Hoće li Hrvatska u ponedjeljak sličiti na Floridu prije sedam godina?
KADA ovoj izbornoj kampanji dolazi kraj nameće se dojam da je ona bila ne samo najdosadnija i najpredvidljivija, nego i najbesmislenija u kratkoj povijesti hrvatske demokracije. Usprkos desetina milijuna utrošenih kuna u plakate, milijardi eura rasprodane državne imovine, tisuća poklonjenih dionica, povratka umirovljenog duga, terabajta snimaka na YouTubeu i milijuna besmislenih riječi marketinških, politoloških i drugih "stručnjaka" i "nepristranih" komentatora dvije vodeće stranke su danas otprilike na istom mjestu gdje su se nalazile na samom početku kampanje. A, što je u cijeloj priči najvažnije, ishod je i dalje – slučajno ili namjerno – krajnje neizvjestan.
Pod tim ishodom se, dakako, ne podrazumijeva konačno ustanovljenje dvostranačja u Hrvatskoj, odnosno svođenje šarolike hrvatske političke scene na samo dva bitna faktora, pri čemu su u borbu za goli opstanak prisiljene i neke stranke koje su samo prije nekoliko mjeseci smatrane "velikim igračima".
Međutim, to svođenje izbora hrvatskih birača na dvije stranke, barem ako je suditi anketama, ishod izbora ništa predvidljivijim. Za to je najviše odgovoran nakaradni i za ovu situaciju krajnje neprimjereni izborni sustav, koji uz sitne fluktuacije na biralištima izglednim čini nekoliko sasvim različitih scenarija.
Onima koji je najviše stalo do stabilnosti i status quoa bi najviše odgovarao scenarij po kome HDZ glatko osvaja najveći broj saborskih mjesta u Hrvatskoj, te mu nije potrebna injekcija iz dijaspore da bi zatražio i dobio mandat za sastav nove vlade. Vladajuća stranka koja se uspjela othrvati najvećem iskušenju od 1999. godine će nakon toga glatko 2010. godine na Pantovčak postaviti Sanadera. SDP će, pak, frustriran porazom iščupanim iz ralja sigurne pobjede, početi pucati po već sada predvidljivim šavovima i doživjeti sudbinu nekadašnjeg HSLS-a, omogućivši tako Sanaderu da ostvari Tuđmanov jednostranački san o HDZ-u koji desetljećima vlada Hrvatskoj isto onako kao što je PRI vladao Meksikom, a demokršćani poratnom Italijom.
Gore navedeni scenarij je realističan, ali nije najizgledniji. Sve ankete pokazuju da je većina hrvatskih birača nezadovoljna trenutnim stanjem u državi te da žudi za promjenama. Moguće je, stoga, očekivati da će SDP od takvog raspoloženja profitirati daleko više nego što to sugeriraju ankete ili što to zaslužuje na temelju svoje uglavnom mlake i konfuzne kampanje. U tom slučaju Sanaderu od pomoći ne bi bila ni dijaspora, te bi Milanović i njegova ekipa imali sigurni mandat u rukama. Nova bi SDP-ova vlada u uvjetima dvostranačja bila stabilnija od Račanove, dok bi HDZ lišen vlasti bio lišen svog sadržaja – sa Sanaderom na čelu sveden na "one man show", a bez njega na desničarsku babarogu koja bi na duži rok garantirala jednostranačje, ovaj put SDP-ovog predznaka.
Međutim, od ta dva scenarija se kao najizgledniji nameće upravo onaj koji je potencijalno najopasniji. Po njemu bi SDP pobijedio u Hrvatskoj, ali bi najveći broj saborskih mjesta nakon pribrojavanja bosanskohercegovačke dijaspore imao HDZ. U takvom je slučaju izvjesno kao dan da će se i Sanader i Milanović istovremeno proglasiti izbornim pobjednicima. Nakon toga će slijediti dani, tjedni, a možda i mjeseci "kokošarenja" i "prijateljskog uvjeravanja" manjina i malih stranaka da podrže jednu ili drugu stranu.
Takav razvoj događaja bi imao uznemirujućih sličnosti s rezultatima američkih predsjedničkih izbora 2000. godine. Na njima je Al Gore na razini cijele američke federacije dobio oko pola milijuna glasova više od Georgea W. Busha, ali je današnji američki predsjednik prevagnuo zahvaljujući osvojenim mjestima u elektorskom kolegiju, odnosno po pojedinim federalnim državama. Čak i u takvim okolnostima bi takav ishod bio smatran legitimnim da nije bilo kontroverze oko prebrojavanja glasova u Floridi, odnosno tvrdnji o namještanju i krađi izbora. Više od stotinu biračkih mjesta u Bosni i Hercegovini, kao i iskustva s predsjedničkih izbora 2005. godine, sugeriraju da bi se jedna takva Florida mogla dogoditi Hrvatskoj u ponedjeljak.
Sličan balast nelegitimnosti – stvarne ili percipirane – kakav je mučio Busha u prvim godinama njegove administracije bi mogao mučiti i hrvatsku vlast. Crni oblaci na horizontu međunarodne politike i ekonomije sugeriraju da hrvatsku državu čekaju velika iskušenja. Budućoj vladi definitivno neće trebati situacija u kojoj je veliki broj građana, a najvjerojatnije i većina, smatra proizvodom izborne prijevare.
Stoga je nužno da što više građana izađe na izbore i da jasno i nedvosmisleno odluče kojim putem Hrvatska treba ići. A nakon što se završe ovi izbori i dvostranačje postane hrvatska institucija, treba početi razmišljati o mjerama da se ovakve situacije više ne ponavljaju. Prije svega valja napustiti razmjerni i uvesti većinski izborni sustav, koji je najprimjereniji za države sa dvostranačjem i koji u pravilu uvijek daje jednostavne odgovore na onako jednostavna pitanja kakva će se u Hrvatskoj postavljati do nedjelje navečer.
Dragan Antulov
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati