Video: Dario Dalmacija, Dea Redžić
NJIH pet tisuća, izmiješanih i stjeranih uza zid na minijaturnoj livadi pored Dinamovog pomoćnog igrališta. Sat vremena prije utakmice, nije izgledalo dobro...
U redu za istok čula se ikavica i kajkavština, ali bez povišenih tonova
Iz tog mnoštva u sljedećih sat vremena guranja u nepotrebnoj gužvi i očajno "organiziranom" "redu" za ulaznice ili prolazak onih koji su karte već imali, čula se ikavica i kajkavština, ali bez povišenih tonova, iako su organizatori ovakvim tjeranjem u tijesni tor donedavnih neprijatelja, tražili nerede.
Srećom, nisu ih našli, kao što je nakon toga na tribinama zavladala sinergija, neviđena i nečuvena desetljećima prije nego što je ta riječ ušla u modu.
Ali vratimo se par sati ranije, kada smo svjedočili nečem iz vremena kada u modi nije bio korporativni novogovor, nego skandiranja kontra Slobodana Miloševića i za Stipu Šuvara, zastave SR Hrvatske, fudbalerke i spitfajerke.
Kežualci nas vratili u vrijeme špricanog đinsa i koleđica
Onom što se na zagrebačkim ulicama i trgovima posljednji put vidjelo krajem 80-ih, svjedočili smo danas, točnije jutros, u vremenu navijača u brendiranoj casual odjeći i obući, te finim cvikama, kada smo od podneva bili ispred zgrade HNK, gdje je bilo zborno mjesto za pripadnike Torcide, kako bi od tamo u navijačkoj procesiji krenuli prema Maksimiru.
Sat vremena kasnije, nakon što su jasno rekli policijskim zapovjednicima kako ne pristaju na sprovođenje na južnu tribinu, jer imaju ulaznice za istok, njihove vođe okupile su ih na stepenicama kazališta kako bi im izdale kratku naredbu: "Bez ikakvih provokacija! Idemo u miru!"
Krenuli su Masarykovom ulicom i prvo mirno probili kordon "kornjača". Činjenica je kako su pripadnici interventne policije cijelom duljinom pet kilometara duge dionice bili iznimno korektni, ali moramo istaknuti kako su im torcidaši, kojih je do Draškovićeve bilo toliko da su napunili pola Jurišićeve, olakšavali posao.
Tisuće torcidaša kroz pola Zagreba ne samo bez provokacije, nego bez riječi
Dolaskom na Kvaternikov trg, kolona koja se protezala stotinama metara duž Vlaške, bila je puna navijača koji su toliki put prevalili ne samo bez da su ikoga provocirali, nego bez ispuštenog glasa.
"Tko su ovi?", pitalo nas je na stotine prolaznika ili stanara iz zgrada na ruti mase koja je zaustavila sav promet kretanjem po kolnicima od centra do istoka metropole.
Sredinom Maksimirske, pridružili su im se i Boysi, nakon čega su zajedno došli do sjeverne tribine Maksimira, odakle su stješnjeni u onaj tor s početka teksta.
Po dogovoru i također bez ikakvih problema, Boysi i dinamovci zauzeli su prva tri ulaza na istoku Maksimira, Torcida ostatak tribine prema jugu.
Vođe BBB-a i Torcide koordiniraju, Kinez nošen na rukama dirigira navijanjem
A tamo, skladniji suživot nego u razvijenoj Europi: Vođe skupina na štangama koordiniraju zajedničko navijanje i vrijeđanje vrha HNS-a gestikulacijom, ali i "časnikom za vezu" točno između njihovih sektora.
Jedni krenu "HNS (ovdje sad ide pogrdni naziv za muškarce istospolnog nagnuća)...", a drugi prihvate "...nogomet ste sjebali", onda oni započnu "Mamiću...", a prvi odgovore onim povikom kojeg iz Farea i Mamićevih kancelarija kažu da je rasistički, a kako oni znaju najbolje, nećemo talasati.
Dva skandiranja "Za dom!" su dva takva skandiranja previše
Radije ćemo s vama podijeliti situaciju iz kopa BBB-a, kada su navijači na ruke podigli i u "crowd surfing" poslali "pravog" Kineza, koji je nošen na rukama navijača, uz opći smijeh predvodio navijanje cijele tribine.
I dok je sve to bilo bilo idilično, nažalost, ni ovaj put nije moglo bez ustaškog pokliča. Točno je da su združeni navijači to ukupno zaurlali dva puta, ali da je i jednom - previše je.
Država u kojoj vremeplov okreću Mamić i Markić nema što slaviti povratak u bolju prošlost
Mamić je dakle zaslužan što su nas navijači barem privremeno vratili u '89., samo što više nitko nema ideale ni iluzije iz tog vremena, tako da je to prisilno savezništvo pozitivno na srednjoročnoj razini, ali što će biti kada Mamića više ne bude u hrvatskom nogometu?
Jer država koja propada svakim danom ekonomski i socijalno, danas je rezultatima referenduma i civilizacijski skliznula 30-ak godina u prošlost, pa se postavlja pitanje koliko ima smisla slaviti što su navijači u svojoj retrogradnosti bili desetak godina napredniji?