Vlaho Srezović je na petak trinaesti, u veljači 1970. godine, s Albertom Papom, na nagovor Pere Zlatara, otvorio Saloon. Vrpcu je tada prerezala glumica Ana Karić, a od tog trenutka legendarna zagrebačka diskoteka počela je ispisivati svoju povijest. Kroz Saloon su desetljećima prolazili brojni glazbenici koji su svirali u gradovima bivše države.
Ondje je svoje pjesme pjevao i Dino Dvornik, Mišo Kovač rado je uživao na terasi kluba, a Oliver Dragojević upravo je u Saloonu promovirao svoj novi album. Pjesma "Rock me", koja je Eurosong i dovela u Zagreb, nastala je upravo unutar ta četiri zida, i to na kutiji Marlboro cigareta.
Desetljećima su se, tako, u Saloonu okupljala legendarna lica, što je zabilježeno, među ostalim, i na zidovima kluba. Ondje su, primjerice, izlazili gospon Fulir, Jadranka Kosor, Tajči, Jasmin Stavros, Arsen Dedić i Kemal Monteno, Rajko Dujmić, Sanja Doležal..., a i Severina je ondje kročila još kao mlada djevojka.
A osim pjevača, glumaca, političara i drugih, na plesnom podiju Saloona mogli su se vidjeti i sportaši poput braće Petrović, vaterpolista Mladosti, nogometaša Dinama, Janice i Ivice Kostelić, Luke Modrića, Mirka Filipovića...
A sada, 56 godina kasnije, isto na petak 13., sprema se veliki rođendanski party, uz uvjet da svi gosti imaju 40+ godina. Mlađi mogu ući isključivo u pratnji roditelja. "Riječ je o privatnoj proslavi, za prijatelje kluba. Party će biti tematski - kaubojska večer. Tko ima šešire, neka ih ponese", govori nam Maro Srezović, Vlahin sin, koji danas upravlja Saloonom.
Starije od 40 pozvao je jer mu je plan za budućnost da klub na adresi Tuškanac 1a pretvori u mjesto za izlaske namijenjeno isključivo onima četrdeset plus. "Ljudi tih godina više nemaju puno mjesta u gradu gdje mogu izlaziti. Ideja je da se, kada prođu kroz vrata, mogu vratiti u svoja dobra stara vremena - nekome su to osamdesete, nekome devedesete", poručuje Srezović.
A zašto je klub trenutačno otvoren samo za privatne zabave? Sve je započelo, kaže nam Srezović, 20. rujna 2013. godine, kada im je tadašnja gradska uprava pokušala oduzeti prostor. Zauzela ga je tvrtka Klokan, koja je, s tvrtkom Klemm Security, vlasnicima tvrdila da ima ugovor o najmu prostora potpisan s KK Cibona, na čijem je čelu tada bio Ivica Lovrić, bivši gradski pročelnik za sport.
Sve je odobrio tadašnji gradonačelnik Milan Bandić. Policija vlasnicima tada nije mogla pomoći, a jedino što im je preostalo bila je dugotrajna borba na sudu. Županijski sud u Zagrebu kasnije je potvrdio da je u prostor provaljeno te je poništio sve potpisane ugovore, koje je kasnije poništio i Bandić, čime je Grad Zagreb praktički priznao svoju pogrešku.
Prvi pogled na uništeni kultni klub zabilježile su i Indexove kamere.
"Tri smo se godine borili. Sve je bilo polupano, izbačeno, potrgano... Ostao je samo goli beton. Ponovno smo sve morali graditi od nule. Pomoglo je i to što se film o Draženu Petroviću snimao upravo u ovom prostoru.
Unatoč svemu, danas mogu reći da smo jedini preživjeli klub iz 70-ih, 80-ih, 90-ih, pa i 2000-tih koji još uvijek radi s istim vlasnikom, iako trenutačno uglavnom za privatne evente", govori nam Srezović. Sudski potupci za naknadu štete vode se već više od desetljeća i traju i danas, spominje.
Maro Srezović, nadodaje, kao klinac nije imao pojma da će jednog dana voditi klub jer, kada je Saloon otvoren, još nije bio ni rođen, a imao je, kako kaže, "minus osam godina". Razdoblje kojeg se sjeća je ono između 1984. i 1986. godine, kada je s ocem počeo dolaziti u klub, često i umjesto u vrtić.
"Jedna od najdražih uspomena mi je susret s Draženom Petrovićem. Igrao sam košarku na igralištu i tata mi je rekao da dođem upoznati nekoga. Došao sam na terasu Saloona sav prljav, s loptom u rukama, a za stolom je sjedio Dražen. U to vrijeme on je bio pravi idol - ne kao današnji influenceri, nego istinska sportska legenda", prepričava.
Sjeća se i trenutka kada je Đorđe Balašević, osamdesetih godina, dok je služio vojni rok u Zagrebu, pokušao ući u Saloon u uniformi. Zbog tadašnjeg kodeksa odijevanja, prema kojem se u uniformi nije ulazilo u zabavne prostore, redari ga nisu pustili unutra. "Sjeo je tada ispred Saloona, a iz kluba je svirala njegova pjesma 'Mirka'. Kasnije je tu priču prepričavao na koncertima, uvijek prije nego što bi ju izveo", kazuje Srezović.
Tih su godina, ali i kasnije, na Tuškanac dolazile i svjetske, hollywoodske zvijezde. I Goran Ivanišević jednom je pred klub došao u trenirci, sakrio se iza stabla i čekao da iz Saloona izađe Severina, dok su fotoreporteri zabilježili i tada mladog Zvonu Bobana kako s divljenjem promatra Dražena Petrovića.
Zanimljivo je i to da je čistačica jedne večeri, odnosno već jutra, početkom devedesetih, Olivera izbacila iz kluba. A Saloon su brojni glazbenici ovjekovječili i u svojim pjesmama. Upravo ondje, na maramici, nastala je i legendarna pjesma "Za dobra stara vremena" Novih fosila, na što danas podsjeća i ploča istaknuta na ulazu u diskoteku.
Ima tu još bezbroj anegdota, govori nam Srezović, koje je teško ispričati ukratko. Mnogi mu se i danas javljaju s fotografijama i uspomenama kako su se u Saloonu prvi put napili, zaljubili, poljubili... I upravo je to, dodaje, ono što ovaj klub čini toliko posebnim, a sjećanja i anegdote i dalje se gomilaju.
"Saloon je kultno mjesto s milijun priča i tradicijom koja traje više od pola stoljeća. Svi ljudi koji su ikada bili u Saloonu, kao gosti ili kao zaposlenici, dio su naše velike obitelji. Možda nismo više svi u kontaktu, nekih više ni nema, ali zajedno smo stvarali povijest. I na tome im od srca svima hvala", poručuje Maro Srezović.