Fenomenalno štivo koje razotkriva kako točno razmišljaju trogodišnjaci

Foto: 123rf

KADA biste željeli dokučiti što se, zašto i po kojoj logici mota po glavama trogodišnjaka, trebali biste se spustiti na njihov nivo i samo se prisjetiti kako je svijet izgledao vašim očima kada ste bili tako mali.

No, iako zvuči jednostavno, samo se spustiti na njihov nivo, to je daleko od jednostavnog, zato što su naša saznanja danas takva da uvelike kvare onu jednostavnu i logičnu sliku koju smo imali dok smo bili mali.

No, srećom, stručnjaci nas žele podsjetiti kako je to gledati svijet očima trogodišnjaka i zamarati se samo stvarima koje njih okupiraju.

Jednom kada prožvačete ovo štivo možda će vam biti puno lakše razumjeti dijete koje odgajate, gledajući ga upravo kroz prizmu njegovih/njenih godina.

Možda će vam tada biti malo jasnije zašto vaše dijete stalno ima tu suludu potrebu nabijati stvarima u pod jednoličnim ritmom, lupiti vas iz čista mira, zapišati si nogu dok vas gleda u oči i druge slične stvari. Nama nelogične, njima i više nego logične.

>>>Ne postoje zločesta djeca i prestanite ih tako zvati<<<

Način njihovog razmišljanja pokušao je dokučiti neuroznanstvenik i komičar dr. Dean Burnett koji je o tome napisao stručnu knjigu komičnog sadržaja pod nazivom "Idiot Brain", a u kojoj se na šaljiv i razumljiv način obračunao s razvojem mozgova male djece. Komično doista jer, kako i sam kaže, razvoj mozga malog djeteta u početnoj je fazi u kojoj se tek trebaju povezati brojne točkice (neuroni i neuronske veze) zbog kojih djeca od tri, četiri godine svijet još uvijek vide crno ili bijelo, i tek im predstoji iskustveno povezivanje da bi mogli početi primjećivati sve one fine sive nijanse koje mi roditelji vidimo bez da trepnemo. 

Vaše je dijete kao Dora iz Potrage za Nemom (Dora, koja Dora?)

Dok se mišljenje i razmišljanje odraslih ljudi temelji na iskustvu i saznanju kako svijet funkcionira, djeca još uvijek nemaju takvu pamet. Za njih je sve novo, uzbudljivo. Oni ne sude ničemu jer nemaju dovoljno iskustva da bi znali prepoznati što je dobro, a što ne. Zapravo, kako ističe doktor Burnett, djeca čak nemaju ni dovoljno "radne memorije" da bi mogli pravodobno pohranjivati svoja iskustva i zato često zaboravljaju već naučeno, već viđeno. Oni nisu kao mi odrasli da kao hrčci pohranjujemo sjećanja, oni do otprilike sedme godine doslovno pamte što im se pamti, a sve ostalo zaboravljaju.

Ponavljanje vs. razumijevanje

Kod djece je ponavljanje apsolutna majka znanja, kod njih teško da ćete dobiti odgovor kao nusprodukt njihovog razumijevanja. Možda ćete ih sustavnim ponavljanjem nešto naučiti prije drugih, no to zaista ne znači da će oni shvatiti o čemu je riječ. Primjerice, možete ih drilati da svakom neznancu kažu "dobar dan" jer je to pristojno, ali oni jednostavno neće razumjeti čemu to.

Kod klinaca od tri, četiri godine problem nastaje kada ih dovedete u situaciju koja je danas različita od one jučer i tu će u njihovim malim glavama nastati panika. Kako sada to? Primjerice, kako to da je svaki dan dijete pilo iz crvene šalice, a sada mu odjednom ponudite plavu? Za njih je to enorman problem.

Mali mozak radi dvostruko više od velikog

Iako dječji mozak tek stvara poveznice, pa bismo mogli reći da djeca još uvijek ne razmišljaju punom parom kao mi, veće laži od te nema. Naime, tek negdje u adolescenciji ljudski mozak počne (proces propadanja) otpuštati sva ona sjećanja uz čiju su moć kao djeca stvarala zaključke iz iskustva i kada se mnoga takva sjećanja prestanu vaditi iz zaborava, onda tada jednostavno počnu isparavati. No, sve do tada djeca stvarno razmišljaju punom parom, čak i dok spavaju njihov mozak radi i procesuira proživljene informacije.

Bori se ili lebdi

Djeca nemaju mogućnost odgovarati na stres i podražaje kao mi veliki. Kod njih još uvijek nema saznanja što je stvarno jako loše i opasno, oni to tek trebaju naučiti, ali kako im mi roditelji sigurno ne bi dozvolili da na svom iskustvu nauče da je opasno naginjati se kroz prozor ili dirati zmije otrovnice, to onda znači da djecu tek moramo tome podučiti. Riječima, paničnim opisima, ponavljanjem, jer djeca jednostavno ne uočavaju razliku između visokog prozora i ringišpila. Za njih je to jedno te isto, jer pruža zabavu i nove vidike. Opasnost? Ne, o tome još ne mogu razmišljati.

Evolucija vrištanja

Ako mislite da samo vaše dijete šizi zbog svega i svačega, u krivu ste jer svako je dijete po tome slično i to zato što je to još uvijek njihov primarni oblik samoodržavanja u svijetu velikih. Evolucija je kriva što se djeca bacaju po podu, vrište i plaču za svaku sitnicu samo zato što je to još uvijek jedini način na koji će skrenuti pozornost na sebe i svoje želje i potrebe. Kriva je dakle evolucija, a ne odgoj, jer dijete jednostavno još uvijek nije naučilo neki drugi, "pametniji" i mirniji način kako okolini dati do znanja da dijete nešto jako želi. (Sjetite se crnog i bijelog svijeta u kojem žive jer oni kada nešto žele ili to žele jako, jako, ili uopće ne žele.) Kod njih priča o strpljenju, pričekaj, sad će mama, to za njih jednostavno još uvijek ne postoji kao alternativa.

Njima okusi još uvijek nisu isti

Iako im mozak radi sto na sat djeca se jednostavno ne zamaraju trivijalnim stvarima kao što je okus brokule. Možda im je danas fina jer im je legla, ali već sutra, tko to zna. No, začudo, za slatkiše svi jako dobro znaju da je to ummmm slatko, mmmm fino, ali taj nedefinirani slankasti okus brokule, špinata, mrkvice, rajčice - ma da im je ne znamo kakva živahna boja, ti su okus jednostavno previše imaginarni za njihova nepca bez iskustva. I zato danas vole, a sutra ma ni u ludilu. I samo ih nemojte pitati sjećaju li se da su jučer u tome toliko uživali, gledat će vas u čudu jer to sjećanje jednostavno nisu pohranili kao nešto razumljivo i važno.

Osuđeni su na ponavljanje, ali svaki put malo glasnije

Ako mislite da će dijete od četiri godine već biti u silnoj prednosti pred djetetom od primjerice dvije godine, malo ste u zabludi, dragi roditelj, jer to što su neka iskustva vaša mala djeca već iskusila i navodno zapamtila, sve nažalost staje kod riječi "navodno". Nisu zapamtili jer još nisu ni shvatili i zato je s njima puno teže hendlati nego s djecom od dvije godine s kojima točno znate da još uvijek ne razumiju. I da im zato morate stalno ponavljati.

No tek tamo negdje s oko pet godina njihov mozak počinje se pripremati na prvu fazu osnovnog razumijevanja i to ih počinje zbunjivati još jače, odnosno plač postaje jači i ogorčeniji jer počinju shvaćati da nešto primjerice neće dobiti, a oni točno znaju koliko to nešto žele. Dakle, tek negdje s pet godina počinju shvaćati da život nije fer. I to ih apsolutno baca u očaj pa se još više počinju ponašati kao bebe koje glasnim plačem pokušavaju navesti okolinu da im se smiluje. Zato je to doba početnog razumijevanja najčešće i doba najluđih šiza i zbog svega toga najbolje doba da ih se počne učiti samokontroli. Još jednom pojmu koji im je do tada bio apsolutno stran.

I stoga, roditelji dragi, znajte, shvatite, vi to možete, vi ste u stanju shvatiti da vaše dijete još uvijek nije ni odraslo ni doraslo vašem načinu razmišljanja. Shvatite da djeca svojim postupcima ne žele natjerati vodu na svoj mlin jer su sebični, razmaženi i neodgojeni. Oni vas ne žele držati budnima cijelu noć, pobrkati vaše planirane rasporede ili vam život učiniti težima. Oni jednostavno još uvijek ne znaju razmišljati drugačije. 

Pročitajte više