Bila je prije koju godinu na jednom šaljivom portalu vijest da je firma Zara zabranila Zadru da nosi to ime, da su dobili tužbu i da se tu više ništa ne može napraviti… Neki ljudi su to dijelili na susramlje većine, uz dotad neviđeni hejt prema brendu, pa ajmo reći da ovo što ja gajim nije kamilica, ali nije ni Irish coffee.
Znači, taj dućan Zara, osim što dijeli ime s jednom verzijom imena grada koji volim i u kojem živim, za mene je simbol patnje i frustracije. Kad idem u neki šuping (ovo je tipfeler, ali odlučili smo ne dirati ga) u centru, gdje je i taj dućan, ajmo reći da dobar dio puta svratim i tamo.
I uvijek je isto.
Nisam nikad ništa kupila u Zari
Nisam nikad, ali nikad ništa kupila u Zari. Te hlače ne žele na moje bokove i bedra, u tim haljinama izgledam kao monolit sa Stonehengea, a od materijala dobijem svrab.
Nekidan sam vidjela jedan splitski grafit koji kaže - nisi debela, al si teška. Jesam ja i debela kad me satare PMS i teška kad shvatim da za mene ovakvu, ajmo reći putenu, teško da tamo ima išta osim onog iz kolekcije Bundes Liga, u čemu izgledaš kao da si se iz kreveta digao skupa s jorganom i tako izašao iz kuće.
U čemu je stvar? Pa, između ostalog, u tome što, prema gorenavedenom brendu, ispada da smo svi debeli. Jer ono što je inače M kod njih bi bilo XL. Čak i odjeća za djecu: ovo što nosi moj dvogodišnjak u Zara svijetu nosili bi prvašići, a ono što nose prvašići bilo bi negdje za podjelu svjedodžbi mature.
Ni općenito mi gomila nabacane robe i obično sadistički grozomorno nastrojenih cipela nije najprivlačnija na svijetu, ali ugledam nekad neki komad i kažem sebi - daj mu šansu. Onda udahnem duboko, kao nekidan s fora jeans haljinom, i krenem prema kabinama.
Tamo već vidim jednu osobu koja izlazi van i, gledajući u pod, trgovkinji predaje komad s kojim se borila. A ja lepršavo ulazim, to je moj broj, čak i veći. Nema šanse.
Jedini botun koji sam uspjela zakopčati je onaj u struku pa, iako bi Sofia Loren rekla - bravo mala, neka si ti pomazala onaj tanjur linguina s raguom za ručak - ja sam malo preispitala tu odluku.
Muke u kabini...
Jer tko nije u kabini stajao zarobljen u polunavučenu haljinu, taj ne zna što je strah. Kad bosa (ili još bolje, u čizmama) i u gaćicama stojiš u skučenoj kabini s rukama u zraku, struk haljine ti je negdje ispod pazuha i neće ni naprijed ni nazad, vidno polje ne postoji jer ti je tkanina pala na oči pa tako jadna i nemoćna misliš - ovo je moj kraj.
Izaći ću ovako i bauljati po tom neonskom hodniku među kabinama kao ranjeni King Kong i to će prodavačica snimiti i video će momentalno postati viralan i onda ću se odseliti u Peru, promijeniti ime i čuvati stado alpaka.
Sjećam se svog prvog gledanja Batmana, onog pravog Burtonovog, i kad je Vicki Vale (Kim Basinger), kao prava holivudska ljepotica, na pitanje Brucea Waynea koliko ima kila (išao je provjeriti hoće li ih njegova sajla skupa moći podignuti u zrak) rekla 49. I ja sam tad imala toliko, ali na vaganju na sistematskom u sedmom osnovne.
Nije ni Kim imala toliko garant, ali sajla je nekako izdržala, a ja sam bila relativno mršavo dijete, pa me to nije previše opterećivalo, samo čudilo. U Zari većina žena doživi stres i frustraciju jer konfekcijski brojevi ne prate europske standarde, nego idu u krajnost koja uključuje pola obroka blitve na pjenici ni od čega.
Pa i ako dođeš tamo bez poroka, na kraju izađeš iz kabine preznojen, kosa ti je na sve strane, osjećaš se prljavo i trebaju ti cigareta i viski i onda u očaju odeš kupiti torbu i sendvič.
Ne moramo u skinny jeans
Pa dajte, molim vas. Kao da nije dovoljno što nas svijet gazi, što držimo glavu iznad vode i pokušavamo balansirati između vrištanja i tepanja većinu dana, nego nam još treba i to da požalimo dobar ručak jer smo u dućanu u kojem je sve minijaturno. Pa kad ti kažu: "Gospođo (mater ti je gospođa), možda ste na krivom odjelu", sasvim legitimno je reći: "Da, trebala bih biti na psihijatriji."
Neka nas punijih, neka nas tanjih, neka nas srednjih, sve dok smo zdrave, dobre smo. I u tijelu i u glavi, ali ne nužno i u skinny jeansu.