HRVATSKI fotograf Krešimir Žanetić odlučio je potražiti bizone u Bjelovjeskoj šumi na granici između Poljske i Bjelorusije. Pretkraj rujna krenuo je na put dug 4000 kilometara, kako bi ispunio dugogodišnji san da u zoru leži na livadi dok oko njega pasu bizoni. S nama je podijelio svoje doživljaje, ali i najbolje fotografije koje je zabilježio.
"Za mene kao fotografa prirode nema većeg užitka od skriven ležati u zoru na travi nekog proplanka uz samu šumu s kamerom u ruci. Dok iščekujem hoće li se pojaviti neka životinja osluškujem zvukove, uživam u mirisu livade i razmišljam o životu. Samo osama i nepristupačnost terena budi u meni osjećaj da sam odgonetnuo svoju svrhu. Dijelom iz takvih razmišljanja, a dijelom iz svoje dječačke zaluđenosti životom sjeverno-američkih Indijanaca u čijoj kulturi je bizon zauzimao značajno mjesto, odlučio sam se na put od Makarske do Bjelovjeske šume, jednog od posljednjih staništa europskog bizona u divljini", ispričao nam je .
Njegovi prijatelji na Facebooku budno su pratili avanturu kojoj je nadjenuo ime "Krešo traži bizone". U potragu za njima krenuo je u tri sata ujutro, a u njoj je bio toliko uspješan da mu je njegov vodič Radek rekao da je imao puno sreće.
"Osnovna ideja snimanja u prirodi je izabrati poziciju za još potpunog mraka tako da bi ostali neprimjetni za životinje. Svi koji su ikad snimali divlje životinje znaju da ni to nije nikakva garancija uspjeha. Divlje životinje imaju svoje navike i promjene ponašanja koje samo rijetki mogu odgonetnuti. Netko kao ja što se amaterski bavim zoologijom može samo prepoznavati neki uzorak ponašanja životinja prema grubog podjeli vrsta", pojašnjava nam i nastavlja:
"Europski bizoni većinu dana provode duboko u šumi, samo u ranu zoru izađu na otvorene pašnjake da bi se hranili. Žive u krdu koje predvodi alfa ženka. Ženke ostaju u krdu s mladima cijeli život, a muški primjerci kad postanu spolno sposobni kreću u samostalan život van krda. Ti usamljeni bikovi su možda i najopasniji za susret s ljudima jer su 900 kilograma teški i dva metra visoki napaljeni bizoni. I sam sam pri jednom susretu obarao rekorde na 100 metara kroz šumu s kamerom i stativom na leđima. Na sreću sve je prošlo samo s povišenim pulsom i odličnim snimkama. Posljednjeg dana snimanja doživio sam ono što sam i zaželio na početku puta. U jednom trenutku krdo je samo leglo na livadu i vise nisu obraćali pažnju na mene. Nisam im više bio zanimljiv niti su osjećali nikakvu opasnost. Na toj livadi na sjeveru Europe ležao sam s bizonima na travi, a da nitko nije nikome smetao. Jednako smo uživali u jutarnjem suncu na promrzlim leđima. Trajalo je to možda pola sata dok se nije glavna ženka uputila prema šumi. Trenutak kasnije sam ih posljednji put vidio kako nestaju duboko u šumi".
Napunjenih baterija za svakodnevni život lišen kontakta s prirodom, krenuo je kući na jug uz poljsko-bjelorusku granicu, preko Lublina, Krakova, Zakopana, Visokih Tatri i Balatona do Makarske.
"Sada poslije 18 dana i prijeđenih 4000 kilometara puta kad razmišljam o ovom putovanju mislim da je vrijedilo svakog kilometara. Jer tog jutra ležeći s bizonima na trenutak sam postao dio divljine, prirode. To je baš ono za čim sam i tragao", zaključio je.