Je li hrvatski film napokon zaslužio poštovanje domaće publike?

NAKON što su završili svi veći filmski festivali u regiji, od Pule, preko Vukovara i Motovuna, pa sve do Sarajeva koji je donekle zanemario regionalnu ponudu (ostao je još jedino Libertas Film Festival i varaždinski Trash Film Festival), možemo doći do zaključka da su festivali definitivno nešto čega nam ne manjka, ali isto tako, podsjetilo nas je na ružnu stvarnost jer upravo će festivali biti jedina mjesta na kojem će domaća publika i pogledati hrvatski film. Stara je to tema o kojoj se govori povremeno i uglavnom prolazi nezapaženo, ali domaći tretman filma spada u sferu posebnih problema s kojima se dokazano ne znamo nositi.

Depresivne devedesete

Kada je riječ o filmu s ovih prostora, možemo reći da našu novootkrivenu kvalitetu prepoznaju svi osim nas samih o čemu najviše govori očajna posjećenost. Gledatelji domaći kino film u pravilu izbjegavaju kao da ih je netko još ranih devedesetih namamio u mračnu dvoranu i pod krinkom tame pretukao i silovao pa se otad odbijaju vratiti na mjesto zločina zbog straha od stravičnih trauma. I ne možete ih kriviti, devedesete su uistinu bolovale od kliničke depresije, a jedini je žanr bio film domoljubne katastrofe. Pogrebno raspoloženje i besprijekorni književni dominirali su dramama o ratu, stradanjima, braniteljima, čemeru, tjeskobi i teškom životu, a to se u konačnici pretvorilo u uvriježeno mišljenje o domaćem filmu kao teško probavljivom komadu "zabave". Jedan "Četverored" ili "Gospa" možda su dobar komad najočajnijeg i nenamjernog trasha, ali ne gaje svi simpatije prema bizarnim umotvorinama, a kada vas par puta namame u kino i nemilosrdno zajebu teško probavljivim komadom "sedlarevštine", naravno da ćete pružati otpor i o hrvatskom filmu imati stav koji imate.

Naravno, ne možemo generalizirati jer nisu svi snimali naručene strahote u svrhu propagande, ali poslijeratne devedesete pamtit ćemo kao izuzetno loše razdoblje koje je ostavilo neizbrisiv trag na domaćoj publici koja je zaključila da im nitko ne može vratiti u tuzi provedenih 90 ili 120 minuta. Ulaskom u novo stoljeće situacija se znatno popravila, a proteklo desetljeće vrlo je vjerojatno jedno od najboljih u domaćoj filmskoj povijesti o čemu dovoljno govore ne samo djela već i nagrade koje skupljamo na međunarodnim festivalima. Hrvatski je film prepoznat, a svi koji su mu dali priliku, najčešće se nisu pokajali. Nažalost, nikog nije briga jer hrvatska je publika još uvijek u devedesetima, smatra da je hrvatski film zlo na koje ne treba gubiti vrijeme i ne prestaje pričati o onom što se snimalo u Jugoslaviji.

"Sapuničavo" novo vrijeme

Slučaj Božidara Oreškovića podsjetio nas je na jednu strašnu istinu. Naime, žalosno je ako glumca o kojem svi govore kao jednom od najboljih, gledatelji pamte isključivo po partizanskoj seriji iz 1974.i to samo zato jer se u hrvatskom filmu nije imao prilike pošteno dokazati. Za publiku kao da se malo toga dogodilo od osamostaljenja naovamo, a nakon što smo ušli u daleko kvalitetnije desetljeće, filmove smo uspješno zamijenili sapunicama koje su se nametnule kao naš najisplativiji i najgledaniji proizvod. S jedne strane, sapunice i nisu nešto čime bi se trebali pretjerano ponositi, ali svi znamo zašto su toliko popularne. Depresivnom narodu opterećenom svakodnevicom nedostaje bijeg od stvarnosti, a sapunice su upravo to. Rezultat komercijalizacije koja je na prvo mjesto stavila publiku. Sve ono što domaći film, u svojoj neumornoj želji da bude socijalno osviješten i relevantan – nije bio. Isto tako, na cijelu bi situaciju trebali gledati s optimizmom jer "isplativo" i "gledano" nisu riječi na koje često nailazimo, a da nije sapunica, velika većina ne bi ni znala da su neki od naših najboljih glumaca još uvijek na životu. Na kraju krajeva, Janko Popović Volarić briljirao je u "Majci asfalta" i pokazao da je riječ o iznimno talentiranom glumcu kojem uloge u sapunicama zasigurno nisu odmogle. Još kad bi se ta fascinacija domaćom produkcijom na neki način mogla prenijeti i na hrvatski film, stvari bi funkcionirale sasvim pristojno jer svi su svjesni da u idealnoj situaciji kvalitetni kazališni i filmski glumci ne bi trebali trošiti energiju na ulogu dobronamjernog plejboja i njegovog zlog brata blizanca.

Hrvatski film-srpski film

S druge strane, imamo i taj besmrtni mit o srpskom filmu koji je superioran i daleko zabavniji iako je riječ o stavu koji je imao smisla devedesetih, ali ne i danas. Situacija je već godinama drugačija, hrvatski film već odavno nije žalosna nakupina čemera i zaista je došlo vrijeme da ga publika prepozna i nagradi odlaskom u kino, ali za to je potrebna i kvalitetna promidžba jer kada se broj posjetitelja broji u stotinama, možemo govoriti o problemu. Isto tako, nedostaje nam mlađih redatelja, a pod "mlađi" mislim na one koji nisu rođeni u šezdesetima i sedamdesetima. Smjena generacija dovela bi svježe redatelje koji bi se bavili svježim temama i možda nam ponudili, pripremite se za šok – još jednu komediju, jer žalosno je ako se u ovom žanru možemo pohvaliti s filmovima koje možemo izbrojati na prste jedne ruke. Bilo bi lijepo pogledati film koji ne govori o domovinskom ratu, neimaštini, obiteljskom nasilju, bezizlaznosti, očaju ili film čiji likovi ne umiru od raka na rukama slijepe majke koja boluje od tuberkuloze.

Ne treba zazirati od agresivne promocije, ciljanja na publiku i otvaranje žanrovima koji nisu isključivo obiteljske ili ratne drame jer to je ono čega nam nedostaje. "The Show Must Go On" Nevija Marasovića, "Šuma summarum" Ivana Gorana Viteza i "Sedamdeset i dva dana" Danila Šerbedžije nalaze se na pravom putu jer riječ je o filmovima koji pokazuju želju za promjenom i nešto o čemu se isplati pisati kao potencijalnim mamcima za publiku.

Hoće li na kraju uistinu biti tako, možemo li se nadati "blockbusterima" ili je to samo suluda zamisao nepopravljivih entuzijasta i jesmo li napokon spremni krenuti naprijed i prihvatiti činjenicu da snimamo kvalitetne filmove?

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje

Pročitajte više