Mnogi su odrasli u kućanstvu u kojem je televizor bio stalna zvučna kulisa. Dok neki preferiraju glazbu ili tišinu, drugima je upaljen TV neizostavan dio dana, čak i ako ga aktivno ne gledaju. Ova navika, često primijećena kod očeva, može biti više od pukog izvora zabave - ponekad je to način izbjegavanja dubljih strahova i nelagoda.
Konstantna buka iz televizora može poslužiti kao učinkovit način za prigušivanje vlastitih, često nametljivih i negativnih misli. Suočavanje s onim što se događa u našoj glavi nije lak zadatak, a muškarcima, koji su često odgajani da potiskuju emocije, to može biti posebno teško. Umjesto da se nose s unutarnjim nemirom, lakše je upaliti TV i pustiti da vanjska buka nadglasa onu unutarnju.
Budući da se mnogi muškarci bore s izražavanjem emocija, teški razgovori za njih mogu biti iscrpljujući. Televizor tada postaje savršen izgovor za izbjegavanje neugodnih tema. Ako je usredotočen na emisiju, sportsku utakmicu ili vijesti, stvara se iluzija da nije dostupan za razgovor koji bi ga mogao učiniti anksioznim ili ranjivim.
Starenje sa sobom nosi brojne izazove, od zdravstvenih problema do gubitka voljenih osoba. Ti strahovi mogu biti preplavljujući, a TV nudi bijeg u drugi svijet. Umjesto suočavanja s prolaznošću, lakše je uroniti u fiktivne priče. "Fokus društva na mladost i sposobnost može uzrokovati tjeskobu zbog toga što postajemo slabi i neželjeni", objašnjavaju sociolozi Chao Fang i Alastair Comery. "Neki se ljudi toliko boje starenja da to postaje patološko stanje zvano geraskofobija."
Tišina može biti izrazito neugodna. U tihim prostorijama naše misli postaju glasnije, a osjećaji intenzivniji. Za mnoge, uključujući očeve, pozadinska buka iz televizora je način da se izbjegne ta zaglušujuća tišina i osjećaj samoće koji ona može donijeti. Poznati zvuci omiljene serije pružaju osjećaj ugode i sigurnosti.
Nakon što djeca odrastu i napuste dom, kuća odjednom postaje tiha i prazna. Taj sindrom "praznog gnijezda" može biti izuzetno bolan. U takvim trenucima, televizor može postati zamjena za ljudsko društvo. Zvukovi glasova i dijaloga stvaraju privid da kuća nije prazna, a likovi iz serija koje se gledaju godinama mogu se doimati poput starih prijatelja.
Društvo često nameće muškarcima ulogu "stijene" - nekoga tko mora biti snažan i ne pokazivati slabost. "Za njih, 'biti muškarac' znači da morate progutati knedlu bez obzira na sve, zadržati osjećaje jer ih nitko zapravo ne želi čuti", kaže Misty Buck. Televizor služi kao štit od situacija u kojima bi mogli pokazati svoju ranjivost. Lakše je usredotočiti se na radnju na ekranu nego otvoriti se i razgovarati o onome što ih muči.
Muškarci svoje samopoštovanje često temelje na sposobnosti da rade i budu hranitelji obitelji. Odlaskom u mirovinu ili smanjenjem radnih obaveza, taj osjećaj svrhe može nestati. Gledanje televizije, posebno informativnih programa ili dokumentaraca, može im pružiti osjećaj da i dalje rade nešto korisno, da uče i da su uključeni u svijet oko sebe.
Nakon umirovljenja ili odlaska djece, očevi se odjednom mogu suočiti s viškom slobodnog vremena i - dosadom. Televizija je najjednostavniji i najdostupniji lijek za to. "Ako je vaš život posebno stresan ili depresivan, ili čak ako je samo dosadan, što bi moglo biti primamljivije od sklupčavanja na kauču i gledanja satima i satima TV-a?" pita dr. Bella DePaulo.
Slično strahu od ranjivosti, mnogi očevi se boje otvoreno pokazati svoje emocije. Odgajani su da budu stoični i da ne plaču. Ako osjećaju tugu ili strah, radije će upaliti TV kako bi skrenuli pažnju - i svoju i tuđu - s onoga što proživljavaju. Vjeruju da će ih zaokupljenost programom spriječiti da ih itko pita "kako si?".
Uloga oca i hranitelja obitelji nosi ogroman teret i stres. Od njih se očekuje da budu partneri, očevi i financijski stupovi obitelji. "Raditi sve to može biti iscrpljujuće. Mnogi očevi doživljavaju kronični stres ili poremećaje poput depresije ili anksioznosti", kaže dr. Michael B. Moore. Televizija im služi kao ispušni ventil i način da se barem na kratko odmaknu od pritiska.
Promjene su neizbježne, ali i zastrašujuće. Kako starimo, svijet oko nas se mijenja, a s tim se nije uvijek lako nositi. U takvim okolnostima, televizor pruža osjećaj stabilnosti i predvidljivosti. Gledanje istih, dobro poznatih serija i filmova pruža utjehu jer nema iznenađenja - ishod je uvijek poznat. To je sigurna luka u svijetu koji se neprestano mijenja.