Šalio se na jedinstveno gorak način: Kako smo mogli osobno doživjeti Kunderine likove

Foto: Profimedia

Bilo je mirno vojničko popodne kad je u našu sobu upao potporučnik Obradović, armijski kontraobavještajac. Naredio je da otvorimo naše ormariće i krenuo prekapati baš moj. Mirno sam sve to pratio, dok nije odjedanput izvadio nedovršeno pismo koje sam kanio poslati svojoj školskoj prijateljici.

Sve sami staljinisti

Ja sam na njega već bio i zaboravio, moje uglavnom bezvezne vojničke dužnosti nisu mi dale puno vremena za čitanje, još manje za pisanje. A pismo je započinjalo otprilike ovako: "Draga moja staljinistice, ima i ovdje dosta onih koji misle kao ti."

Potporučnik Obradović, visok, prerano sjedokos i još uvijek mladolik, držao se drugačije od ostalih oficira JNA. Mi smo znali da njegov čin nije pravi odraz njegove moći – on je svojim hladnim i ukočenim stavom zadobivao strahopoštovanje i od našeg pukovnika.

A kamoli od mene, običnog desetara.

"Kakvi su to staljinisti?" presjekao me pitanjem.

"Nikakvi, druže potporučniče, ja se to samo zezam." Stvarno sam se zezao: niti je moja frendica bila sklona Staljinu (sasvim suprotno), niti sam sa svojim drugovima uopće raspravljao o politici. Kao dosta naivnog klinca učlanili me u Partiju, a ja sam na maratonskim sastancima nezainteresirano drijemao. Usput, kao što znate, ja sam bio jedini član SKJ-a, svi ostali su bili liberalni i nacionalno osviješteni Hrvati (Srbi, Bošnjaci, precrtati nepotrebno).

Što sam htio, kog vraga, reći tom do daske glupom šalom, zbog koje sam se pola sata pravdao pred ledenim Obradovićem?

Nema šale

Nisu to bila vremena za neku žestoku zajebanciju – moj je prijatelj tih dana završio u zatvoru jer se poznavao s pogrešnim ljudima. S ljudima koji su na neki neformalni sastanak pozvali Milovana Đilasa, glavnog Sotonu ondašnjih komunista, velikog anđela koji je podlegao kušnji antikomunizma. U zatvor su otišli svi s tog sastanka, a i moj prijatelj, koji na sastanku nije ni bio, niti je znao da se održava, nego je samo poznavao organizatore. 

Što je mene izvuklo tog popodneva, nemam pojma. Možda baš to moje formalno članstvo u Partiji, koje se tiho okončalo par mjeseci kasnije. Shvatio sam da nema šale, da svoj ne baš uspješni smisao za humor trebam malo zauzdati.

Usput, otkuda Obradoviću uopće ideja da u mom ormariću traži pismo?

Ludvikova šala

Koju godinu kasnije, kao dobar štreber, čitao sam Kunderinu Šalu, novelu nadahnutu i piščevim osobnim događajima, ali i iskustvima svih nas u tim vremenima kad se nisi mogao zezati baš sa svime. Glavni junak Ludvik izmotava se s Marxovim čuvenim citatom i hvali Trockoga, onoga koji je u sovjetskoj partiji odigrao još negativniju ulogu od Đilasa u jugoslavenskoj. 

Ludvik je prošao puno gore nego ja, jer on je svoju grešku – odnosno, preveliki grijeh – počinio u tegobnijim vremenima, kad se još lakše završavalo u gulazima i kazamatima. 

Svejedno, ne sjećam se da sam ikada tako osobno doživio neki roman kao Kunderin prvijenac. Sumnjam da tko od mlađih čitatelja može shvatiti što tamo piše. Daleko od toga da je naporno za čitanje, samo je vraški teško nekome tko nikada nije upoznao nekog Obradovića i sličnog da shvati otkuda i čemu takav zaplet.

Omiljen u Jugoslaviji

Tadašnji čitatelji u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji dobro su razumjeli Kunderu, svi smo prolazili kroz slična iskustva, koliko god smo znali tepati da je naš komunizam nekako manje rigidan od češkog, poljskog ili sovjetskog. U svima njima šala je bila, da upotrijebim još jedan "bohemizam", strogo kontrolirana, jer je u protivnom mogla postati jako subverzivno oružje u rukama disidenata. "Šala, šala, pa vješala!" uzviknuli su jednom otkačeni glumci iz beogradskog Teatra levo. I time rekli sve o nepisanim i čvrstim granicama humora u tadašnjem režimu.

Iz Kunderine Šale učio sam se i tajnama pisanja romana: zamijetite da se pojavljuje samo jedna jedina psovka, na tako dobro odabranom mjestu da vam se čini kako se cijeli roman i gradi da bi se konačno ta psovka pojavila. I zamijetite rasplet (ako je to uopće rasplet), koliko sve na koncu ispada nekako tragično besmisleno (na to je, mnijem, Kunderu nadahnuo Čehovljev Ujak Vanja). 

Šaljivi Kundera

I, napokon, zamijetite kakvim humorom obiluju njegova djela, kakve se sve šale zbijaju i u samoj Šali. Sjećate se onog slikara koji stvara isključivo ženske aktove, a onda ih tumači duboko simbolički da ga komunisti ne bi kaznili zbog lascivnosti? I Kunderina Knjiga smijeha i zaborava teško da bi se mogla nazvati smiješnom, ali prva dogodovština s komunističkim ministrom Clementisom od kojega na kraju ostaje samo kapa na glavi partijskog šefa Gottwalda vrhunski je primjer humora pisca sazrelom u vremenima opasnih šala. Ili, još luđe, natpis na grobu Tomáša, glavnog lika Kunderinog najpoznatijeg djela Nepodnošljiva lakoća postojanja. Neću vam ga spojlati, pročitajte sami.

Kundera se volio šaliti na jedinstveno gorak način, tako da nikada ne znate radi li se o šali ili kletvi.
I sve to u vremenima kad je šala bila najozbiljnija stvar na svijetu. Ili barem u onom dijelu svijeta kojim je upravljao komunizam.

Srećom, ta su vremena iza nas.

Danas se više ne smijemo šaliti ni na čiji račun.   

Pročitajte više