U SURADNJI s Yugopapirom donosimo tekst Tihomira Ladišića objavljen 1988. godine.
Travanj 1988.: Kulturu jednog naroda, prihvatili to mi ili ne, čine i njeni najmanji i najalternativniji segmenti. Darkeri donedavna nisu smetali nikome. I nisu se ubijali. Barem ne više od novinara koji su pisali o njima...
Prvi tekst objavljen u jugoslavenskim novinama (Polet, 25. 12. 1987. "DARKERI - tko su oni?"), gotovo ironično intoniran, glasom proroka upozorava nas da "iako službeno ne postoje, u Zagrebu egzistiraju grupe mladih koje sebe nazivaju darkerima (!?), furaju se na mračnjaštvo, sotonizam, ljubav prema krvi i oblače se u crno..."
Autor teksta B. Perić nesumnjivo zna "tko su darkeri", no oni su sami, nažalost, i nakon pažljiva iščitavanja toga teksta ostali bez mogućnosti da saznaju tko su... Pokušajmo ipak proanalizirati najzanimljivije dijelove teksta! Baudelaire, kojega autor citira na početku teksta, zasigurno je velik pjesnik, no tvrditi da je Zagreb, u kojem nas gotovo svakodnevno gaze poluraspadnuta ZET-ova čudovišta, Baudelaireov kameni labirint u kojemu netko traži božicu Slobode, Perićeva je prilično otužna simbolika...
Lutajući zagrebačkim klubovima, polemizirajući s darkerima i listajući "kompetentnu literaturu" (?), autor pokušava proniknuti u samu "tajnu darka"... Slijed teksta potpuno se izgubio u gotovo konfuznoj retorici i blijedom pokušaju skiciranja "zastrašujuće ideologije darka". Pronašavši nekoliko zanimljivih "primjeraka" darkera, autor ih spretno uklapa u tekst i ironično upotpunjuje svoju intelektualno-masturbacijsku dark-publicistiku... Na tragu razmišljanja koja još uvijek zvuče kao loša zajebancija, Perić piše: "Drugi pakao, vjerojatno pravi, koji se prakticiranjem darka valja osloboditi jest jednolična svakodnevica i nadasve okrutna okolina. Informacija u masi spušta svoju razinu, stoga se kao rješenje sam od sebe nudi motiv samoubojstva".
Komentar je suvišan... Završavajući tekst alarmantnim upozorenjem o mogućnosti da darkere vrbuje opasne i sumnjive sotonističke i druge sekte, citirajući Crowleyja, Pervić biva "poroditeljem" buduće dark-publicistike... Ipak, teško je previdjeti nasmijana lica u ilustraciji teksta. Darkeri su očito tada još bili nasmijani...
Tekst je u očekivanju novogodišnjih euforija prošao prilično nezapaženo...
OKO, 25. 2. 1988. - "DARK - ili omladina u tami"
Separat, koji čine četiri teksta objavljena u Oku, izaziva pošast u javnosti... Dvije stranice teksta gotovo suludo teoretiziraju o "fenomenu darka". Prvi tekst autora M. Grakalića bezličan je pokušaj povijesnog utemeljenja "dark-kulta".
Povezivati darkere uz "okultni establishment provincije davnašnje Austro-Ugarske monarhije", Gričku vješticu (?) ili nekakve gurue terorističkih, vjersko-političkih sekti čiji su se članovi samospaljivali (?) nevjerojatan je primjer gotovo intelektualno-patološkog silovanja u oblikovanju dark-publicistike...
Drugi tekst, Krizna kondicija, koji potpisuje Đ. Klancir, pokušaj je sociološko-politološke analize darkera. No analiza postaje napadno isfrazirana, gotovo oznojena od pokušaja da bude uklopljena u temu.
Pogubno djeluje i pokušaj da bude duhovita: "Nasuprot optimistički nasmijanom licu radinog socijalističkog omladinca, izdvaja se potpuna suprotnost - smrknuto lice spoznaje besmislenosti života".
U posljednja dva teksta potpisana koautorstvom B. Perića i T. Striga stječe se snažan dojam da suradnja sa ženskim autorom unosi u zajedničke tekstove novu i poletnu maštovitost... U anketi napravljenoj u nekim prozvanim zagrebačkim klubovima, za koje autori tvrde da su "improvizirani moderni pakao"(?), navodno apolitični darkeri, inicirani na razgovor o sektama - kako piše Perić - izjavljuju kako "Partija više nije rukovodeća snaga u društvu..."
Autorima je to dovoljan dokaz za zaključak da "sekte, pogotovo one tamnije obojene(?), ipak nude određenu alternativu, a, kako doznajemo, to rade na vrlo laskav način".
Kontroverzi, nadalje, koje su više nego očite u posljednja dva teksta, ima poprilično, no spomenimo jednu od najneobičnijih. Oslikani kao kultura razočaranih i mračnih ljudi, u autorskom lovu na "interesantne motive za ilustraciju u Lapu", oni "objeručke izlaze u susret, vole se slikati (?) i sretni su što uopće netko piše o njima(?)".
Upravo nevjerojatno! Dodajmo ovome da su ilustracije teksta dvije prilično loše i "mračne fotografije", vjerovali ili ne - na kojima je model upravo T. Strigo, koautor posljednja dva teksta.
Ipak, ono što je u ovim tekstovima najintrigantnije vješto je ugurano darkerima u usta: "Iz razgovora doznajemo za petnaestak misterioznih samoubojstava, što je na procijenjenih 1000 darkera ipak negdje 1%."
Što tomu dodati? Napomenemo li da je to samo jedna rečenica kojom se pokušava, nažalost izmišljenom činjenicom, opravdati podnaslov "Zašto se ubilo petnaestero mladih", komentar je o temi objavljenoj u Oku opet suvišan.
No tekst izaziva pravu euforiju u javnosti i biva citiran gotovo u svim kasnijim novinskim člancima...
AS, Sarajevo, NON, Beograd, 13. 3. - "Darkeri izlaze iz mraka"
"Darkeri, njihovi teoretičari i lovci na senzacije pregazili su Savu..." - piše I. Kalkam, novinar sarajevskog AS-a, o pravim dramama u Zagrebu... Pročitavši kako na gradskim ulicama vlada strah i panika (?), a horde darkera šeću grobljima, priznajem da sam nakon ovoga teksta razmišljao da potrpam češnjak u džepove...
NON, list mladih Srbije, objavio je članak "Darkeri izlaze iz mraka", zapravo novi prilog već iskusnih teoretičara M. Grakalića i B. Perića. Ovaj put u tekstove spomenutih već pomalo umornih autora unesena je svježina: "Međutim, ako sretnete darkere iz neke grupe ili klana (pećine?) iz koje se netko ubio, njegove oči sa spomenom na pokojnika zablistaju sjajem ohrabrenja..."
Ostajem u nevjerici. Posumnjavši da sam zaboravio čitati ćirilicu, iščitavam rečenicu nekoliko puta. Pišući još i o "kultu vještica koji paralelno egzistira među pobornicima feminističkog pokreta (?)", vjerovanje darkera proširujući s vukodlacima (?), Zagreb za čitaoce NON-a postaje grad vjerojatno opasniji od mraka.
Danas, 15. 3. 1988. - "Znakovi u crnom"
Neočekivano, ali znakovi u crnom pojavljuju se i u tjedniku Danas.
Pokušavajući analizirati "glasine koje kolaju gradom o samoubojstvu između šest i osamnaest mladih (?)", analiza se svodi na citiranje dotadašnjih tekstova i prilično neukusno uplitanje Rolanda Barthesa, poljskih istraživača u području samoubojstava iniciranih društveno-političkom krizom i Umberta Eca, koji piše o "kultu smrti kao jedinoj komponenti prema kojoj se prepoznaje fašizam u čistom stanju"... (!?)
Autor, koji je tekst očito pisao u toploj sobi, zavaljen u fotelji i okružen knjižurinama, "profesionalno" je oprezan, ali zato gotovo majčinski zabrinut "glasinama o samoubojstvima". Danas tako objavljuje: "Živimo najmanje na dvije razine - onoj stvarnoj i onoj medijskoj".
Sam je članak najbolji dokaz te tvrdnje! Tekst ilustriran fotografijom koja nema veze s temom potpisan je prekrasnim pseudonimom: Dejan Horvat.
Plaši li se to autor darkera ili očajnog teksta?
Glas koncila, Katolički tjednik, 20. 3. 1988. - "Mladi u vrtlogu magije"
"Tragom misterioznih samoubojstava u Zagrebu" - krenula je i vjerska institucija, stvorivši i nove, religijske smjernice dark-publicistike. Potaknut "pričom djevojke N, na posljednjem satu vjeronauka na kojem se poveo razgovor o tolikim samoubojstvima mladih u Zagrebu i široj okolici"(?), Glas koncila zaključuje da se među darkerima u Zagrebu "Nečastivi sasvim ozbiljno iščekuje..."
Vjeroučenici na vjeronauku, piše autor teksta J. M., isticali su da takvi mladi "pripadaju skupini Crna ruža ili Crna rukavica i otvoreno priznaju - đavo nas zove".
Umjesto komentara: mogli bi nam sutra umjesto kontrolora - ulijetati egzorcisti.
Isticanjem samo nekih, najmaštovitijih i najbenignijih članaka, učinjen je (volio bih to!) barem mali pokušaj demistificiranja svega što se proteklih mjeseci događalo u našoj štampi i javnosti... Hvaleći se humanizmom i slobodom, ostajemo ipak zatucani i lažni dušobrižnici, gotovo uplašeni svojih sjena saznavši na ulici ili u lošim tekstovima iz novina da su sjene "loša i opasna stvar"...
Klinci u Jabuci i Lapu srećom ne razmišljaju čime popuniti kartice svojih tekstova i kako prodati novinu, ne razmišljaju ni o politici i inflaciji - već jednostavno nose svojih dvadesetak ili manje godina - više ili manje zadovoljno...
Kulturu jednog naroda, prihvatili mi to ili ne, čine i njeni najmanji i najalternativniji segmenti... Nasrnuti na njih senzacionalizmom, lažima i neznanjem - kulturno je nazadovanje.
Darkeri donedavno nisu smetali nikome. I nisu se ubijali. Barem ne više od "novinara" koji su o njima pisali.
Napisao: Tihomir Ladišić (Polet, 1988.)