Otići predaleko
OSTALO je manje od sedam dana do izbora prije kojih je uistinu teško - i to ne samo zbog mogućnosti svakojakih iznenađenja u posljednjem tjednu kampanje - predvidjeti koja će od dvije vodeće stranke pobijediti. Ukoliko, pak, u sjedištu HDZ-a u nedjelju navečer bude smrknutih lica, Ivo Sanader će ih moći tješiti time da je uistinu učinio sve što se moglo učiniti kako do poraza ne bi došlo.
Ako se ijedan detalj u ovoj, inače dosadnoj i nezanimljivoj, predizbornoj kampanji može nazvati dojmljivim onda je to nevjerojatan trud koji se gotovo u svim sferama društvenog života ulaže ne bi li Sanaderova stranka ostala na vlasti. Sam HDZ je za ishod izbora najmanje važan. Vladajuća stranka već godinama ima jedno od najstabilnijih i najpredvidljivijih biračkih tijela koje odlazi na birališta bez obzira padaju li sjekire s neba, umire Tuđman, hapse Gotovinu ili se vođa njihove stranke ljubi tri puta u obraz s Miloradom Pupovcem.
Srž projekta za održanje HDZ-a na vlasti je, stoga, u tome da se - na ovaj ili onaj način - s birališta odvrate oni građani Hrvatske za koje se pretpostavlja da bi svoj glas dali nekome drugome. U tu je svrhu upregnuta propaganda kampanja koja je istovremeno suptilna u skladu s "prosvijećenom" Sanaderovom erom, ali i sveobuhvatna kao u tuđmanovskim 1990-im. Ovo potonje postaje sve vidljivije kako se bliži trenutak izbora, koji su - slučajno ili namjerno - "nepredvidljivi". U kampanju su upregnuti državni organi, režimski mediji, anonimci koji se za ovu prigodu naziva vrhunskim stručnjacima i komentatorima, pa i neke ličnosti, mediji i institucije koje bi se na prvi pogled teško mogle nazvati sanaderitskima.
Tako sve donedavno glavne medijske priče koje su SDP-u nanosile štetu nisu bili ni Jugoslavija, ni komunizam, ni porezi ni legalizacija droge koliko tvrdnje Sanaderove Crvene armije da Milanović svojim odlaskom na sinjsku Alku i snubljenjem braniteljskih krugova postaje dio - za lijevu, europsku i urbanu cool Hrvatsku neprihvatljive - ekstremne desnice. Ipak, kao najveći Sanaderov adut u toj kampanji se pokazao Mesić sa svojom inicijativom o "velikoj koaliciji" koja bi – ako SDP uistinu izgubi - trebala biti onaj ključni trenutak kada je Milanoviću vlast iskliznula iz ruku.
Međutim, usprkos svemu tome malo je građana ove zemlje koji bi na pobjedu HDZ-a bili spremni uložiti svoju kuću. Kao što su to naučile mnoge vojskovođe kroz povijest, najbriljantniji planovi se raspadaju u paramparčad čim se suoče s nepredvidljivom stvarnošću.
Primjer za to je bolest i smrt Ivice Račana, koja je, ma koliko to mnogima bilo neugodno priznati, glavni razlog zašto uopće vlada neizvjesnost oko izbornog pobjednika. Da je Račan ostao na čelu SDP-a, Sanader bi imao još jedan mandat u džepu. Ovako je, zahvaljujući besplatnoj reklami od stranačkih izbora i svježem i nekompromitiranom licu Zorana Milanovića, glavna oporbena stranka odjednom postala "kompetitivna".
Takvom je i ostala, bez obzira na to koliko se njeno vodstvo trudilo iščupati poraz iz ralja sigurne pobjede, bilo kroz gafove Ljube Jurčića, bilo kroz nespretne odgovore na HDZ-ove vješte napade, bilo zbog ponašanja primjerenijem jeseni 1999. a ne 2007. godine, odnosno stavu da ne treba raditi ništa nego čekati da im vlast padne s neba.
SDP-ova blaga, ali konstantna prednost u anketama, zahvaljujući kojoj ta stranka ima relativno dobre razloge očekivati titulu pobjednika u samoj Hrvatskoj, mogla bi se na kraju pokazati nedostižnom. Tome bi, da ironija bude veća, najviše trebao doprinijeti HDZ, odnosno njegova kampanja u kojoj se "išlo dalje" a na kraju jednostavno otišlo predaleko.
Nastojeći istopiti sićušnu, ali tako iritirajuću prednost SDP-a, vladajuća stranka je strategiju svoje izborne pobjede počela temeljiti na dijaspori, odnosno bosanskohercegovačkim Hrvatima, koji bi trebali donijeti tih zlatnih pet ili šest saborskih mjesta koja odlučuju o izbornom pobjedniku. Taj plan na papiru izgleda sasvim suvislo i u skladu sa hrvatskim zakonima, ali u stvarnosti bi HDZ mogao skupo koštati, s obzirom da će mnogi koji žive u Hrvatskoj, a koji su - kao i 2003. godine – namjeravali ostati kod kuće, ovaj put izaći na birališta i dati glas SDP-u samo zato da bi iskazali nezadovoljstvo time da se o njihovoj sudbini odlučuje van Hrvatske.
Oslanjanje na dijasporu će mnogi birači prije shvatiti kao znak slabosti nego snage vladajuće stranke, isto kao i televizijske spotove na kojima paradiraju vrhunski sportaši. Dojam o slabosti je utoliko veći što Sanader odbija televizijsko suočavanje s Milanovićem. Na tim sitnim detaljima je čak i ovako mlaki SDP uspio skupiti nemalo predizbornih bodova, a Milanović dokazati kako je živahniji i spretniji u iskorištavanju političkih prilika od svog stranačkog prethodnika.
Hoće li Milanović imati razloga za smiješak sljedeći ponedjeljak ujutro, još uvijek je teško reći. Sve su opcije u igri - od katastrofalnog gafa ili nepredviđenog događaja koji bi u posljednjem tjednu kampanje odredio jasnog pobjednika do post-izbornog "kokošarenja" kojim bi se, kao na lokalnim izborima 2005. godine silovala volja birača. Ukoliko se dogodi ovo potonje, onda bi cijela Hrvatska, a ne samo vladajuća stranka, otišla predaleko.
Dragan Antulov
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati