KRAJEM 1950-ih velikani relija većinom su se kretali u velebnim i raskošno motoriziranim vozilima kroz engleske šume, preko francuskih prijevoja ili od Liègea do Sofije i natrag. Austin Healey i Ford Falcon bili su mjerilo na relijima i dominirali su scenom, ali nisu baš bili prikladni za svakodnevnu upotrebu.
Istovremeno, Alec Issigonis - u ime British Motor Corporationa (BMC) - napravio je najmoderniji automobil svog vremena: sa svojim poprečnim motorom i pogonom na prednje kotače, klasični Mini postavio je standarde za male automobile koji vrijede još uvijek, baš kao što su vrijedili te 1959. godine.
Međutim, sportski je uspjeh zahtijevao drugog briljantnog automobilističkog čovjeka: Johna Coopera. Postigao je slavu kao vozač utrka i bogatstvo kao dizajner - i odmah se uvjerio u sportski potencijal klasičnog Minija. Coope u svojim bolidima Formule 1 nije postavljao motor ispred vozača - kao što je to tada bilo uobičajeno - već iza njega. Sažeo je to svom prijatelju Issigonisu, koji je klasični Mini vidio kao automobil za sve namjene: "To je prokleti trkaći auto. Dajte mu više snage, poboljšajte kočnice i izgradite stvar." Podcijenjeni autsajder je rođen.
Impresivnih 55 konjskih snaga
Prvi Mini Cooper stvoren je 1960. s impresivnih 55 umjesto 34 konjske snage originalnog Minija iz 1959. Već 1961. Mini Cooper, koji je bio dug samo tri metra, preokrenuo je svijet vozača velikih brzina naopako. Od tada, čak i oni manje imućni mogli bi juriti diljem zemlje barem jednako brzo kao vlasnici pravih sportskih automobila i limuzina velikih snaga.
A na reli i trkaćim stazama mali je trkač sa svojim gotovo delikatnim kotačima od deset inča osvajao trofeje.
Klasični Mini Cooper bio je skrojen za reli staze tog vremena. Gotovo nepostojeći prevjesi karoserije osiguravali su dosad nepoznato neutralno ponašanje u vožnji. Zahvaljujući prilično skromnih 650 kilograma, koliko je tada težio Rally Mini, omjer snage i mase bio je sasvim prihvatljiv usprkos 55 KS. Ova je konstrukcija trebala postati izvor poznatog "karting osjećaja".
U svibnju 1962. klasični Mini prvi je put ušao na popis pobjednika međunarodnog relija. Na Reliju tulipana, koji je vodio od nizozemske općine Noordwijk do Francuske rivijere i natrag, Pat Moss - sestra četverostrukog viceprvaka svijeta i 16-erostrukog pobjednika Grand Prixa Stirlinga Mossa - vozila je klasični Mini Cooper i postigla najbrže vrijeme na ruti.
Iste godine sportski direktor BMC-a Stuart Turner, koji je kao tvorničkog vozača imao Irca Paddyja Hopkirka, potpisao je ugovor s dva talenta iz nordijskih šuma: bili su to Timo Mäkinen i Rauno Aaltonen. Mäkinen nije bio čovjek od previše riječi i ušao je u povijest kao Leteći Finac. Aaltonen, koji tečno govori pet jezika, bavio se motosportom sa znanstvenom pedantnošću, što mu je kasnije donijelo titulu profesora relija.
Jednostavnost kao pravilo
Od tada je Mini počeo posezati za zvijezdama. Genijalni osnovni princip vozila i tri vrhunska vozača bili su važni stupovi uspjeha. Baš kao i profesionalna logistika koju je razvio Turner. Postavio je nove standarde u pogledu organizacije servisa i bio prvi šef tima koji je poslao špijune za led na brzinske ispite.
John Cooper je nastavio fino podešavati motor i proizveo je 90 KS u modelu koji se sada zove Mini Cooper S nakon proširenja obujma na 1071 cc, definiranog za klasu 1100.
Inače, Mini Cooper S vizualno je bio sličan svakom svakodnevnom Miniju.
Nema sportskih vrata prtljažnika, čak ni tahometra, umjesto toga tanki plastični volan i spartanska sjedala bez bočne potpore. Polica umjesto armaturne ploče, vanjski preklopi karoserije i šarke.
Čak ni 1960-ih nije bilo lako pobijediti na reliju Monte Carlo bez ikakvih priprema. Godine 1963. Rauno Aaltonen odnio je svoju prvu pobjedu u klasi na Monteu. Pa ipak, uspjeh u ukupnom poretku 1964. bio je veliko iznenađenje za natjecatelje - konkurencija se činila preteškom.
U 33. izdanju vjerojatno najpoznatijeg relija u svijetu sudjelovalo je 277 automobila. Pedantne pripreme i vremenski uvjeti s puno leda i snijega pogodovali su klasičnom Miniju. I tako je preko noći autsajder i uplašeni favorit ne samo postao miljenik publike već i legenda motosporta.
Nazvali su to "Noć dugih noževa". Pretposljednja etapa relija, gdje je Mini Cooper S sa startnim brojem 37 i od tada poznatom registarskom oznakom 33 EJB došao do pobjede u zimi 1964. Tijekom testa na Col de Turini u francuskim Alpama, potrebno je savladati 34 oštra zavoja u dužini od 24 kilometra - pravi izazov u snijegu i ledu na visini prijevoja od 1600 metara.
Burno proslavljena pobjeda
Hopkirk je stigao do cilja samo 17 sekundi iza svog najbližeg suparnika Boa Ljungfeldta, u mnogo snažnijem Ford Falconu s V8 motorom. Zahvaljujući tada važećoj formuli za kompenzaciju razlika u težini i performansama, klasični Mini je vodio u ukupnom poretku.
A također je obranio vodstvo u posljednjoj kružnoj utrci ulicama Monte Carla. U domovini klasičnog Minija pobjeda je naravno burno proslavljena.
Hopkirk je dobio telegram čestitke od britanske vlade, a među prvima su mu čestitali Beatlesi. "Stigla je dopisnica s autogramom od Beatlesa", kasnije se prisjetio Hopkirk, na kojoj je pisalo: "Sada si jedan od nas, Paddy." Sjajna uspomena. Hopkirk je preko noći postao heroj motosporta i nešto poput petog Beatlesa.
Klasični Mini nastavio je dominirati relijem Monte Carlo i sljedećih godina. Timo Mäkinen pobijedio je s velikom prednošću samo godinu dana kasnije. Proširenje obujma na 1275 kubičnih centimetara također je pomoglo. Mäkinen je bio jedini sudionik koji je ostao bez kaznenih bodova na cijeloj distanci.
Unatoč tonama snijega i leda, organizatori su planirali drugi noćni izlet kroz Alpe. Mäkinen i njegov Mini Cooper S nisu bili impresionirani i osvojili su pet od šest brzinskih ispita na posljednjoj etapi.
Diskvalifikacija radi svjetala
Godine 1966. dogodio se i konačan trijumf, kada su piloti Minija zauzeli prva tri mjesta. Međutim, vodstvo utrke diskvalificiralo je sva tri vozila zbog navodno neusklađene tehnologije osvjetljenja. Međutim, to je samo podcrtalo legendarni status klasičnog Minija.
Od sada su Aaltonen, Mäkinen i Hopkirk smatrani Trima mušketirima, a prodaja klasičnog Minija vrtoglavo je porasla. Godine 1967. Aaltonen je odnio ukupnu pobjedu, ali se počeo nazirati kraj jedne ere.
Godine 1970. konačno je bilo gotovo. Grupacija Leyland zapala je u financijske poteškoće - zatvoreno je veličanstveno poglavlje u povijesti autosporta. U srpnju 1971. posljednji Mini Cooper S sišao je s proizvodne trake.