JEDAN je jugoslavenski novinar publici u toj propaloj zemlji želio približiti Ameriku. Iz teksta je više nego očito da mu je život u Sjedinjenim Američkim Državama bio nepojmljiv, a naročito je oštar bio prema onima s viškom kilograma.
Srpanj 1976: "Rusijo, kuda hitaš ti?" uzviknuo je, obraćajući se svojoj matuški, jednom davno Nikolaj Gogolj. Možda je, gledajući čuda koja se stvaraju pred njegovim očima, i neki pisac nastanjen na tlu sjevernoameričkog kontinenta osjetio potrebu da ispusti sličan uzvik, tko zna, ali ako nije, onda neka bude dopušteno reporteru koji je neko vrijeme krstario između istočne i zapadne obale, da uzvikne: "Ameriko, kuda hitaš ti!"
U visinu
Doista, kuda hita Amerika? Kao što se već na prvom koraku može vidjeti, Amerika, prije svega, hita u visinu i da nebo, nekim slučajem, nije tako visoko, džinovski neboderi (riječ izvedena od američke kovanice skyscraper, što doslovno znači onaj koji dere nebo) izbušili bi ga na bezbroj mjesta. Centar svakog iole većeg američkog grada načičkan je tim kolosima od betona, čelika i stakla, po čemu svi američki gradovi na prvi pogled veoma sliče jedan drugom. Ponekad, međutim, ni samo nebo nije dovoljno visoko i njegovu čednu nedodirljivost, koju su narušavali samo avioni, hitajući u rojevima s kraja na kraj Amerike, uspijevaju oskvrnuti i oblakoderi.
U Chicagu, arhitektonski možda najinteresantnijem gradu Amerike, jedno oblačno jutro ponudilo je oku čudesnu igru koju su izvodili Staklena kula (Sears Tower) i bjeličasti kumulusi, tvrdoglavo i neoprezno jurišajući na njen blistavi vrh. Maleni, pramičasti, prolazili su pored nje uspijevajući je samo dodirnuti, dok bi oni gušći, masivni, za trenutak opasali betonsku ljepoticu i ukrali je od pogleda, da bi odmah zatim, razbijeni o njene ivice i poderani, u komadima nastavili hitati dalje svojim putevima nebeskim.
Upravo ta Sears kula najveći je od svih primjera hitanja Amerike u visinu. To je najviša zgrada na svijetu, sa sto deset katova i 443 metra, viša čak i od zgrade Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku za 31 metar! Metri, naravno, nisu važni, ali za postavljanje rekorda, za hitanje u visinu, važno je biti najveći, najviši, prvi...
U širinu
Kuda još hita Amerika?
Izuzev u visinu, Amerika hita i u širinu, postajući tako "prizemna Amerika", kako su ovaj fenomen nazvala dvojica slavnih humorista Iljf i Petrov. Od njihovog vremena sve se još više proširilo. Miami na Floridi, kažu u šali Amerikanci, danas je predgrađe New Yorka! Da se stigne u tri najveća grada Amerike - New York, Chicago i Los Angeles - potrebno je iznad njihove periferije letjeti dobar sat. Prizemna Amerika, što će reći kućica i baštica odvojene od susjeda zelenom prirodnom ogradom, proteže se unedogled, stotinama milja unaokolo.
To, uostalom, i nije fenomen. Bježeći od vreve višemilijunskih košnica, sklanjajući se od čopora, čovjek je gradio vlastitu tvrđavicu, koja ga je štitila od prenapučenosti i nasilja vanjskog života i nudila mu integritet i mir. Ali, ako nije fenomen zašto Amerika hita u visinu, sigurno je fenomen - zašto u širinu hitaju Amerikanci?
Izvjesno je da ni u jednoj zemlji svijeta nema tako i toliko katastrofalno debelih ljudi i žena, čija težina nerijetko dostiže i sto pedeset kilograma! Bijeli i crni, mladi i stari, muškarci, žene, poput kakvih brda mesa valjaju se ulicama. U kontrastu s većinom nacije, po pravilu vitke i "šlank", djeluju još napadnije.
Znanstveno objašnjenje za ovo ne postoji, a popularno bi moglo glasiti: Svatko ima neku strast, a Amerikanac ima dvije - automobil i pun frižider. Dakle, nekretanje plus apetit ravno je gojaznost!
Poznati američki humorist Jay Marr iz Bostona priča sljedeći vic koji bi se mogao nazvati tipičnim...
Mlad čovjek žali se svom doktoru: "Doktore, imam teškoća sa svojim ljubavnim životom kod kuće." Doktor ga odmjeri i reče: "Slušajte, morate oslabjeti najmanje trideset kilograma. Trčite deset kilometara na dan."
Poslije dva tjedna pacijent je nazvao doktora telefonom i rekao mu: "Oslabio sam trideset kilograma trčeći deset kilometara na dan, kao što ste mi savjetovali." "I, kako je sad vaš ljubavni život", upita doktor.
"Pojma nemam. Nalazim se sto četrdeset kilometara od kuće..."
U dužinu
Da Amerika nekamo hita, osobito upadljivo postaje u Washingtonu, glavnom gradu i centru državne administracije. Ali, kamo hita - to nije odmah jasno.
Kada prvi put vidite čovjeka u nekom od vašingtonskih bulevara ili avenija kako trči odjeven, s torbom u ruci, pomislit ćete da je u žurbi: hita da uhvati autobus, vlak ili da ne zakasni na neki važan sastanak. Ali, ubrzo potom vidjet ćete još jednog, dvojicu, trojicu ljudi kako trče.
Nije, dakle, slučajno.
U Washingtonu ulicama trče, hitaju, manje-više svi: trči vojnik, trči domaćica, trči policajac, trči student, trči službenik, knjižničar, biznismen, doktor, kongresmen. Neki trče u tenisicama, majici i gaćicama, drugi odjeveni za posao. Jedan službenik Kongresne knjižnice u Washingtonu pričao je da poznaje kongresmena koji svakodnevno na posao dolazi trčeći! Stan mu je udaljen od kancelarije u Kongresu nekoliko kilometara i tu udaljenost kongresmen svakog jutra pretrči. U sportskom dresu, krupnim koracima grabi pločnicima, utrčava u Kongres ne smanjujući brzinu i zaustavlja se tek u svom "ofisu", pored kojeg ima malu kupaonicu. Tu se istušira, predahne, obuče odijelo i kao preporođen baca se na posao!
U pet sati, po završetku radnog vremena, kongresmen ponovo oblači sportski dres i trči kući...
Po svoj prilici, džentlmen o kome je riječ nije jedini primjer uličnog trkača u Washingtonu, gdje su smješteni Kongres, Senat, Bijela kuća, razna ministarstva i druge ustanove u kojima se posao obavlja uglavnom sjedeći. U podne, kada je pauza za ručak, u parkovima koji se prostiru u neposrednoj blizini Kongresa mnogi službenici svoj odmor iskoriste trčeći. Svrha je, razumije se, kretanje, smisao - očuvanje zdravlja.
U ekran
Jer hitanje, kojem je svakodnevna Amerika izložena, ka zaradi, biznisu, dolarima, standardu ima, bar za organizam, suprotan efekt od trčanja: oboljenja srca, na crnoj listi bolesti koje napadaju Amerikance, zauzimaju prvo mjesto.
Nedelja je navečer. S prozora hotela Hilton u Los Angelesu cijeli grad se prostire kao na dlanu, ali to je - mrtav grad. U višemilijunskoj metropoli filma, na obično zakrčenim bulevarima, tek pokoji automobil, a pješaka ni za lijek. Tako putnik, koji je baš namjeravao da malo baza ulicama i promatra svijet, čudeći se - gdje su ti ljudi, sjeda pred televizor. I, tada mu pukne pred očima: Amerika uvečer hita pred televizijski ekran, na randevu s jednim od trideset i više kanala koji čine američku TV mrežu. U druženju s televizijom Amerikanci, naravno, nisu izuzetak, jer je TV manija zahvatila i druge kontinente, ali su prizori koji im se nude ponekad doista izuzetni.
Kanal 11. Na programu je dokumentarna serija Operacije. Voditelj dramatičnim glasom govori da će ekranom prodefilirati ljudi koji su imali hrabrosti ispraviti svoje tjelesne nedostatke.
Prvi pacijent je muškarac ogromna nosa. Predstavlja se: ime, prezime, zanimanje, adresa. Izjavljuje da se želi riješiti tog orlovskog kljuna, to jest, želi ga skratiti. Sljedeća scena: nosonja je na operacijskom stolu, kraj njega je kirurg, naoružan čekićem, dijetlom, skalpelom. Zamahuje, kuca, razbija kost, kroji i, gle čuda! Pred nama je čovjek izrazito grčkog profila!
"Ova operacija stoji samo 500 dolara", objavljuje voditelj i najavljuje sljedećeg pacijenta: operacija velikih grudi.
Nastupa striptiz-plesačica koju je priroda sprijeda bogato obdarila. Ali, njoj to smeta u poslu i željela bi prepoloviti svoje grudi. "Može", kaže kirurg i pred kamerama pristupa operaciji. Cijena 750 dolara.
Sljedeći pacijent je majka glumice Zsa Zse Gabor. 70-godišnja kočoperna dama koja želi generalni remont lica i tijela. Može i to, s tim što oporavak svakog dijela košta posebno. Gospođa Gabor veselo objašnjava da ne treba štedjeti na ljepoti i da se godine, hvala bogu, uz pomoć medicine danas mogu pobijediti.
Poslije operacije jednog izrazito ružnog lica koje se pretvara u anđeosko, po cijeni od svega 1200 dolara, pojavljuje se pacijentica koja je odlučila svoju ogromnu stražnjicu povjeriti plastičnoj medicini, a ova se, opet, obavezuje da po cijeni od 1750 dolara izvede neviđen pothvat: da od tog dvokrilnog ormara, kako se izrazio voditelj, napravi formu sličnu jabuci jonatan.
I ta operacija izvodi se, naravno, pred kamerama, a rezultat je zadivljujuć: poslije svega pacijentica okreće objektivu svoje naličje i na ekranu se pojavljuje stražnjica upakirana u traperice sasvim uobičajenih dimenzija!
U zrak
Čak i kada se sve smiri, kad umorno stanovništvo krene na počinak, jedan zvučni simbol podsjeća Amerikance da hitanju nema kraja. To je - zastrašujući urlik sirene s policijskih ambulantnih ili vatrogasnih kola, čije zavijanje, kao po nekom pravilu, svakih nekoliko minuta para noć ili nadjačava dnevnu vrevu, noseći jezivu opomenu da opasnost vreba na svakom koraku.
Boeing kompanije American Airlines, kojim smo iz Chicaga jedne večeri doletjeli na njujorški aerodrom La Guardia, spustio nas je neosjetno na čvrsto tlo. Sve je bilo sasvim normalno do pokretne trake na kojoj se podiže prtljaga. A tada, neočekivano, glas iz zvučnika upozorio je putnike da smjesta napuste aerodromsku zgradu. U prtljazi nekog od nas, s linije 344, rekao je spiker, nalazi se bomba!
Navrat-nanos izjurili smo na ulicu, a u istom trenutku počele su zavijati sirene. Sa svih strana jurili su policijski automobili, kola s radarom za otkrivanje bombe, vatrogasci, a deseci policajaca u uniformi i civilu, pušući u pištaljke, opkolili su zgradu. S udaljenosti od oko pedeset metara promatrali smo ovu trku, koja je sličila dobro režiranoj kriminalističkoj priči na televiziji. Uzbuđenje je raslo jer nas je glas iz zvučnika povremeno obavještavao: "Na tragu smo bombe!", "Otkrili smo bombu!", "Strpite se, molim, sad ćemo je demontirati!"
Najzad, ispričavajući se što smo bili prinuđeni čekati čitav sat, spiker obavještava da je bomba demontirana i da ćemo za minutu-dvije moći uzeti svoju prtljagu. Očekujemo da tu paklenu spravu pronesu pored nas na kolicima, ali od toga nema ništa. Neki putnici se smiju, tvrdeći da je sve to samo lakrdija, ali policajac koji je pazio da se nitko ne približi aerodromskoj zgradi kaže ledenim glasom: "Ne biste se smijali da ste bili ovdje prije šest mjeseci, kad je bomba eksplodirala i ubila jedanaest ljudi. Ja sam bio tu..."
Konačno, sve je završeno. Policijska kola nestaju u noći, putnici preplavljuju aerodromsku zgradu, a avioni ponovo jedan za drugim polijeću, hitajući da nadoknade izgubljeno vrijeme.
Ameriko, kuda hitaš ti?
Napisao: Slavko Lazarević (Ilustrovana, 1976.)