Što će Mesić nakon Pantovčaka?

KAD SE nagađalo koga bi predsjednik Stjepan Mesić mogao predložiti za svog nasljednika na Pantovčaku, pomislili smo da je ovo Kuba. Ali kad su ovih dana neki mediji "u razgovorima s desetak njemu bliskih osoba" otkrili da se šef države planira kandidirati za premijera, shvatili smo da je ovo zapravo - Rusija. Šefu države toliko se ostaje u politici da mu nije dovoljno da ga se najavljuje kao predsjednika SDP-a, sivu eminenciju HNS-a, nositelja neovisnih lista, pa čak ni kao običnog "bivšeg predsjednika" koji će nastaviti sa sigurne uzvisine promatrati politička laktarenja. On bi, navodno, želio biti premijer. Iako se ne zna tko bi to više želio - on ili "njemu bliske osobe".

Ipak, koliko god to netko priželjkivao, Hrvatska još nije Kuba, pa čak ni Rusija. Ona jednostavno ne zna što bi sama sa sobom i s još uvijek popularnim šefom države pri kraju mandata. Ne zna to, u prvom redu, on sam, ne znaju to ni mediji koji ga i dalje žele nemilosrdno eksploatirati, ne znaju ni Mesićevi prijatelji kojima će faliti njegov utjecaj na političkoj sceni, ne znaju ni stranke željne mrvica njegove popularnosti, a ne zna ni javnost, koja se prvi puta u povijesti susreće s predsjednikom koji s dužnosti ne odlazi prirodnim putem.

Dakle, kad bolje razmislimo, nešto poput Kube i Rusije. Priče o Mesićevu životu nakon Pantovčaka u prvom redu forsiraju mediji. Kalkulacije o tome čime će se baviti uskoro bivši predsjednik Republike, godinama najpopularniji političar u zemlji, iznimno je zahvalna medijska roba. Nagađanja sežu dovoljno široko, da bi se na kraju mogla pokazati točnima. Hoće li se uključiti u rad neke stranke, na kojoj poziciji i u kojoj ulozi, na čijoj strani, hoće li biti kandidat na izborima ili možda čak i premijer, sve su to dovoljno atraktivne teme za ubijanje političke dosade. U aktualnoj plejadi hrvatskih političara, Mesić se postojano ističe atraktivnošću: on je još uvijek najpopularniji političar, što puno govori o drugima, ali i svjedoči o njegovoj privlačnoj moći.

Bio je jedan od nas, a ne još jedan - iznad nas

Međutim, sva ta legendarna Mesićeva popularnost mogla bi se naglo istopiti ako doista kroči s predsjedničkog pijedestala u žitko političko blato. Izgubit će onu ležernost, privilegiju da bude pokrovitelj, a ne akter, postat će netko tko donosi odluke i za njih snosi odgovornost. Puno desetljeće Mesić je bio netko koga se pita za mišljenje, ali ne traži odgovor. Bio je adresa na koju se moglo potužiti i izjadati, ali ne tražiti konkretna pomoć. Sve to njegovalo je karizmu popularnog političara, korektiva sustava i političkih anomalija, brane protiv svih onih klasičnih boljki zbog kojih mrzimo domaće političare. Bio je jedan od nas, a ne još jedan - iznad nas.

Zbog svega toga - a i zbog nas samih - Mesiću bi nakon isteka mandata mnogo više odgovarala pozicija bivšeg predsjednika: s uredom, suradnicima i postojano neobaveznom prisutnošću u javnosti. Njega bi se opet pitalo za mišljenje, opet bez ikakvih očekivanja. Nastavio bi s visine promatrati političke obračune, komentirati, analizirati, ponekad i intervenirati. Bio bi siva eminencija, kakva je godinama bio Milan Kučan. Uostalom, Mesiću je u karijeri takva pozicija puno bolje odgovarala od (ne)snalaženja u političkim organizacijama.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ni početkom devedesetih nije trpio stranačku stegu, kompromise, disciplinu i autoritete. Gušio se u HDZ-u, jedva pobjegao iz HND-a, izvukao iz zagrebačkog HNS-a, da ne govorimo o tromjesečnom mandatu u Vladi. Uvijek je želio biti solo igrač, dovoljno neovisan da može raditi i govoriti što želi, a istodobno utjecajan kako bi se zadržao u središtu pažnje. Uloga šefa države kao da je skrojena za njega, čak i ovakva osakaćena i "fikusirana". Ili možda baš takva.

Bit će to ipak vjetrometina, a ne natjecanje za mistera simpatičnosti

Što bi se dogodilo da se Mesić 2010. godine, nakon desetljeća uzvišene vladavine, naglo spusti "u bazu"? Da zasjedne na čelo neke stranke ili da kao padobranac upadne u sustav kojemu bi škodila njegova neovisnost (i neobaveznost), dok bi se stečena popularnost u novonastalim okolnostima vrlo brzo ofucala. Postao bi smetnja sustavu, kao što bi sustav počeo gušiti njegovu urođenu i naslijeđenu individualnost. Možete li zamisliti kako bi Mesić surađivao s Radimirom Čačićem i Vesnom Pusić? Ili sa Zoranom Milanovićem? A više od svega, možete li zamisliti kako bi Mesić kao dio neke organizacije mogao nekažnjeno bacati medijske bombe, lakonski ispaljivati optužbe, širiti tračeve, dijeliti packe novinarima i prepucavati se s provokatorima? Izgorio bi u trenu i sa sobom povukao čitavu organizaciju.

A opet, kad bi se kojim čudom cijepio od te napasti, izgubio bi legendarnu karizmu. Ne bi više bio onaj Mesić kojeg mediji eksploatiraju, a birači - što je najvažnije - obožavaju. Bio bi to Mesić koji preuzima odgovornost. I koji više nema tu privilegiju kad zagusti skloniti se u toplo okrilje Pantovčaka. Bit će to ipak vjetrometina, a ne natjecanje za mistera simpatičnosti.

Mesić je svega toga sigurno svjestan. I sigurno neće donijeti odluku naprečac, kao što se u proteklih deset godina nije dao navući na razne inicijative da se aktivno uključi u stranačku politiku, podrži kandidacijske liste i tome slično. Ali isto tako je sigurno da je još uvijek gladan politike. I neće je se tako lako odreći, bez obzira što mu pozicija bivšeg predsjednika pruža sasvim dovoljno medijske prisutnosti i manevarskog prostora da barem donekle zatomi tu glad. Stoga bi trebao naći nešto po mjeri: dovoljno visoko, a dovoljno blizu, nešto utjecajno, ali neobavezno, nešto važno, ali bez prevelike odgovornosti. Na njegovu žalost, to je upravo ono što više ne može imati.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara