PRVA njemačka Netflixova produkcija rezultirala je serijom Dark, koja je pričom o putovanju kroz vrijeme okupila armiju fanova i omogućila da njeni kreatori Baran bo Odar i Jantje Friese krenu u sljedeći ambiciozni projekt, mračnu kostimiranu seriju 1899, koja nas svojim nazivom ekspresno baca u prošlost, iako je vrijeme samo iluzija.
UPOZORENJE! Tekst može sadržavati spoilere!
Upravo je mračni Dark omogućio da hipnotizirajući teaser serije 1899 skoro godinu dana bilda atmosferu u tolikoj mjeri da su mnogi od nas na aplikaciji s velikim crvenim slovom N podesili podsjetnik o njenom dolasku. No taj dan je stigao, a s njim i početak plovidbe na brodu koji se otisnuo preko podlog Atlantika, na istoj putanji kao Titanik, s raskošnim salonima i bogatim putnicima, ali dvadesetak godina ranije.
Brod luđaka
Brod Cerberus (troglavi pas koji čuva vrata Hada u grčkoj mitologiji) izgleda impresivno. Četiri crvena dimnjaka na namreškanoj pučini izbacuju dim iz utrobe broda u kojem, pored ugljena, izgaraju i nadanja onih koji putuju da bi pobjegli od duhova prošlosti. Zaista je mračno.
Ženska prava postoje samo onoliko koliko mogu zatrebati muškarcima. Nesretni putnici različitih nacionalnosti plove podmuklim Atlantskim oceanom i govore na japanskom, njemačkom, engleskom, danskom, francuskom… Razumiju se samo u nevolji, a seks, bilo da je onaj između supružnika ili homoseksualaca, samo je ventil koji otpušta kratkotrajni užitak.
Taj mrak razbija crvena kosa Maure Franklin (Emily Beecham), mlade žene koja posjeduje medicinska znanja. Ona pati od amnezije, a sve što zna o sebi proganja je u kratkim flashbackovima nečega što nalikuje na psihološko mučenje i seanse programiranja uma. Vezana je za stolicu. Netko joj zabija injekciju u vrat…
Uskoro telegrafom stiže obavijest o brodu Prometheus, koji je nestao prije četiri mjeseca. Maura otkriva piramidalne oblike po cijelom brodu, a zajedno s osebujnim kapetanom Eykom Larsenom (Andreas Pietschmann) i posadom pokušava otkriti što se dogodilo s brodom na kojem je preživio samo jedan dječak (i zelena buba skarabej, simbol besmrtnosti u drevnom Egiptu).
Na Cerberusu se počinju događati brojne neobjašnjive smrti pa shvaćamo da je kapetanova odluka da brod šlepa natrag u Englesku - put u pakao. Stvarnost se počinje miješati s noćnim morama, a ni kapetan nije siguran što se događa s njegovom glavom i priviđenjima. Postaje jezivo, a pitanje je samo jedno na koje ni Radojka Šverko nema odgovor. Kud plovi ovaj brod?
Svijet je samo kuća za lutke
Isprva smo fascinirani sporim protjecanjem radnje uz zaključak da je pred nama 7 sati plovidbe koja je tu da nas zabavi, a ne da agresivnom izmjenom kadrova testira našu moć zapažanja.
No da smo uvučeni u crvotočinu u vremenu i da smo na pogrešnom tragu, svjedoče taktovi rock pjesama koji neobično dobro naliježu na estetiku kraja 19. stoljeća (White Rabbit Jefferson Airplanea pokriva špicu serije, a tu su i pjesme Deep Purplea i Jimmyja Hendrixa).
Nakon tri epizode i prvobitnog oduševljenja priča postaje ekstenzivna i konfuzna jer se grana u više pravaca. Gledatelj kao da obolijeva do morske bolesti i kao slijepi putnik počinje tumarati po palubi, lišen mučnine, ali ne i muke oko toga da shvati što se događa.
Priča je nafilana simbolikom grčke mitologije i vječitim pitanjima života, smrti i prirode stvarnosti. Tu je i Platonova alegorija o pećini, a sve završava u budućnosti i lekcijom koju već znamo od Matrixa. Stvarnost je simulacija, koju sanjamo dok naša tijela leže u nekim kapsulama. Imperativ wake up ponavlja se u seriji nekoliko puta.
1899 na IMDB-ju ima ocjenu 8, a s 1. mjesta gledanosti na Netflixu skinula je popularnu Krunu. Posljednja epizoda završava tako da ostavlja prostora za 2. sezonu, a spoiler alert i otkrivanje kraja zapravo predstavlja olakšicu za praćenje ovog vizualno dojmljivog projekta, čija je filozofija preigrana, a naprasni kraj otišao u neku vrstu deus ex machine.
I baš sve bude kao u pjesmi Kud plovi ovaj brod… Od svega samo znam… povratka nema.