Moramo li se osjećati užasno ako u karanteni nismo učili dva jezika i radili na sebi?

Foto: Luka Šangulin/Index

JEDINA stvar oko koje se slažu sada skoro svi je da nam vrijeme u izolaciji naprosto leti, a s njim i frustracija jer ama baš ništa ne stižemo. Kao da je netko ubrzao sve satove pa nam u deset minuta proleti cijeli sat. Dane više i ne brojimo, stopili su se u jednu opću mutež. Razlikujemo ih eventualno po onome što smo jeli te jesmo li uopće bili izvan vlastite kuće. U paketu s ovim ide i vječna grižnja savjesti jer smo ovo "bogom dano" vrijeme kod kuće iskoristili za apsolutno ništa. Pregledali smo sve serije i filmove, pojeli sve što se dalo i to je otprilike to.

S druge strane, toliko toga se trebalo napraviti, da je čudo da smo i spavati stigli. Treba prati ruke, treba jesti zdravo i nakupovati hrane, treba ostavljati cipele i jakne pred vratima, treba dezinficirati potplate cipela i podove, treba nositi masku, treba prati masku, treba izbjegavati ljude, treba ići na zrak, treba se educirati, treba gledati presice Kriznog stožera, treba se brinuti o starijima, treba se brinuti o mlađima, treba se brinuti o susjedima. Naprosto stalno nešto treba.

Ako se nećemo lagati, situacija je takva da bismo se svi trebali kolektivno oporavljati u nekoj klinici od teške traume koju nam je nedavni križanac Variola vere i Mars Attacks priuštio.

Nitko pojma nema kako će svijet izgledati kad jednom ova kalvarija završi

Prvo se trebalo upregnuti terorom pozitivnog mišljenja. U situaciji kad u cijelom Zagrebu nisi imao gdje kupiti masku i medicinski alkohol, a kuće su se zbog potresa rušile po nama, mi smo tjerali sebe da budemo snažni i optimistični. Zatim smo si utuvili u glavu kako će sve ovo biti gotovo za dva tjedna i kako ćemo iz ove golgote izaći kao bolji ljudi, no istini je bliže da ćemo iz ovoga izaći kao debeli, no gladni ljudi. Zbog toga smo krenuli razbijati glavu kako smršavjeti i uz to financijski preživjeti u nadolazećim mjesecima, koji ne obećavaju ama baš ništa dobro.

Taman kad smo se naviknuli da osim šefa, koji je sad samo fizički distanciran, no ubija mailovim, pozivima i obvezama, imamo još jedno, dvoje ili troje djece kojem moramo pomoći dok se pokušava školovati ubitačnim TV lekcijama, koje ni mi ne razumijemo, krenula je nova frustracija. Teški teror produktivnosti i nužnog usavršavanja ugmizao je u našu psihu. Uče se paralelno dva jezika putem Duolinga i vježba joga preko Zooma, nakon toga gledaju biznis webinari jer, evo, imamo jedinstvenu priliku posvetiti se sebi i mislimo si - ne iskoristimo li je, možda umremo od gladi u krizi koja dolazi.

Činjenica je da nitko pojma nema kako će svijet izgledati kad jednom ova kalvarija završi. Dok su jedni bolno svjesni toga te jedva glavu drže iznad depresivne kaljuže svojih misli, drugi naručuju nježno roza ranunkule i skupe španjolske sandale ne bi li sebi kupili privid normalnosti. Pitanje je samo do kad će nam koristiti te distrakcije. Vjerojatno dok god si ih budemo mogli financijski priuštiti. Možda je ipak zdravije i jeftinije konačno priznati da je sve otišlo u Honduras, leći, odmoriti, odžalovati, popiti koju bocu vina, odgledati četiri sezone neke serije, zamijeniti dan za noć, preskočiti tuširanje i biti iskren prema sebi. Ovo nije trenutak u kojem treba trenirati vlastitu izvrsnost te biti prema sebi oštar i kritičan, a opet, možda nas upravo to i spasi.

Možda samo još jednom pokažemo kolike smo budale

U situaciji u kojoj i oni pametniji i uspješniji nisu sigurni što im je raditi, upirati prstom u sebe jer smo lijeni i ne koristimo ovu bogom danu priliku da se unaprijedimo je zločin. Jedino što danas zaista trebamo je preuzeti odgovornost za sebe i prestati bespogovorno prihvaćati svaku glupost i naredbu koju nam se servira.

Tko zna, možda nam je ovo jedinstvena prilika da se dobro naspavamo, odmorimo, naigramo s djecom i nauživamo kuhane hrane. Možda je to upravo ono što će nam u budućnosti nedostajati još i više. A možda i ja pišem notorne gluposti. U ovom trenutku nitko vam ne može reći što je dobro za vas, dakle vrijeme je da odrastemo i preuzmemo odgovornost za sebe i svoj život. Umjesto toga, mi smo dozvolili državi da nam bude majka te kao dobra i poslušna djeca bespogovorno prihvaćamo i radimo što god nam se kaže. Zauzvrat pak dobivamo pohvale ministarstva i to nas čini sretnima i ponosnima. Kad i kako nam se dogodila ova regresija koja na mahove podsjeća na žešću mentalnu retardaciju? Kako je uopće došlo do toga i zašto smo vlastitu moć tako lako predali u ruke drugima? Da stvar bude gora, naša država je toliko puta dokazala da ne zna što radi i da to najčešće radi nauštrb svojih građana. No mi smo bez ikakvog razmišljanja još jednom odlučili da joj vjerujemo da će napraviti ono što je najbolje za nas. Možda se nekim čudom pokaže da je to bila dobra odluka, a možda samo još jednom pokažemo kolike smo budale.

Jedina stvar koju smo trebali naučiti u ovoj krizi je slušati sebe te biti i djelovati odgovorno prema sebi, a posljedično i drugima. Trebalo je kritički, racionalno i realno promišljati koliko svaka nametnuta mjera i odluka ima konkretnog smisla u našoj situaciji te hoćemo li imati kapaciteta nositi se s njenim dalekosežnim posljedicama na osobnom nivou. Nažalost, taj dio smo, čini se, izgubili negdje između naručivanja kašmirske trenirke, nabavke divljih šparoga i čekanja novog nastavka omiljene serije. No budući da smo preko noći potpuno nepripremljeni postali likovi distopijskog trash SF serijala, i to si moramo moći oprostiti. Prva sezona nam naprosto nije bila najinteligentnija, sad moramo od nje napraviti nešto bolje.

Pročitajte više