Foto: Ven
Prosinac 1976: Povodom objavljivanja trećeg albuma Bijelog dugmeta "Eto! Baš hoću!", Goran Bregović je dao veliki intervju za časopis Ven. Počeo je s pričom o svom prijatelju iz školskih dana Draganu S. Stefanoviću, dizajneru svih nezaboravnih (i uvijek provokativnih) LP omota sarajevskih Dugmića:
"Izgleda da sam veoma malo ljudi prihvatio kao svoje, otkada sam ovaj "poznati" Goran Bregović. Tako da su uglavnom svi ljudi i žene, koji su oko mene, oni koji su bili i prije, prije nego što sam ja postao ovo... Više sam spreman da njima vjerujem...
Ja još i sada držim do nekih prijateljstava mojih gimnazijskih, fakultetskih... Takvo moje prijateljstvo je i Dragan Stefanović... Ja još imam iz onog mog perioda "Beštija" jedan njegov rad - moj portret u ulju... Tad još uvijek gimnazijalci - i ja i on. Prve njegove lijepe fotografije je napravio sa mnom... kad smo se vratili iz inostranstva. Veoma lijepe fotografije... u jednoj smeđoj tehnici - koje do tada nitko nije radio. I, naravno, kome drugom da povjerim posao oko kreiranja i dizajna omotnica - nego njemu.
Dragan je istovremeno jedan strašan čovjek, koji može, recimo, u dva sata zakazati pet različitih sastanaka na pet različitih mjesta. I naravno - ne stigne ni na jedan. Tako da je to jedan čovjek koga je veoma teško uhvatiti.
I zato je i veoma nepouzdan, i ja zato radim s njim - specijalnim metodama. A to činim tako što sam s njim cijelu noć, dok ne završi posao. Tek ga ujutro puštam... iz šaka."
Malo neupućenih pitat će se, vjerojatno, čemu ova Bregovićeva priča o prijatelju, o jednom kreatoru omotnica i plakata, propagandnih materijala. Ali, napomenimo da je Dragan Stefanović unio u dizajn upravo ono što je nedostajalo na omotima - određenu emociju, atmosferu, osigurao ugođaj, pa i sklad omota s muzikom koja je u njemu "upakirana".
Bez filozofiranja
"Kada govorim o svojoj muzici uvijek kažem da sam seljačko dijete i time želim objasniti tu neku svoju gensku vezu s ovom zemljom, ovim podnebljem... I moj otac je bio muzičar... seoski... U to doba je svirao violinu.
I čini mi se da je to trag koji ću otkriti dosta kasno. No, ta moja privrženost folkloru je privrženost folkloru uopće, ne samo bosanskom...
To je vezano s nekim kretanjima moje porodice... Jer, ja sam dosta putovao kao dječak. Moj otac je Zagorac, a majka Slavonka, a to će se dosta osjećati u mom bosanstvu - dosta tog "drmeša"... I naročito, taj nekakav bećarluk. I to pjevanje o ljubavi, ne na nekakav rasplakan način, već na jedan tvrđi i muževniji, koji je primjeren uglavnom Bosancima...
S druge strane je to neko pjevanje o nekim intimnijim stvarima. Recimo od "Bluza za moju bivšu dragu", gdje govorim o nekim svojim stvarima koje su mi se desile i koje mi se čine značajne u nekom mom viđenju ljudi, pa sve do tog mog samostalnog "LP-ja", na kojem pjevam o smrti, o životu, o jednoj muzici koja je dovoljna za jedan smisao...
A te neke opće stvari koje mene zanimaju u filozofiji nisam nikad odveć htio da petljam s "Bijelim dugmetom". Nikad! Samim time što "Bijelo dugme" nema razloga da daje ljudima neku kontemplaciju...
Zadaća "Bijelog dugmeta" je da ljude veseli, da ih zabavi u nekom onom najljepšem smislu. A te neke svoje stvari ja imam namjeru izdati na nekom svom "LP-ju". Realizirat ću ga sa zborom i simfonijskim orkestrom...
Zabava
A sada nešto o onom zamjeranju vezanom za prvi LP... Zamjerali su da liči na nešto... Onako kako ja shvaćam cijelu stvar. Mislim da se LP ne može svirati... bez te bizarnosti... Ta pjesma što liči na "Rok en rol mjuzikl"... bila je veoma popularna... Ona je time ispunila svoju funkciju. A vi shvatite kako to hoćete - je li bilo namjerno ili nenamjerno.
A bilo je dosta pitanja koliko će to trajati. Te da je to jedna prolaznost, da će to proći... Ja bih htio reći da nije vječnost svrha umjetnosti. Vječnost je već religijska tema... A svrha je već određena po ljudima prema ljudima...
A to je da je moja muzika, odnosno muzika "Bijelog dugmeta" izvršila svoju funkciju samim time što je uspjela u jednom času da ljude zabavi i da im kaže nešto lijepo - što im godi. To je njen smisao. I hoće li proći ili će je spominjati u neko hidrogensko doba koje dolazi za pet tisuća godina, po meni nije važno - niti ja mislim da time muzika više ili manje vrijedi.
Najviše što me nervira jeste spominjanje tzv. sarajevske pop škole... Toga nema! To je izmišljotina... Čak je vrlo teško govoriti o nekoj jugoslavenskoj pop muzici... Niti ja osjećam da tako čemu pripada "Bijelo dugme".
"Bijelo dugme" je - "Bijelo dugme". A ovo sve ostalo - ja ne znam što je! Ja nas nigdje ne svrstavam... Mi sviramo jugoslavensku muziku, ali nikakav pravac, nikakva pop-muzika! Nikakva pripadnost, neka škola.
"Ublehe"
S ostalim muzičarima smo prijatelji... Zapravo, mi nemamo nekog posebnog razloga da ih volimo, a niti oni nas. Mi smo iznad njih, pa ih volimo, oni iza nas... A sada posebna glupost - koju je lansirao Dado Topić... Znate što je najveća "ubleha", kako mi Bosanci kažemo... E, to je "ubleha" dobrih muzičara...
Obična publika ne zna što je dobar muzičar. Tako da ako neko napiše u novinama "dobar muzičar!" - pet puta - onda se već na to gleda kao na neko specijalno biće, UFO... taj dobri muzičar... Tako u Jugoslaviji ima već čitava jedna "klapa" tih nekakvih "dobrih muzičara". Oni nas "ublehavaju" već godinama...
Razlog njihovog velikog neuspjeha je uglavnom zbog toga što, navodno, ljudi njih ne razumiju. Međutim, za mene ovo nije nikakvo vrijeme - neshvaćenih ljudi... U vrijeme radija i televizije, i štampe - nema neshvaćenih ljudi. Je l’? Svako ima šansu tko dobro radi.
Vi danas možete peći kikiriki i imati uspjeha - ako je dobar. A kamoli dobru muziku svirati - a da nema slušalaca. Tako da kada neko kaže: "Ja sam strašan muzičar, ali me ljudi ne razumiju", slobodno to vi, čitaoci, između redova čitajte - "ublehava nas". To su "ublehe"...
Tako već ima čitava jedna garnitura bezuspješnih muzičara u Jugoslaviji - koji nose sinonim "dobrih muzičara".
A mi - pošto smo uspješni - mi valjda nismo dobri, po toj nekoj analogiji...
Ja, doduše, nikad ne govorim da smo mi dobri muzičari, jer se to samim time podrazumijeva ako smo uspjeli. Znači da dobro radimo - to što radimo... Mene su anketirali i pitali tko je najbolji gitarista, a ja sam rekao da sam to - ja.
Ja stvarno mislim da sam najbolji gitarista na svijetu, jer mislim da nitko na svijetu ne može bolje odsvirati ovo što ja sviram. Niko. Niti itko ono što Klepton svira - može bolje od njega odsvirati.
Dakle, on je strašno dobar, ali ja sam najbolji... Dakle, ovo je jedan vrlo sujetan posao. Jer, kada bih ja mislio da ga neko može raditi bolje od mene - ja ga ne bih ni radio. Jer, ja mogu biti knjigovođa i da kolega iz kancelarije bude bolji od mene, ali da ovako mislim da je neko bolji od mene - ja to neću!"
Tko je naša publika
U jednom trenutku razgovora Goran je, kako bi to rekli, skakao s teme na temu i, zavisno od onoga što je govorio, mijenjao je raspoloženja. Pustio sam ga da govori a da ga nijednom nisam prekinuo. "Pao je u vatru", kako se to kaže, a čini se da mi, kao novinaru, osim ćutnje i pažljivog praćenja u tom trenutku nije preostalo ništa drugo. Prije svega da bih osigurao što više materijala, a i da pitanjima ne "uštopam" sugovornika. Uostalom kaže se da je dobar novinar onaj koji zna postaviti pitanje. U ovom trenutku učinilo mi se da treba znati ćutati.
"Za mene je, recimo, veoma značajan podatak da se na našim koncertima počelo pojavljivati veoma mnogo "starog svijeta"... Tih sredovječnih ljudi... Mame s djecom. Na našim koncertima ima veoma različitog svijeta... Oni koji nas vole - između 13 i 20 godina... Generacija koja te voli čistog srca.
Ona još vrlo čisto i lijepo sluša muziku... Onda oni do tridesete godine - koji slušaju neke naše lagane pjesme, jer su našli neke svoje relacije... Jer već imaju nešto iza sebe - neko je nekog ostavio... A takve su te neke naše lagane melodije.
To su već neki ljudi koji su bili ostavljeni i ostavljani... A oni najstariji dođu da vide te "kerefeke", da vide "onog đavola s naušnicom", da vide što rade "ta dječurlija".
I što to zanima taj svijet, da vide te dimove, te vatre, da vide kako - to izgleda, jer toga nije bilo. A što se oblačenja tiče, o tome smo već govorili. Neko nakon šest dana želi da vidi nekog da drugačije izgleda.
A, uostalom, i mene ne raduje da izgledam i radim tako neke stvari koje su - obične. Hoću da se na mom koncertu i ja zabavljam s publikom. Zato su naši koncerti puni dima, vatre, iznenađenja, minđuša, odjeće... i tako.
To je počevši od omota - kojeg ja zamišljam na jedan drugi način, koji je lijep na svoj način, ljepši nego što su drugi omoti pa, sve do našeg izgleda, jer - mi smo lijepi, vjerojatno na neki svoj način, pa do te muzike koja je lijepa vjerojatno na neki svoj način. Drukčije lijepa od neke druge lijepe muzike."
Nastup pred Titom
Pitam Gorana o njegovom društvenom angažiranju.
"Nije slučajno da smo ja i Željko članovi Saveza komunista. Komunist je onaj tko je organiziran. Mene strašno nervira kada neko kaže: "Ja nisam član, ja se osjećam kao komunist". Neorganiziran komunist ne postoji. Samo organizirani komunist je pravi komunist... I, naravno, uvijek se sjećam onog koncerta na kojem smo mi pjevali "Druže Tito, mi ti se kunemo" i, dakako, našeg novogodišnjeg nastupa pred Titom...
Ono što Goran posebno ističe to je drugarstvo, i druženje članova ansambla.
- Ima ih koji veoma malo pričaju među sobom u drugim sastavima! Oni se samo kartaju, a mi imamo što pričati među sobom. Počevši od Željka koji to može satima... A to nisu samo prazne priče... A svako misli na posao koji mu je dat u zadatak. Sve je raspoređeno! Ja brinem o muzici, tekstovima i štampi, tv, radiju. Intervjue ja dajem.. Vjerojatno zato što najbolje razumijem cijelu stvar i najbolje o njoj mogu da govorim. Zoran brine o poslu, Željko o parama, Vlado o tehnici...
Svi pijemo koka-kolu, a Željko na koncertima po 4-5 litara vode."
Razgovarao: Branko Vlačić (Ven, 1976.)