utrljati im gubice u taj scenarij (ako postoji). Bilo što. Moramo se boriti za kvalitetan program jer ako ćemo se ravnati po tome što je najgledanije, uskoro ćemo gledati samo smeće. Ovi će genijalci i isparavanje fekalija pretvoriti u show ako se pokaže da ljudi žele gledati drek na zimi.

I da, bitno je što mislimo Mi, gledatelji. Čak i kada nas nazivate "samoprozvanim kritičarima". Prvu smo emisiju pogledali jer u ljudskoj je prirodi refleksno baciti pogled na prometnu nesreću, ali to ne znači da je to nešto što želimo vidjeti.

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara