DA JE s nama, Đorđe Balašević danas bi proslavio 69. rođendan. Glazbenik koji je ostavio traga na brojnim generacijama odraslima na području bivše Jugoslavije napustio nas je u veljači prošle godine, a iza njega su ostale brojne kultne pjesme.
Kad je riječ o pjesmama koje nije volio izvoditi, jedna se istaknula. U suradnji s Yugopapirom donosimo priču o njoj i Đoletovim razlozima zbog kojih ju nije želio izvoditi.
Veljača 1986: Gledajući danas tvoj uspeh, koliko je za njega zaslužna pjesma Računajte na nas, ako je usporedimo s Bizetićevom Lepo stoji partizanska bluza, s kojom je i on započeo?
Ja sam tu pjesmu napisao u jednom dahu. Potpuno iskreno, bez ikakvih kalkulacija. S tim motivom trebali smo svirati na Karađorđevu, gdje je Tito bio tih dana. Da sam je pisao s namjerom i postupnije, vjerojatno bih neke stihove i promijenio, doradio... Međutim, onda je to krenulo, ja sam to otpjevao. To je impresioniralo ove moje momke iz benda, pa smo mi to otpjevali na Subotičkom festivalu. Ali, opet na svoj izbor, jer nije bilo žiriranja. Mi smo bili na večeri slobodnih formi, gdje je svaka grupa imala svoj program od pet pjesama. To je to.
Tamo smo ostavili strahovit dojam! Međutim, meni je žao što na tome nije ostalo, jer onda je krenula ta strahovita eksploatacija - Dan oslobođenja, dan ovoga i onoga, dolazak, prolazak, nailazak štafete... Ja sam govorio da ne treba tu pjesmu eksploatirati i izlizati do te mjere. Dolazio sam čak i u neugodne situacije jer jasno ti je da je to pipava stvar, a vrlo je nezgodno da je negdje odbijem otpjevati.
Ja sam pokušavao, kada sam imao neke lijepe akademije, gdje sam dolazio i rekao da neću pjevati svoje pjesme, već ću pjevati song o slavljeniku ili ne znam čemu. Jer, nemojte da pjevam Računajte na nas, time se stvara jedan pogrešan odnos prema toj pjesmi.
Tako me većina mojih obožavatelja i savjetovala da na kraju to ne pjevam jer je to djelovalo kao neko podvlačenje, zavlačenje. Ja sam je nesvjesno počeo izbjegavati, pa se gotovo ni ne mogu sjetiti kada sam je pjevao posljednji put.
Nasuprot tebi, danas je politizacija glazbe sve očitija i izrazitija. Kako ti gledaš na to?
Ja sam imao nekih tekstova koji su bili na neki način angažirani, iako mi to nije jača strana. Međutim, za Treću smjenu, na primjer, smatram da je ta stvar imala muda! Bila je napisana prije šest-sedam godina, kada nitko o tim stvarima nije govorio. To je bilo ono: "... večeras treća smjena vraća tuđi dug."
Ali nju nitko nije primijetio. No, ja nisam tip koji se želi zamjerati, rušiti... Isto tako, nikad ni ne biram teme o kojima radim svoje pjesme. Tako sam i napravio onu pjesmu o Banetu koja je govorila o karijerizmu, o mladim i neuspješnim rukovoditeljima, napravio sam Blues mutne vode koji je bio basna i koji se može primijeniti na sve moguće sisteme i na sva moguća društva. A smatram da je nemoralno koketirati s tim strastima, političkim...
Jer u svakoj kavani možeš dići dvojicu pijanih da laju protiv nekoga i nečega. Mnogo je teže dirnuti u neke druge žice. Ja sam pisao buntovničke pjesme kad sam bio buntovnik, u svom srednjem pubertetu.
Pisao sam također neke pjesme o Kambodži, o kojoj nisam mnogo znao, a toliko znaju i ovi danas - što se kao nešto bune.
No, u Dugi izjavljuješ da ćeš opet "lajati"!
Da, tu sam mislio na onaj svoj verbalni dio na koncertima. Jer, gledaj, došla je situacija kad svatko to koristi, kad svi mogu sve reći, hvaliti neke zabranjene stvari, kvazipisce. U vrijeme kada je to možda trebalo i kada je to bio štos, nisu to radili. Ja ne bih želio uklapati se u taj trend.
Došlo je do pomanjkanja autoriteta. Na jednom koncertu sam rekao, kad su me pitali iz publike "Što ne pričaš više?" da neću. Jer prije sam imao pričati protiv koga i na koji način, ali sad mi više nije nivo. Nemam se s kim nadlajavati.
Razgovarao: Damir Strugar (odlomak iz intervjua za Polet, 1986.)