Nagrade su sportski pojam.
I od guranja lopte u protivnički gol do bacanja nečega teškog dalje nego što se mislilo da je moguće, jako je lako udijeliti nagradu. Ja zabijem dva gola, ti jedan, meni ide nagrada. Ja bacim nešto teško 15 metara, ti 18, tebi ide nagrada. Ciljevi, parametri, pravila = natjecanje. Da parafraziram fejsbuk komentatoricu ispod vijesti o nekakvom HDZ lopovluku u srpnju 2013. čiji ću komentar pamtiti do kraja života: "TO JE JASNO KAO I OVA VRUĆINA!"
Ali kako dodijeliti nagradu nekome za bolju izvedbu pjesme? Snažniju poruku dokumentarca? Smješnije tiktokove? Najveći broj društvenih izopćenika okupljenih za reality show?
Vjerovali ili ne, puno teže nego samo saznati tko je bio najbolji u nečemu. Umjetnički zanati također imaju nedvosmislene parametre, ali broj onih koji su ih sposobni secirati izuzetno je malen. U glazbi možeš pogriješiti adekvatan broj slogova u stihovima, u filmu možeš izgovoriti krivu rečenicu i greškom je ostaviti unutra. Dobra rješenja su dobra rješenja, loša rješenja su loša rješenja.
Ništa drukčije nije ni u sportu, što objašnjava ona 4 milijuna vrhunskih izbornika koje Hrvatska dobije dok traje Svjetsko prvenstvo.
Sad kad smo to riješili…
Kako nekome dati nagradu?
Recimo da ja želim dati nagradu za najbolju emisiju na temu industrije zabave u Hrvatskoj.
Tu nema jednostavnog bodovanja, a sudeći po kvaliteti hrvatskih medija, ni naročitog natjecanja. Što znači da bi trebalo platiti neki stručni odbor da odluči ili, najjednostavnije, dovabiti javnost da glasa i zabavlja se. To pak znači da smo već u trošku, a trošak znači da ćemo morati dovući još sponzora za nagradu. Još sponzora za nagradu znači veći i glamurozniji event i promociju - pa neće sponzori bacati pare na bilo što. Više para traži još više para, a još više para traži još više ljudi.
I sad kad je odjednom puno love u igri samo za prezentaciju nagrade, večer dodjele mora privući osobe koje javnost zna i koje će im privući pažnju. Što znači da moramo dobro paziti kome dijelimo te nagrade. Bilo bi super za sponzore da svi imaju lijepo mišljenje o njima, skandali nam baš i ne trebaju.
Tu nastaje veći dio problema. Naša industrija zabave toliko je malena da je skoro pa i nemamo. Svi unutar nje se jako dobro znaju. Pa ima svega pedeset aktera, zar nije logično?
Stručni odbor ili glas naroda?
Nagrada jednostavno ne može biti nepristrano oličenje kredibiliteta. Stručni odbor mora okupljati osobe koje se i privatno i poslovno druže s kandidatima.
U drugom (još gorem!) slučaju, publika glasa potpuno neokaljana kompetencijom pa sve zajedno bude još veće ruglo. Organizator prvo može napraviti tisuću grešaka birajući kandidate, a zatim publika još dvije tisuće odlučujući tko od ponuđenih im je simpatičniji.
Usprkos uvriježenom mišljenju da je publika jedina mjerodavna, kakve nagrade ti za to trebaju? Pa ionako se zna koja je emisija najgledanija, pjesma najslušanija, ličnost najpoznatija. Koja je poanta nagrade? Da kandidira neke gluposti za koje će glasati rođaci kandidata? Pa već se zna tko je pobjednik!
Dakle, ostaju nam samo stručni odbori.
Tu imamo prevelik broj koraka u koje se mogu uplesti protekcije, poznanstva, politike i odnosi produkcijskih kuća, organizatora, sponzora i poznatih ličnosti koje namjeravaju doći na dodjelu.
Želim reći da ćemo putem neminovno zastraniti od cilja da ovjenčamo najkvalitetniji proizvod. A to je i bio temeljni motiv nagrade: priznanje najboljima.
Ali to što bi to bio moj temeljni motiv ne znači da je svima tako.
Naše nagrade su mamci za sponzore i svrha sebi samima
Hrvatska ima više nagrada nego kandidata za njih. Nitko ispod 50 se ne okuplja pred TV-om navijajući za favorite.
Jedino čemu zaista služe nagrade su javni domjenci koje vole nazivati dodjelama. Okupe se veliki sponzori. Unajmi se dizajnerska robica. Mole se glasovi na Instagramu. Organizatori u svim medijima (čiji su vlasnici) viču: "događaj godine".
I dionici industrije fotografiraju se ispred zida sa sponzorima, pružaju ruke, smješkaju se nakon uspješne godine, hvale kolege. Pjevači prošetaju počasni krug po kuglofima, čupavcima i ledenom vjetru. Sve je to veoma, veoma važno. Bar njima koji daju jedni drugima značaj kad se već toliko uložilo da se nađu u jednoj prostoriji.
Što to predstavlja publici ispod 40 godina? Samo jedno - da je Hrvatska izgubila korak s vremenom: njen moderni showbiz revno prati samo starija publika.
Ako se pasivno upijanje vijesti u trenucima dokolice može nazvati praćenjem.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.