"Dječaci su jednostavno drugačiji." To je rečenica koju majke sinova nebrojeno puta čuju dok su trudne (ali i nakon).
Žena, koja je majka djevojčici od pet godina i sinu od 21 mjeseca, objasnila je po čemu se razlikuju muška i ženska djeca za YourTango. "Moja kći imala je skoro tri godine kad se on rodio i, budući da je bila moje prvo i jedino dijete, mislila sam da su sva djeca više-manje poput nje. Pustolovna, ali oprezna u novim situacijama, otvoreno emotivna, čak i hirovita, i po mojim mjerilima - divlja.
Divlja jer je stalno nešto istraživala, neprestano plesala i vrtjela se, a rijetko je bila potpuno odjevena. No, gotovo dvije godine kasnije, naučila sam razliku između živahnosti i divljine. Moja kći je živahna, a moj sin je definitivno divlji. On je pravi dječak, a dječaci su, u to više nema sumnje, zaista drugačiji", kaže majka. Navela je razloge zašto su "dječaci jednostavno drugačiji".
"Moja je kći bila aktivno dijete, ali ni približno nije imala brzinu koju je moj sin razvio u svom kratkom životu. Zbog njega sam posljednjih mjeseci počela suosjećati s roditeljima koji svoju djecu vode na povodcu. Gotovo svaka mama i odgojiteljica u kćerinu vrtiću zna Samovo ime jer me svakodnevno vide kako trčim hodnicima i dovikujem ga dok je dovodim i odvodim.
Dovoljno je da okrenem glavu na dvije sekunde kako bih poljubila kćer ili objesila njezin ruksak i njega već nema. Pretražuje učionice, skriva se iza stolova ili pronalazi neki zaboravljeni flomaster. Parkirališta su još gora. Gdje god se nalazili, ovih dana najčešće ćete me vidjeti u položaju za start: koljena su mi savijena, noge raširene, a ruke ispružene."
"Moja kći obožava plišane životinje i lutke. Moj sin, s druge strane, preferira bilo koji predmet, bio on igračka ili ne, kojim može nekoga udariti. Štapovi, metle i plastične gitare njegovi su favoriti, ali poslužit će se svime što mu dođe pod ruku. Ako pronađe nešto okruglo i malo, neće se žaliti. Umjesto toga, gađat će vas time u glavu."
"Ne prođe dan da se u nekom trenutku ne stresem kad podignem sina. Ponekad je to zato što je odlučio proliti cijelu čašu mlijeka ili soka po majici. Drugi put je njegov projekt slikanja prstima u igraonici izmaknuo kontroli ili je pronašao otvorenu WC školjku i odlučio probati vodu. Najdraže mu je jesti jogurt rukama, a sendvič s maslacem od kikirikija i džemom naopačke, tako da prvo poliže džem. U našoj kući kupanje se nikad ne preskače."
Filozofkinja Sharyn Clough sa Sveučilišta Oregon State potvrđuje ovo zapažanje: "Djevojčice se u pravilu odijevaju u odjeću koja se ne smije zaprljati, češće se igraju u zatvorenom prostoru nego dječaci, a njihovu igru roditelji češće nadziru."
"Mojoj kćeri trebalo je gotovo tri godine da se sama spusti niz tobogan bez duge unutarnje borbe. Moj se sin prvi put spustio, i to nakon prilično opasnog uspona otvorenim ljestvama, s 18 mjeseci. Nisam ni primijetila što radi dok nije bio na pola puta do vrha.
Prije svog prvog rođendana, bez problema bi uskočio u bazen, ne mareći je li ga tko od odraslih vidi, i neustrašivo prilazio životinjama svih oblika i veličina. Baca se sa stolića, kreveta i stepenica, uvjeren da će ga netko uhvatiti ili da će preživjeti pad."
"U mojoj kući ne postoji stvar na koju se moj sin nije pokušao popeti, uključujući i mene. Pravi zgoditak ostvario je prošli tjedan kad je shvatio da može pomicati naše barske stolice po kući kako bi dosegnuo još veće visine. Maknula sam pogled s njega na samo trideset sekundi, a on je već dogurao stolicu do hladnjaka te naizmjence palio i gasio ledomat i dispenzer za vodu. Još jedan zabavan posao čišćenja za mamu.
Penjanje je oblik pustolovne igre kroz koju dječaci uče procjenjivati rizik i razvijati vještine suočavanja s izazovima. Studija o pustolovnoj igri sugerira da penjanje i druge rizične aktivnosti pomažu smanjiti anksioznost u kasnijem životu jer kroz takvu igru djeca uče sama rješavati probleme, kontrolirati impulse i regulirati emocije."
"Iako je najdraža pjesma moje kćeri 'Shake It Off', moj sin doslovno živi duh te pjesme. Pao je niz nekoliko stepenica? Samo će se otresti i nastaviti dalje. Udario glavom o stol? Brzo će protrljati glavu i već je u novoj avanturi. Čak i najgori padovi zaslužuju tek nekoliko suza i brzi mamin zagrljaj, i to je ono što ga čini sjajnim."
Životna trenerica Jennie Marie Norgaard dodaje: "Dječacima je sve smiješno. Podrigivanje, ispuštanje vjetrova, blato, udaranje glavom i padovi. Da, sve je to urnebesno. Dječak i najjednostavnije trenutke može pretvoriti u pravi mali stand-up nastup. Vole se smijati i vole nasmijavati druge."
"Očekivala sam da ću se odmah povezati sa svojom kćeri, ali nisam bila sigurna kakav će biti moj odnos sa sinom. Srećom, on mi je olakšao tako što je na prvi pogled odlučio da sam ja njegova najdraža osoba na planetu i te se odluke drži i danas.
Dodajte tome stalne spontane zagrljaje i poljupce te činjenicu da mu je, za razliku od sestre, potpuno svejedno što sam odlučila da će odjenuti ili kakvu će frizuru imati. Osvojio je moje srce zauvijek, čak i kad me udara po glavi."