Foto: 123rf
"Moja sestra je sada trudna i priznajem, ne boji se ona, njoj je sve ružičasto. Ja sam ta koja se boji. Ja sam ta koja joj želim sve najbolje, a opet, ne želim joj stvarati paniku.", napisala je jedna zabrinuta sestra na portalu Pregnant Chicken, pa je zato svojoj dragoj seki napisala pismo. Ovo pismo s ovom porukom:
"Kada se sada sjetim što sam ti sve rekla kada sam ja rodila, a sjećaš se, bilo je to nedavno, bojim se da sam te svojim riječima ustvari prilično deprimirala. Zato želim da znaš što je realno, a što onako malo napuhano kada čuješ od drugih, baš kao što si to nažalost imala prilike čuti od mene.
Za početak - jako mi je drago što ćeš i ti uskoro dobiti svoju bebu. Nema divnije osjećaja od toga, ali znaj...
Kada sam ti rekla da su trudovi pakleni - to sam stvarno i mislila.
Stvarno, najstvarnije - to je bol koju nikada u životu nisam iskusila. Odvratno bole i doslovno se ne mogu trpjeti. Užasan je i onaj osjećaj pucanja vodenjaka. nešto čudnije u životu nisam osjetila. Znaš koliko sam rađala, ali ne znaš koliko sam pritom vrištala i plakala i da sam hvatala sestre za ruke govoreći im da ja to više ne mogu izdržati.
Ali, izdržala sam. I one sekunde kada sam rodila počela sam već zaboravljati na tu bol. tada me obuhvatio šok - šok što je moje tijelo iznijelo na svijet to malo sićušno biće. kako kažu svi, bol je neizdrživa, ali se brzo zaboravi.
>>>Promjene u mozgu izazvane majčinstvom<<<
Kada sam ti se žalila da su prvi tjedni s bebom užasno teški - to sam stvarno i mislila.
Nisam uopće mislila da će biti toliko teško, ali vjeruj mi - bil je teško jer nisam imala pojma što moram raditi, dolje me sve još toliko boljelo da mi je i običan odlazak na toalet predstavljao užas. Ali najteže od svega bila je pomisao da se sada sve promijenilo. da je cijeli moj život od ovog trenutka postao jedna velika nepoznanica. Emocionalno sam bila shrvana i toliko sam u samo jednom danu imala uspona i padova da je i to bilo neizdrživo.
Ali s vremenom sam spoznala. Da, život mi se stubokom promijenio, ali znaš što - to je divan dio majčinstva, ta pomisao da ni ne želim da se moj život više ikada vrati na staro. Svaki sam dan naučila nešto novo i stvari su iz dana u dan postajale sve lakše i vjeruj mi - sve ljepše.
Kada sam ti rekla da je dojenje bolno i teško - bilo je.
Nisam imala pojma što radim, kako beba mora jesti, koliko često mora jesti, dobiva li iz mlijeka sve što treba. Bradavice su me kronično boljele, svako novo dojenje predstavljalo mi je užasnu bol - fizičku i emocionalnu jer ni ja ni beba nismo znali kako si pomoći.
>>>Problemi s dojenjem<<<
Ali prošli smo i to. Ja sam naučila, tražila sam savjet stručnih osoba, a moja beba s vremenom se naviknula i naučila sama kako prihvatiti bradavicu. I uskoro, ušli smo u jedan normalan ritam hranjenja, moje bradavice su zacijelile i sada dojenje smatram najljepšom i najbezbolnijom metodom hranjenja. I sada sam jako sretna, jako mirna i jako ponosna. Na sebe. Na oboje.
Kad sam ti se žalila koliko se moje tijelo promijenilo - to sam i mislila.
Grozne sam riječi izrekla o sebi i svom tijelu. Grozno je tu zvučalo, ali što da ti kažem - sve je to bila jedna velika grozna istina. Svaki put kada sam išla na toalet osjećala sam kao da pišam staklo, dojke su mi smetale koliko su bile velike i teške, a o seksu sam prvu put počela normalno razmišljati tek kada je moja beba napunila 4 mjeseca. I još uvijek to nije to jer me još uvijek pomalo boli i jer se jednostavno još uvijek ne mogu opustiti.
O svom ružnom trbuhu svašta sam ti ispričala, strije su mi i dalje tu i odvratne su - moji trbušni mišići su i dalje toliko razdvojeni da doslovno mogu staviti ruku u tu rupu, a iako sam mjesecima nakon uspjela izgubiti sav višak kilograma koje sam dobila u trudnoći moje je tijelo nažalost ostala mekano i mlohavo.
Htjela bih ti reći da sve to zapravo nije važno. Da je jedino važno to da je moje dijete zdravo i sretno, a moje tijelo - ah, tko ga šiša. Ali, nije tako. Još uvijek se ne mogu normalno pogledati u ogledalu, iskreno - još se uvijek gadim sama sebi i plačem zbog toga što moje tijelo više nije kao prije. Jednostavno, teško se mirim s činjenicom da moj odraz sada izgleda ovako kako izgleda. I osjećam se sebičnom iako - da me itko pita, ne bih mijenjala baš ništa. Nikada ne bih mogla reći - da je barem sve po starom.
>>>Kako se tijelo žene mijenja nakon poroda<<<
Kažem ti to zato što vjerujem da ćeš se i ti nakon poroda osjećati isto. Želim ti reći da je to normalno, da je normalno da žena bude ujedno i nesretna i sretna. I da zbog toga nećeš biti ni loša majka ni loša žena. Jednostavno - te fizičke promjene koje ostaju na tijelu moramo gledati kao promjene na tijelu, ali ne i na duši. Moramo - i ja i ti i sve druge žene na sebe gledati kao na biće - ne samo kao na tijelo. Moramo zavoljeti svoj novi odraz u ogledalu i moramo, ako želimo same sebi opet biti lijepe i privlačne, jako naporno raditi na tom cilju. A to nije lako, uz bebu i sve nove obaveze i hormonske promjene koje imamo.
>>>Starije sestre su baš, baš zakon!<<<
Draga moja sestro - bojim se za tebe, ne zato što sam paničar, već zato što znam da ćeš i ti uskoro proživljavati ovaj emocionalni ringišpil u svojoj glavi. Ali znaj, ovo je moja glavna poruka tebi - znaj da nećeš biti sama. Da je toliko žena prošlo baš sve isto kao i ja, netko bolje netko lošije, ali relativno isto. I znaj da ću uvijek biti uz tebe kakav god savjet trebala. Samo ga traži, glasno i jasno i nemoj se nikada zatvarati u sebe. Lakše je kada svoju tugu i strahove podijeliš s nekim.