Endrina nam otkrila na što će potrošiti lovu (i podijelila s nama omiljeni recept)

Endrina Muqaj odnijela je pobjedu u MasterChefu 2025. godine. Za Index je podijelila prve dojmove nakon osvajanja titule i nagrade od 30 tisuća eura.

Kad si čula svoje ime kao pobjednice, što ti je prvo prošlo kroz glavu i tko ti je bio prva osoba na koju si pomislila?

U tom trenutku nije ti to "jedna misao" nego potpuni kaos emocija. Toliko toga te preplavi da se jednostavno ne znaš kontrolirati. Plače ti se, a suze ne idu. Imaš osjećaj da ti tijelo radi sto na sat, a glava kasni i pokušava shvatiti: čekaj… Jesam li ja stvarno pobijedila? Srce lupa, ruke se tresu, u grlu knedla, a ti si istovremeno i sretna i u šoku i prazna i puna… Sve odjednom.

I ono što je zanimljivo, svi mi uđemo u MasterChef i negdje u sebi sanjamo taj trenutak. Zamisliš kako će izgledati, misliš da znaš kako bi reagirao. Ali kad se dogodi, shvatiš da stvarnost nije ni približno kao u glavi. Kamera, studio, žiri, svjetla, svi ljudi… a ti unutra kao da si u nekom vakuumu. To je trenutak koji te potpuno ogoli i ostane ti urezan kao fotografija koju nikad ne možeš izbrisati.

Prva "osoba" na koju sam pomislila bila je moja obitelj. Na sve što su prolazili sa mnom, na njihovu podršku, na njihovu brigu, na one trenutke kad su vjerovali u mene i kad ja nisam bila sigurna u sebe. To nije bio samo moj trenutak, to je bio trenutak svih nas.

Koji je bio ključni trenutak sezone u kojem se prelomilo u tvoju korist i shvatila si da si stvarno spremna za titulu?

Iskreno, nije postojao jedan ključni trenutak. Do samoga kraja ne znaš tko je pobjednik. Možeš imati dobar niz, možeš biti stabilan, ali u ovoj igri sve stane u jedan izazov, jedan detalj, jednu odluku. I zato mi je teško reći "tu se prelomilo", jer se stalno nešto mijenja.

Ono što mogu reći je da sam se ja spremna za pobjedu osjećala od trenutka kad sam se prijavila. Ne u smislu "sigurna sam da ću pobijediti", nego u smislu da sam ušla s ciljem. Ušla sam da gurnem svoje granice, da rastem iz dana u dan i da budem bolja verzija sebe u svakom kuhanju. To mi je bio fokus od prvog dana.

I kroz sezonu sam samo potvrđivala sebi da taj fokus nije bio slučajan. Što sam više prolazila kroz kritike, tempo i pritisak, to sam više bila uvjerena da mogu izdržati. Spremnost se tu ne dogodi odjednom - ona se gradi svaki put kad ostaneš miran, kad napraviš dobar tanjur pod pritiskom i kad se digneš nakon greške.

Koje je jelo bilo tvoj "statement" u finalu ili pred finale - ono zbog kojeg misliš da si pobijedila?

Mislim da je cijeli meni imao smisla. Nije to bilo "jedno jelo pa sve ostalo usput", nego priča. U finalu mi je bilo važno da tanjuri imaju logiku, da se osjeti moj stil i da sve zajedno nosi neku poruku.

Jako sam ponosna na amuse-bouche, jer to je bio uvod koji ti doslovno otvori okusne pupoljke i odmah postavi standard. To je trenutak kad gostu kažeš: "Ovo je moj potpis, ovo je razina i ovo je moj tempo." I kad to dobro sjedne, cijeli meni krene na drugačiji način.

A desert… desert je bio bomba. Moj twist na tradicionalni biskvit/pandišpanj je stvarno "razvalio", jer je imao i emociju i tehniku. I to je za mene najvažnije - da desert nije samo sladak kraj, nego zaokružena ideja koja ostavlja zadnji dojam. 

Što si o sebi naučila kroz natjecanje, a da nije vezano uz kuhanje?

Naučila sam da je mentalna snaga sve. Možeš ti znati kuhati, možeš imati ideje, možeš imati talent, ali ako ti glava ode, ode i tanjur. Naučila sam kako se nositi sa sumnjom, jer sumnja dođe svima. Razlika je u tome hoćeš li je pustiti da te pojede ili ćeš je pretvoriti u fokus.

Također sam naučila koliko sam zapravo disciplinirana kad imam jasan cilj. MasterChef te ogoli: nema "sutra ću", nema "nije mi dan", nema izgovora. Ili se pojaviš i odradiš, ili te nema.

I još nešto - naučila sam da perfekcionizam može biti i snaga i slabost. Kad te vodi naprijed, super. Kad te zakoči i napravi nervoznim, onda ti je neprijatelj. Kroz show sam naučila zadržati visoke standarde, ali i ostati funkcionalna, mirna i prisutna.

Koji ti je zadatak bio najteži i zašto - i što bi danas napravila drugačije da ga ponovno kuhaš?

Najteži su mi bili zadaci povezani s obitelji i prijateljima. To su trenuci kad ti padnu sve "kočnice". Dok si u ritmu snimanja, u izolaciji od normalnog života, ti naučiš funkcionirati kao stroj. A onda ti dovedu tvoje ljude i u sekundi opet postaneš samo čovjek.

Tamo nije problem samo skuhati. Problem je kuhati dok ti srce lupa, dok ti glas drhti, dok ti se plače, a moraš biti precizan, brz i čist. Emocije su toliko jake da ti mogu pojesti fokus.

Kad bih to radila ponovno, pokušala bih još ranije "uhvatiti sebe" i prebaciti emociju u energiju za rad. Ne potisnuti emociju, nego je usmjeriti. Jer emocija može biti gorivo, ali ako je pustiš da te preplavi, napravi ti kaos.

Koja kritika žirija ti je najviše pomogla da skočiš razinu više, i kako se to konkretno vidjelo u idućim kuhanjima? Koji domaći chef ti je uzor?

Najviše su mi pomogle kritike koje su me vraćale na jasnoću i fokus, da ne pokušavam dokazati sve odjednom, nego da tanjur bude precizan, čist i smislen. Kad sam to stvarno usvojila, moja kuhanja su postala sigurnija. Vidjelo se u boljoj organizaciji, u jednostavnijim, ali jačim kombinacijama i u tome da je sve imalo "poantu".

Posebno bih izdvojila svog mentora Marija Mihelja. Njegov način razmišljanja, disciplina i standardi su me digli. I meni stvarno znači kad te chef takve razine prepozna, a kad me nazvao "kraljicom mesa", to mi je bilo ogromno priznanje. Nije mala stvar, pogotovo u natjecanju gdje te svaki detalj može srušiti ili podići.

A što se uzora tiče - iskreno, svi domaći chefovi koji su bili gosti u showu su mi uzor. Ne zato što želim biti kopija bilo koga, nego zato što od svakoga možeš nešto naučiti: pristup namirnici, filozofiju kuhanja, disciplinu, mirnoću pod pritiskom. Svaki takav susret ti proširi vidike.

Je li ti bilo teže nositi se s vremenom ili perfekcionizmom i kako si se vraćala u "glavu" kad krene panika?

Perfekcionizam. Vrijeme je problem svima, ali perfekcionizam je ono što ti u sekundi može pojesti minute. Jer krenu misli: "nije dovoljno dobro", "još ovo", "još ono", "mora biti savršeno". I onda se izgubiš.

Kad bih osjetila da dolazi panika, vraćala sam se osnovama: disanje, redoslijed, check-lista u glavi. Doslovno se prizemljiš: što je sljedeći korak? što je prioritet? što mora biti gotovo za 5 minuta? I radiš. Bez drame. Jer u kuhinji nema prostora za paniku -panika je luksuz koji si ne možeš priuštiti.

Tko ti je u natjecanju bio najveći izazov kao konkurencija i što si od te osobe pokupila kao lekciju?

Otto, jer sam s njim bila u finalu. On je bio brz, organiziran i spretan. Imao je stvarno dobru kontrolu nad vremenom i jasnoću u izvedbi. I ono što je važno, bio je u puno stres-testova, pa se vidjelo da ima iskustva s pritiskom i da zna ostati funkcionalan kad se sve "lomi".

Od njega sam pokupila lekciju da organizacija nije sporedna stvar, nego pola pobjede. Možeš imati ideju, ali ako je ne znaš izvesti u vremenu i pod stresom, ideja je samo ideja. On me podsjetio koliko je ritam bitan.

Što bi rekla da je tvoja najveća razlika u odnosu na ostale finaliste, ona jedna stvar koja te izdigla?

Rekla bih da je to kombinacija upornosti i kontrole emocija. Ja sam tvrdoglava, kad zapnem ne puštam, ali sam kroz show naučila tu energiju koristiti pametno. Ne izgorjeti, nego se fokusirati.

Nisam ulazila u kuhanje s "moram pobijediti" panikom, nego s "moram odraditi svoj posao" mirnoćom. Ljudi često puknu pod pritiskom baš zato što ih pojede želja. Ja sam želju pretvorila u rad, a rad u rezultate. Ta razlika se vidi na tanjuru.

Što sada slijedi? Koji je tvoj prvi konkretan potez nakon pobjede i gdje se vidiš za godinu dana? Na što ćeš potrošiti nagradu?

Prvi konkretan potez mi je ulaganje u edukaciju i iskustvo. Nagrada ide u znanje - radionice, putovanja, učenje od najboljih, upoznavanje novih kuhinja i tehnika. Ne želim brzinu radi dojma, želim temelj koji će me držati dugoročno.

Za godinu dana se vidim kao netko tko ima jasniji pravac i konkretne korake iza sebe. Više iskustva, više rada, više "staža" u ozbiljnoj kuhinji i jasniji vlastiti identitet. Ne isključujem ni televiziju ni projekte, ali želim da sve što radim bude stvarno, zasluženo i kvalitetno - da se ne potrošiš u godinu dana, nego da gradiš karijeru.

Za kraj, podijeli s nama svoj najdraži recept...

Simbolično, na kraju svog MasterChef putovanja, dijelim recept s kojim je sve počelo - sendvič s kojim sam se predstavila na audiciji. Cijelu pripremu možete pogledati i u videu na mom Instagramu.

Japanski mliječni kruh + marinirani ribeye sendvič

Tanzhong pasta

Sastojci:

• 30 g brašna

• 150 g punomasnog mlijeka

Postupak:

1. U lončiću pomiješaj brašno i mlijeko pjenjačom, bez grudica.

2. Kuhaj na laganoj vatri uz stalno miješanje dok se ne zgusne u pastu.

3. Kad se vide tragovi pjenjače po dnu, makni s vatre i ohladi 15 min.

Taj mali trik je ono što kruh pretvara u oblak iz snova. 

Tijesto

Sastojci:

• 21g svježeg kvasca ili 7 g suhog

• 100 ml toplog mlijeka

• 6 žličica šećera

• 1 žličica soli

• 620 g glatkog brašna

• 2 jaja + 2 žumanjka

• 90 g maslaca (sobne temp.)

• Pripremljena Tanzhong pasta

Postupak:

1. Aktiviraj kvasac u mlijeku i šećeru (10 min).

2. Dodaj jaja, žumanjke, sol, Tanzhong i brašno. Mijesi 10 min.

3. Dodaj maslac postepeno dok se potpuno ne upije.

4. Pusti da se diže 1 sat.

5. Oblikuj male sarmice, stavi u kalup, pusti da se još jednom dignu.

6. Premaži jajem i peci na 180°C oko 20 min, dok ne postane zlatne boje.

Meso (Ribeye)

Najbolji je odležani ribeye.

Pro tip: Lagano ga zamrzni prije rezanja. Lakše ćeš ga rezati.

Marinada:

• Pola luka

• Sok limete

• Soja sos

• Sezamovo ulje

• Gochujang pasta

Sve ubaci u blender.

U marinadu dodaj tanko rezanu mrkvu i luk, ubaci meso i pusti da upije.

Zatim sve kratko poprži - taman da se umak reducira i zamiriši.

Spicy majoneza:

Majoneza + gochujang + kap sezamovog ulja.

Jaja prepelice:

Kuhati 1.5 min - da žumanjak ostane tekuć.

Finale:

Kruh tostiraj na maslacu, složi meso, spicy majonezu, avokado i jaja.

Dobar tek!