OVIH dana svi pričaju o Russellu Brandu. Slavni glumac optužen je za silovanje i seksualno zlostavljanje četiriju žena, od kojih je najmlađa navodno imala 16 godina kada je bila s njim, prema zajedničkoj istrazi koju su objavili Times of London i Channel 4 Dispatches.
Optužbe datiraju između 2006. i 2013., kada je Brand radio za BBC Radio 2 i Channel 4 te glumio u brojnim holivudskim filmovima, zbog čega mnogi internetski komentatori, kao i uvijek kad žrtve progovore o nasilju, postavljaju pitanje zašto su tužiteljice tek sada progovorile.
O tomu je za britanski Independent pisala kolumnistica Jessica Taylor. Njen komentar, koji je izazvao mnogo pozornosti na društvenim mrežama, prenosimo u cijelosti.
Kad god žene govore o nasilju - čujemo iste odgovore
Zašto tek sada pričaju o tome? Zašto to nisu prijavile policiji? Jesu li to možda same izazvale? Rade li to zbog novca? Je li sve ovo samo plan da se sruši još jedan uspješan čovjek?
Nije važno radi li se o predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država, stand-up komičaru ili nečijem šogoru - kada žene progovore o navodnom muškom nasilju, čujemo iste, predvidljive odgovore.
Čak i prije nego što je The Sunday Times iznio optužbe za seksualno zlostavljanje i silovanje, tisuće su se oglasile na društvenim mrežama kako bi kritizirale žene kao lažljivice, željne pažnje, slave, mentalno bolesne, čak i podmetnute od vlade.
Sve osim da govore istinu.
Što se dogodilo sa sestrinstvom?
I nemojte se zavaravati, ovo nije samo armija muškaraca koji na X-u iznose svoju neobuzdanu mizoginiju. Žene su bile među njima. Za savršen nedavni primjer, pogledajte što se na internetu dogodilo Amber Heard.
Istraživanja pokazuju da su muškarci desetljećima krivili žene. Brojke su ostale prilično stabilne. Šokantno je da podaci pokazuju kako je broj žena koje krive žrtve i okrivljuju druge žene iz godine u godinu u porastu. Neka istraživanja čak pokazuju da su žene tome sklone više nego muškarci. Što se dogodilo sa sestrinstvom?
Bacite pogled na X i vidjet ćete niz izgovora, od "imala sam seks s njim i bio je stvarno fin" do "očigledno je na meti Ruperta Murdocha" - i sve između toga. Mnogi ističu da službene policijske istrage još nema.
Seksualno nasilje jedan je od najčešćih oblika zločina
Ali kao psihologinja koja se specijalizirala za okrivljene žene, znam da ne postoje zemlje, zajednice, društva ili religije u svijetu koje dosljedno stoje uz žrtve seksualnog zlostavljanja i nasilja. Također nema mjesta na svijetu gdje žena neće biti optužena za laganje o silovanju ili napadu.
Ipak, seksualno nasilje jedan je od najčešćih oblika zločina - pri čemu je vjerojatnost da će žene i djevojke biti izložene seksualnom uznemiravanju, napadima i silovanju nadmoćno veća. Tko ih napada? Muškarci.
"Ne svi muškarci!" najpredvidljiviji je odgovor kada iznosimo hladne i čvrste podatke koji, htjeli mi to ili ne, pokazuju da je riječ o puno muškaraca. I daleko od toga da su to stranci, silovatelji su najčešće očevi, braća, partneri, bivši partneri, prijatelji, kolege - a možda čak i naše omiljene slavne osobe.
Žene i djevojčice su socijalizirane da krive sebe
Kada pitamo zašto toliko žena nikada ne prijavi policiji da su bile silovane, moramo pogledati koliko su žene izgubile povjerenje u policijske snage. Može li itko kriviti žene što se nisu obratile sili koja je pružala utočište prijestupnicima kao što su Wayne Couzens i David Carrick (britanski policajci koji su počinili teška kaznena djela nad ženama, op.a.)?
Ili onome koji je doveo do pada kaznenih progona za silovanje na najnižu razinu svih vremena? Žene i djevojčice su socijalizirane da krive sebe za ono što im muškarci čine od ranog djetinjstva, pa kada su zlostavljane ili napadnute, prvo krive same sebe. I to društvu savršeno odgovara.
Žene i djevojke također su cijeli život bombardirane porukama o okrivljavanju žrtve, mitovima o silovanju i predrasudama o žrtvama ("bila je pijana", "nosila je kratku suknju", "flertovala je s njim"), pa kad su zlostavljane ili napadnute, moraju se nositi sa svim tim. Tada se pitaju: "Hoće li mi uopće itko vjerovati? Jesam li dovoljno dobra žrtva? Hoću li biti pod povećalom?"
Kontradiktoran proces
Mnoge žene zaključuju kako je toliko vjerojatno da će biti okrivljene, optužene za laganje ili pomno ispitane da ne mogu podnijeti pomisao (i iscrpljujući fizički proces) prijave ili podizanja optužnice. Mnoge žene i djevojke jednostavno odluče pokušati nastaviti sa svojim životima, znajući da nikada neće doći do pravde.
Jedna studija iz 2016. pokazala je da su tinejdžerice koje su se povukle iz slučajeva silovanja zapravo imale bolje psihološke ishode od djevojaka koje su nastavile - čak i kad je počinitelj proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu.
Sam proces je toliko kontradiktoran da je jedna žena jednom rekla: "Postoji razlog zašto se zove sustav kaznenog pravosuđa, a ne sustav pravde za žrtve."
Samo jedan mogući odgovor
Ako se žene ovako osjećaju kad prijave starijeg muškarca da ih seksualno zlostavlja ili ih bivši partner prisiljava na seks - što mislite kako se onda osjećaju kad je njihov navodni počinitelj omiljena slavna osoba s nekoliko milijuna funti viška da ih ušutka s tužbom za klevetu?
Budući da sam i sama radila u sustavu kaznenog pravosuđa, vodeći ovakve slučajeve, nemam vremena za ljude na društvenim mrežama koji misle da sve znaju ako pitaju: "Ako se ovo stvarno dogodilo, zašto nisu prijavile policiji?"
Evo samo jednog mogućeg odgovora - jer to može biti zastrašujući, nametljiv proces koji često ne proizvodi pravne učinke - nego samo dodatnu traumu. Naravno, uvijek bismo ohrabrivali žene da to prijave i da ne dopuste napadaču da se izvuče. Ali ne možemo zanemariti činjenicu da toliko mnogo žena kaže da je prijavljivanje i davanje dokaza o seksualnom nasilju gore od samog seksualnog nasilja.
Jednostavno rečeno: većina ljudi ne prijavljuje nikakav zločin, a kamoli seksualno nasilje.
I nije li zanimljivo da ti isti ljudi koji pitaju zašto nisu prijavile nasilje, potom tvrde da sigurno lažu? Gotovo kao da su te stvari povezane...