KAO UVOD u gledanje osmodijelne serije "Carrie", koja se nedavno pojavila na Prime Videu, a potpisuje je Mike Flanagan ("Gerald’s Game", "The Haunting of Hill House"), jedan od najupečatljivijih suvremenih redatelja horora, ponovno sam pogledao prvu i najčuveniju ekranizaciju, onu Briana De Palme iz 1976. godine.

Nisam je dugo gledao, pa mi se potvrdio raniji dojam: De Palmin film je neosporno iznimno ostvarenje, originalan, moćan, vizualno efektan i na više načina važan film. Nije savršen, ali tko ga jednom pogleda, nikad ga neće zaboraviti. 

Pa čemu onda još jedna, ne druga, ne treća, već četvrta "Carrie"? Nedavno sam naišao na jedan svoj prastari tekst u kojem sam kao mladi kritičar naivno zdvajao nad trećom ekranizacijom "Malih žena", kao "pa zašto, čemu, što će im to", no zato sad, već znatno iskusniji i ciničniji, točno znam čemu i zašto: zato što mogu. (A i zato što ne mogu ništa drugo.)

Ako se odmaknemo od cinizma, treba priznati da ova četvrta ekranizacija romana Stephena Kinga ipak nije lišena razloga postojanja. 

Mike Flanagan bio je posve svjestan da mora temeljito promijeniti pristup kako bi opravdao vlastitu verziju: budući da De Palmin film počiva na strategiji šoka, estetici groteske, dojmljivim vizualnim stilizacijama i brutalnim prizorima grafičkog nasilja, odlučio je krenuti drugim putem te je stvorio bitno različito djelo koje se i temom i pristupom, pa čak i žanrom, odmiče od stare "Carrie". 

Zlostavljanje u školi i na društvenim mrežama

Ipak, osnovne sastavnice priče su slične, osobito u prvim epizodama. Za razliku od Sissy Spacek iz originalnog filma, koja je zračila frustracijom i strahom, ova Carrie, u tumačenju Summer H. Howell, mnogo je ležernija i otvorenija prema novim ljudima, kao i prema novim znanjima te se općenito čini kako bi se brzo mogla uklopiti u školski život samo da nema onog jednog "ali". 

Tko god je gledao De Palmin film, sjetit će se jezive scene Carriena poniženja pod tušem. U seriji ona označava početak zlostavljanja, a u preostalim epizodama Carrie, što bi rekao pjesnik, "pati, sanja i prolazi kroz razna stanja", a bome, što bi rekao potpisnik ovog teksta, i razna sranja.

I to ne više samo u školi, već i na društvenim mrežama. Zlostavljanje se, poput požara, širi i izvan škole, cijelim gradom, a kulminacija će se dogoditi, kao i u filmu, u beskrajno tužnoj i odvratnoj sceni na maturalnoj zabavi na kojoj će ključnu ulogu odigrati kanta puna svinjske krvi.

De Palmin film karakterizaciju je podredio priči i vizualnim učincima: likovi nemaju razrađenu pozadinu, a o njima doznajemo uglavnom ono što je važno za razvoj sukoba. Jesu li pozitivni ili negativni, zaključujemo ponajprije iz njihova odnosa prema Carrie.

Više tinejdžerska drama, manje horor

U toj je pukotini Flanagan našao dovoljno prostora za vlastitu verziju, u kojoj je, osim osnovne priče, gotovo sve drugačije. Za početak, serija je žanrovski bliža tinejdžerskoj školskoj drami nego hororu, barem do posljednjih epizoda.

Strava i užas ovdje ne proizlaze toliko iz šokantnih prikaza još šokantnijeg nasilja koliko iz realističnosti zbivanja i uvjerljivih psiholoških motivacija likova. Kod Flanagana svaki lik ima svoju priču, sasvim neovisno o Carrie.

U De Palminu filmu Carrie je prije svega tragična figura i utjelovljenje potisnutog bijesa. No što se događa kada se takva noćna mora preseli u stvarnost koju svakodnevno gledamo na TikToku? Flanagan je vrlo uvjerljiv u prikazu funkcioniranja školske zajednice, dakle učenika, nastavnika i roditelja, te odnosa koji prije ili kasnije prerastaju u agresiju.

De Palmin je film psihologizaciju podredio vizualnim učincima, a najdojmljiviji je u spektakularnim i šokantnim prikazima erupcije potisnutog gnjeva i nasilja. Na tom je polju, međutim, Flanaganova serija mnogo manje ambiciozna. Čini se da je redatelj procijenio kako nema smisla nadmetati se s De Palmom u režijskim egzibicijama i mjerenju tko ima duži kadar. 

Razumno, no u nekoliko ključnih scena ipak nedostaje ambiciozniji režijski pristup, a najključnija je scena koja se događa na maturalnoj zabavi. Ta je u verziji iz 1976. godine zauzela gotovo četvrtinu filmskog vremena i u velikoj je mjeri zaslužna što je film stekao reputaciju klasika. U seriji je ta scena izvedena anemično i malo je vjerojatno da će je itko proglasiti vrijednom pamćenja.

Carrie u "Dosjeima X"

Jedan od razloga za to vjerojatno je što su Flanagana ovdje više privlačile neke druge stvari nego bačve krvi, pa u završnoj epizodi najviše vremena troši na istragu o paranormalnom. Stječe se dojam da ga doista zanimaju telekineza i ostale paranormalne moći i pojave, barem sudeći prema tome kako serija sustavno širi temu i nudi povijesni pregled sličnih slučajeva.

Ne bih rekao da to seriji donosi neku korist, baš kao što joj ništa dobro ne donosi ni uvođenje novih zagonetnih likova, koji se pojavljuju u posljednjim epizodama i prizivaju atmosferu "Dosjea X".

Očito je Flanagan računao s mogućnošću nastavka i dobro je računao jer je druga sezona ovih dana i službeno potvrđena. Problem je što posljednje epizode donose veliko fabularno i tematsko skretanje koje ozbiljno narušava sve ono dobro što je izgradio u prvoj polovici sezone. 

U tom dijelu zanimljivo portretira veći broj likova, među njima i Carrienu majku (Samantha Sloyan), koja ovdje dobiva više prostora nego u filmu, pa njezin lik ima barem mrvu psihološke složenosti, umjesto da ostane tek groteskni simbol vjerske zatucanosti i represije, kakvim smo je upoznali u filmu. 

Isto vrijedi i za lik Chris Hargensen (Alison Thornton), predvodnicu udruženog zločinačkog pothvata protiv Carrie. Ova neokrunjena razredna kraljica u privatnom se životu suočava s teškom obiteljskom situacijom, što je, naravno, ne opravdava, ali njezin lik čini psihološki složenijim i uvjerljivijim. 

Na pozitivnoj su strani likovi Sue (Siena Agudong), koja kao razredni glas razuma pokušava zaustaviti maltretiranje Carrie, kao i školski ravnatelj kojega simpatično igra Matthew Lillard (proslavio se ulogom Stua Machera u "Vrisku").

Nisam posve siguran je li lik Tommyja Rossa (Joel Oulette), momka koji će Carrie pozvati na maturalnu zabavu, malo prezaslađen ili smo se jednostavno odvikli od mogućnosti da se na ekranu pojavi takav zgodan frajer, broj jedan u razredu, a da ne bude arogantan kreten, već sasvim dobronamjeran mladić. 

Carrie kao Marvelova superheroina

Lik Carrie zanimljivo je koncipiran, osobito u prvom dijelu serije, dok se čudimo kako uspijeva skupiti hrabrosti i mentalne snage da svemu usprkos svakog sljedećeg dana s osmijehom dođe u školu te svaki put ponovno oprosti svojim zlostavljači(ca)ma. No sve se mijenja kad joj u pomoć pritekne lik za koji nismo sigurni je li riječ o izmišljenoj ili stvarnoj prijateljici, Emaline (Thalia Dudek). 

Potonja inicira promjene u samoj Carrie, koja počinje ovladavati svojim moćima. One se više ne javljaju samo kao nekontrolirani izrazi emotivne nadraženosti ili čistog bijesa, već ih Carrie koristi svjesno, sa svrhom i razlogom, te na taj način počinje sve više nalikovati Marvelovim superherojima, a sve manje raspamećenoj tinejdžerici. Nije riječ samo o promjeni tonaliteta nego i o temeljnoj promjeni Carriena karaktera. 

To je Flanaganu omogućilo realizaciju nekoliko simpatičnih scena u kojima Carrie sve vještije pomiče stvari, gasi svjetla i pali vatre, što naznačuje da se Carrie sve više udaljava od uloge žrtve. Nešto slično možda nas čeka u drugoj sezoni, no bojim se da se moja empatija prema tinejdžerici koju je prvo sjebala obitelj, pa religija i, na kraju, škola, tijekom ovih osam epizoda postupno iscrpila, pa je posljednje što želim vidjeti Carrie u ulozi zlostavljačice.

Ocjena: 3,5/5