MOJ MLADI rođak Ivica u svojih 30 godina nikada nije bio u Beogradu - pa sam ga poveo sa sobom da doživi grad za koji slobodno mogu reći da je jedinstven u krugu od barem tisuću kilometara. I bilo mi je jako zanimljivo vidjeti kako ga doživljava netko tko ga vidi prvi put i koji se ne sjeća ni Jugoslavije ni socijalizma. A i meni je to pomoglo da i ja prvi put zamijetim neke stvari u gradu mog rođenja, djetinjstva i mladosti.
Postoje barem tri Beograda
U svakom većem europskom gradu naći ćete spoj tradicije (posebno u jezgri grada) i novih, modernih naselja. Ali nigdje još nisam vidio toliko drastične razlike između tih različitih dijelova. Turisti će se najvjerojatnije prošetati potezom od Kalemegdana (stare utvrde), preko Knez Mihailove, Terazija, pa sve do, primjerice, Slavije i hrama svetog Save (dobar komad šetnje, usput rečeno). Ovakvu sliku mogli biste snimiti praktički u bilo kom europskom velegradu - rijeka automobila teče širokim ulicama (ovo je Kneza Miloša), zgrade u stilu secesije i historicizma, strani turisti na koje nabasate svako malo.
Ali i u toj gradskoj jezgri vidjet ćete puno znakova zapuštenosti. Ove pokretne stepenice kod palače Albanije bile su prve u Beogradu, a možda i u cijeloj Jugoslaviji. Kao da to više nitko nikada nije ni čistio, kamoli obnavljao.
A blizu centra niče moderni, poslovni dio Beograda. Pokažite nekom ovu sliku murala i arhitektonskog čuda u pozadini i pitajte ga je li to Frankfurt ili Bruxelles. Usput, u blizini je i klub Gotik, povezan s tragičnim slučajem nestalog Mateja Periša.
Ali postoji i onaj dio Beograda koji je gotovo sablaznio mladog Ivicu svojom natrpanošću i neuređenošću. Blokovi 61-64 inspirirali su svojedobno Riblju čorbu za pjesmu Neću da živim u bloku 65. Tko se sjeća te stvari, shvatit će onaj stih "sivo, sivo, sivo, sve je sivo".
Susjedni blok 45, zamišljen i izveden kao radničko naselje ugodno za život, sad je pretrpan tržnim centrima, koji neumitno propadaju pa je većina poslovnih prostora prazna. Dok je nekoć cijelo naselje od dvadesetak tisuća stanovnika imalo dvije ljekarne, sad ih je desetak. Još je više frizerskih salona, trgovina hranom i pićima, tekstilnom robom, tu su i brojni štandovi, pa i ljudi koji na nogostupu prodaju sve i svašta. Neke od tih trgovina, čak i obične voćarnice, rade od 0 do 24 - i vama je jasno o kakvoj se borbi za preživljavanje radi. Ivicu je sve to jako začudilo, a ja sam se sjetio kako mi je nekoć davno sve to bilo sasvim obično.
Skriveni Beograd
A postoji i onaj Beograd koji se odavno prešućuje. Sjećam se da je još prije 50-ak godina na Novom Beogradu bio i pravi pravcati slam - kojega smo mi zvali "nesvrstani" - naseljen isključivo Romima. Slamovi su se počeli uklanjati još u vrijeme socijalizma, a proces je završen prije nekih desetak godina, prilično brutalno.
Ali ljudi koji su ondje živjeli - i koji su se premjestili na rubove grada - i dalje su tu. Osvanu tako na zaprežnim kolima s Mercedesovim felgama, u gradu koji se inače diči da je još prije 70 godina zabranio prometovanje kolima s konjskom vučom.
Nema dijete u Beogradu
Sigurno ste već čuli da je klopa u Beogradu odlična. Nisu vam lagali, zaista je tako. Počevši od pekarnica i njihovih ponuda pogačica, kiflica, proje... Ivica je otkrio "lenju pitu", vrlo zasitni i ukusni domaći kolač s jabukom. Odete praktički u bilo koji kiosk koji nudi raznolike vrste mesa u pecivu - i zaista nećete promašiti. Ivica je u ovaj maštovito nazvani kiosk svraćao svaki dan. Jedino moram reći da hrana više nije onoliko jeftina kao nekoć.
Cijene su još više u Knez Mihailovoj u restoranu Snežana, koji neprekidno postoji preko 60 godina. U vrijeme moje mladosti to je bila valjda prva i definitivno najveća pizzerija u gradu. Sad im je ponuda puno šira, klopa je vrhunska, nisam požalio niti jednog utrošenog dinara. Mene su kupili već pravom turskom kavom iz džezve, uz komad ratluka.
A za vas koji ne možete bez fast-fooda, imate toga posvuda. Ovaj McDonald's na Slaviji - kružnom toku od kojega vozače uvijek hvata panika - prvi je na Balkanu. Dobro se sjećam kako ste doslovce sat vremena morali čekati u gužvi da vas uopće puste unutra.
Ja bih vam ipak preporučio da u Beogradu jedete prave, domaće pljeskavice, a ne ove konfekcijske burgere. U svakom slučaju, držite dijetu prije i nakon posjeta u Beogradu jer vam to ovdje neće poći za rukom.
Pravila su tu da se krše
Beograđani ne vole pravila. Shvatite to još kad uđete u tramvaj, na kojemu piše da svi moraju nositi maske i rukavice (!). A ne nosi ih nitko.
Ovaj natpis obojicu nas je do suza nasmijao. Očito je neki očajni vlasnik poslovnog prostora pokušao prvo uvjeriti nepoznatog nekog da ne mokri po javnom prostoru. A onda je malo popustio pa ponudio opciju B. Ne znamo nastavak priče, izvijestit ćemo vas ako vas to zanima.
Ruski Beograd
Ako na nekim slikama Beograd sliči zapadnom velegradu, ovdje se osjećate kao da ste u nekom naselju iz sovjetskih vremena. I to ne samo zbog Gazpromove benzinske crpke.
Beograd je oduvijek bio rusofilski, tako da ne čudi što možete kupiti ovakve šalice. Uzgred, glavna konkurencija Putinu, barem kad se radi o šalicama, jesu Tito i Draža. Ono što spaja ova tri prilično različita lika jest njihova sklonost čvrstoj ruci - otuda nije neobična ni stabilnost Vučićeve vlasti (koja ipak ima najmanje pristaša upravo u Beogradu).
A naiđete i na ovakav natpis, s pomalo mističnom porukom: Srbija, Rusija, Ukrajina. Čini mi se da je Ukrajinu naknadno dodao neki drugi pisac grafita, koji nije oduševljen "specijalnom vojnom akcijom".
PS: Što ako skuže da ste Hrvat?
I dok ja u Beogradu pričam lokalnim naglaskom, Ivica to nije ni znao ni htio. Čak bi već negdje u drugoj rečenici obavezno napomenuo da je iz Hrvatske. Ako dobro čitam govor tijela, ljudi su na to gledali sa simpatijama. Ne znam što bi bilo da smo naletjeli na Delije ili Grobare, ali s prosječnim Beograđanima nećete imati problema. Štoviše, od taksista do trgovca na štandu - svi će rado i prijateljski popričati s vama. I ta ljudska prisnost valjda i jest glavni razlog zašto opet iznova tamo svraćam.