ŠTO JE NAVELO cijenjenog nizozemskog redatelja Antona Corbijna, autora vrlo zanimljivih i stilski dotjeranih trilera kao što su "Amerikanac" i "Najtraženiji čovjek", da se nakon deset godina provedenih uglavnom snimajući glazbene spotove vrati filmu?

Čini se da je Corbijn član istog kluba obožavatelja Patricije Highsmith kao i ja, pa jednostavno nije mogao odoljeti filmu koji na pametan i duhovit, ali ujedno i zajedljiv način opisuje njezin težak karakter, navodno u stvarnosti još mnogo teži nego što je prikazan u filmu. Ako je tako nešto uopće moguće zamisliti. 

Iako je protagonistica stvarna ličnost, a događaji u filmu "Talent za ubojstvo" ("A Talent for Murder") smješteni u Švicarsku, u kojoj je doista provela posljednjih petnaestak godina života, sama priča filma posve je izmišljena. 

Film počinje kadrom u kojem Highsmith (Helen Mirren) sjedi u svom dnevnom boravku s pogledom koji ubija, a razlog za njega otkriva sljedeći kadar - pisaći stroj bez ijedne napisane riječi.

Ova inače produktivna autorica očito ima spisateljsku blokadu, što je vjerojatno razlog da joj je njezin izdavač poslao mladog i ambicioznog književnog agenta Edwarda Ridgewayja (Alden Ehrenreich) koji ima zadatak nagovoriti je na pisanje šestog romana o njezinu najpoznatijem književnom junaku Tomu Ripleyju te joj tako pomoći da razbije blokadu.

Kako smisliti savršeno ubojstvo

Stanley Tucci u seriji "Inside Man" poentira kako su "svi ubojice, samo je potreban dobar razlog i loš dan", a film "Talent za ubojstvo" zatječe čuvenu književnicu u raspoloženju u kojemu joj je svaki dan i svaki razlog više nego dobar za ubojstvo. Doduše, vjerojatno ne bismo pogriješili ako bismo ustvrdili da joj je takav bio cijeli život. 

U svom uobičajenom mizantropskom raspoloženju Highsmithovoj nije ni na kraj pameti pisati novi nastavak Riplijade. Edwardov prijedlog isprva odbija s gnušanjem, ali potom ipak omekša i postavlja neobičan uvjet: pristat će razmotriti pisanje romana ako joj on pomogne osmisliti savršeno ubojstvo. 

Njihov susret prerasta u opasnu psihološku igru u kojoj se postupno brišu granice između fikcije i stvarnosti, a važnu ulogu u toj igri imat će i djevojka Clementine Balfour (Olivia Cooke), koju je Edward upoznao u vlaku.  

Kakve veze imaju Patricia Highsmith i Miro Gavran?

Da drama i njezina autorica nisu navedene na najavnoj špici, lako bismo mogli pomisliti kako je riječ o adaptaciji neke od bezbrojnih drama Mire Gavrana s povijesnim ličnostima u izmišljenim situacijama, komornom postavom, metanarativnim dosjetkama i psihološkim obratima. 

Možda se Gavran nakon komada kao što su "Ljubavi Georgea Washingtona", "Čehov je Tolstoju rekao zbogom" i "Tajna Grete Garbo" prebacio na Patriciu Highsmith, vrag će ga znati. Ali ipak ne, autorica je Gavranova australska parnjakinja Joanna Murray-Smith čija je drama "Švicarska" poslužila kao predložak Corbijnovu filmu te mu ponudila solidnu količinu žanrovskog materijala i metažanrovske zafrkancije za nešto manje od dva sata kino zabave, a Corbijn je to uglavnom vješto iskoristio.

Ključni dio filma predstavlja suradnja između Edwarda i Highsmithove u smišljanju nove priče i elegantnih ubojstava u stilu same autorice, no čak i dok zajedno osmišljavaju roman, Highsmith je mnogo sklonija teroriziranju nesretnog mladića nego pisanju. Kao kad ga, na primjer, pošalje po pivo koje se, sasvim slučajno, nalazi u hladnjaku pokraj njezine zbirke otrova.

No, intrigantniji i uspjeliji dio filma je onaj u kojemu Edward tijekom osmišljavanja novih Ripleyjevih pustolovina i sam počinje sve više nalikovati tom genijalno beskrupuloznom zlikovcu. Isprva se čini kao dobroćudni i pomalo bezlični mladić kojega će Highsmithova pojesti za doručak (ako ga prije toga njime ne otruje), no kako film odmiče, sve je teže razlikovati stvarnog Edwarda od njegove fikcionalne inačice, sve dok naočale ne postanu gotovo jedini način razlikovanja stvarnog i fikcionalnog Edwarda.

Kraljica platna opet u elementu

Alden Ehrenreich pokazat će se kao izvanredan u tom poigravanju s dva karaktera u istom liku, no ma koliko bio dobar, "Talent za ubojstvo" ipak je osmišljen kao poligon za Helen Mirren koja, ponovno u svom elementu, još jednom, iako je to odavno bespotrebno, demonstrira zašto je nazivaju Queen of the Screen. Energija, pojavnost i humor koje unosi u ulogu fascinantni su, i zapravo sasvim dovoljni da opravdaju odlazak u kino.

Na tom je tragu i Corbijnova režija, diskretna i elegantna, gotovo neprimjetna, a opet efektna, prvenstveno u službi priče i likova, baš kao i fotografija irskog snimatelja Robbieja Ryana, kojom dominiraju nježni, topli tonovi, pomalo neočekivani, ali vrlo efektni u stvaranju zlokobnog trilerskog ugođaja. No, kad se sve zbroji i oduzme, rezultat ipak nije spektakularan, ne donosi nešto posebno novo što ljubitelji Patricije Highsmith već ne znaju, no mora se priznati da je prilično zabavan. 

Ipak, film je uspješniji kao hommage sjajnoj književnici nego kao samostalan psihološki triler.  Snimio ga je obožavatelj Patricije Highsmith, no više nego o njoj, film govori o njezinu obožavatelju, mladiću koji počinje nalikovati njezinu najpoznatijem liku, a namijenjen je ponajprije - njezinim obožavateljima. 

Film, zapravo, podsjeća na tribute bendove: sadrži sve sastojke koje jedan roman ili film Patricije Highsmith treba sadržavati, a opet nije to to. Ali pravi se fanovi neće žaliti. Barem ja neću, jer što da se radi kad sam gotovo sve drugo što mi je bilo dostupno već pročitao ili pogledao, ili oboje.

Ocjena: 3,5/5