BLAŽ SLIŠKOVIĆ, ili jednostavno Baka, danas je napunio okruglih 60 godina. Tim povodom u suradnji s Yugopapirom donosimo intervju koji je Stefanu Grubaču iz Tempa dao 1983. godine, dok je igrao za Hajduk.
Baku je pratio glas neodgovornog, neozbiljnog tipa, nezainteresiranog za bilo što osim za nogomet. S takvom slikom o njemu novinar je otputovao u Split, ali već tijekom razgovora potpuno je promijenio mišljenje.
SKOKNI jedan dan do Splita i napiši reportažu o Sliškoviću, kaže mi urednik Tempa. Ovo zato što mi samome nikad nije palo na pamet da pišem o tom famoznom Sliškoviću. Što da pišem? Sve se zna o njemu: svi mu priznaju da odlično udara loptu i svi kažu da je čovjek na svoju ruku, nezainteresiran za svijet oko sebe.
S kakvim još (pred)uvjerenjima idem upoznati najpopularnijeg splitskog nogometaša? Dečko iz bogate kuće, otac mu ima kafić i novac. Kaže, obje stvari otac je naučio i sina - da "pika" loptu i pare, i momak je odlično naučio oba zanata. Zatim, neodgovoran, neozbiljan i druge sličnosti.
Onda, uopće ne voli novinare, izbjegava razgovore, te se i na taj način pravi važan. To još nije sve nego, pošto je uzeo novac od Hajduka, ispraznio mu blagajnu, sad mu je svejedno, čak mu se i ne igra. I ne voli dovoljno nikoga, ni Velež, ni Hajduk, ni Mostar, ni Split, ni nogomet, ni pobjedu. Samo sebe voli.
Je li moguće? Kako se uopće čovjek oženio i dobio dijete, i to sina? Je li moguće da voli samo sebe? Zar mu je zaista sve svejedno? Pravi li on sam od sebe zvijezdu, ili to svijet tako želi?
Ukratko, tko je taj Slišković, koji ne ode na posao, na utakmicu, na put, kako hoćete, zato što ga je rođena žena zaključala u kući prilikom odlaska na tržnicu?
Momak koji iznenađuje!
Nisam se ni dogovorio s njim za razgovor, pošto nije bio kod kuće ("odveo je sina u šetnju"). Poruku mu je prenijela njegova supruga. Gle, Blaž Slišković dolazi točno u zakazano vrijeme!
"Da, rekla mi je supruga... Oprostite, samo jedan trenutak da nešto završim u klubu i odmah ćemo razgovarati."
Pristojno, nema što. Ali kako ćemo razgovarati kad prvotimci Hajduka upravo imaju trening, oni su već u dresovima, i jedan po jedan odlaze na teren? Možda Slišković nešto izvodi? Zviždaljka Petra Nadoveze se čula, trening je počeo točno u pet. Sliškovića nema, još u klubu završava neki svoj posao. Evo ga, poziva Rožića, masera, i moli ga da kaže Nadovezi da ima "upaljeno grlo". Zatim, mirno, kao da je sve u redu, kaže novinaru:
"Ajmo mi razgovarati."
"Niste raspoloženi?"
"Jesam, nego boli me grlo. Ne mogu trenirati. Imam temperaturu."
"Nadoveza ne zna za to?"
"Bit će obaviješten. Liječnik me pregledao."
"Ne trenira vam se?"
"Ne, zaista imam temperaturu."
"Putujete li za Niš?"
"Da, idemo odmah poslije ovog treninga."
"Od utakmice u srijedu vi ni jednom niste trenirali?"
"Ne."
"Kako ćete igrati?"
"Ako ne budem imao temperaturu sutra, trenirat ću u Beogradu."
Idemo u klub razgovarati: svi s naročitim poštovanjem pozdravljaju Blaža Sliškovića.
"Ovdje vas izuzetno cijene?"
"Ne znam."
"Ja jednostavno idem kući"
Htio to Slišković ili ne, htjeli to drugi ili ne, namjerno ili slučajno, ovako ili onako, on je zvijezda, i to zvijezda visokog stila. To se vrlo brzo vidi, po njegovom ponašanju, po govoru, po držanju. Objašnjenje uopće nije komplicirano: Slišković je po dvije stvari, u njegovom slučaju po dvije glavne stvari, drukčiji od drugih. Po igri, po talentu, po osobnosti na terenu, po lucidnosti, po lakoći, po driblingu, po šutu, dakle, na terenu, na stadionu, na svom radnom mjestu, i istovremeno, to jest paralelno, izvan stadiona.
On ne priča kao nogometaš, kao sportaš, iz kojeg pršti natjecateljska, napregnuta jezgra. Ne, Slišković više priča i razmišlja kao, recimo, slikar, koji negdje dugo meditira, sanja, razmišlja. Slišković, pritom, nema 24 godine, koliko ima. Kao da ima desetak godina više. Savršeno je miran, koncentriran, strpljiv. Priča, rekao bih, mostarski: polako, slikovito, nevjerojatno je uporan i sposoban nešto objasniti u finim nijansama. Kao da je previše poseban tip da bi ga svi mogli shvatiti. Što on misli?
"Što ja znam... Ljudi o meni imaju jednu sliku na kojoj nisam ja. E, sad ja se pitam: tko je naslikao tu pogrešnu sliku o meni, ljudi ili ja? Ne mogu reći da patim zbog toga, ali nešto ovako razmišljam, ako sam ja toliko zanimljiv, koliko se priča i piše o meni, zar nikad i nigdje da se nađe netko tko će stvarno prići mome stolu kao što treba prići čovjek čovjeku. Jednostavno, da pričamo, da se upoznamo, pa hajde da vidimo što je što i tko je tko. Nego, ništa... Samo, jedni pričaju, jedni pišu, a od toga nitko nema koristi, ni oni ni ja. Je l' tako? Zato ja bježim od toga, jednostavno - idem kući! To je najbolje, jer ništa drugo i ne mogu učiniti."
Kao domaćin, ispričava se i odlazi po kavu u restoran, jedan kat niže. Kavu ne donosi konobar, nego on osobno.
"Imam ja živaca", kaže.
"Stadion i trening: to me nervira!"
Raspričao se, polako, mostarski, nikakva pitanja ni potpitanja nisu potrebna.
"Vidiš, recimo, trening... Mene trening, uglavnom, nervira. To je točno. U stvari, nervira me sve ono bez lopte. Dosadno mi je. Ali ja ne tvrdim da sam u pravu. Vjerojatno nisam... Vjerojatno treba biti ovako kako je, čim je tako. Kad svi to rade, to ti je onda tako. I ja šutim, ali to mi se ne sviđa. Nervira me i stadion, nikad nisam mogao shvatiti nogometaše koji po cijeli dan provode na stadionu. To je dosadno, strašno dosadno, ja bježim od toga."
Nije li to nedostatak ambicije, nije li to veliki problem za jednog nogometaša bogomdanog talenta, nije li to manjkavost koja može biti opasna, nije li to...?
"E, to sam i htio, da dođemo ovdje, do ovoga gdje smo sad... To ti je u mom slučaju ovako. Ja obožavam igru, ja obožavam utakmicu, ja obožavam pun stadion, ja volim pobjedu. Sve to ja volim, strašno. Ali ja se moram svega toga zaželjeti, da me nešto iznutra natjera da dam sve od sebe, da u samoj igri pokažem što znam. Igra, utakmica, tu se vidi igrač, ovo ostalo je manje-više.
Slušaj! Mali protivnik, mali stadion i to prazan - to mene ubija! Ja hoću veliki stadion, veliku utakmicu, velikog protivnika, i daj da igramo. Daj da vidimo tko će to kako izvesti. S druge strane, znam da postoji i ono drugo, i znam da moram raditi, i to je moj problem. Ja radim i šutim."
Ali?...
"Gledaj! Ja sam iz manjeg kluba došao u veći, i ja sam zadovoljan. I sad, daj da nešto uradimo. Da budemo prvaci, da igramo u Kupu prvaka. Ja bih bio nesretan ako s Hajdukom, makar jednom, ne bih bio prvak države. Poslije, ja hoću još više. Ja hoću jednog dana otići u veliki europski klub, recimo u Real Madrid, i osvojiti Kup prvaka. Ne želim u mali klub ni za kakve pare. Ne, hoću u veliki klub i za manje pare, ali ja hoću vrh, kao što svaki čovjek u svom poslu mora željeti."
"Nisam shvatio Džajića!"
Blaž Slišković nastavlja svoju priču. Novinaru odavno nije bilo ovako lako.
"Nisam mogao shvatiti Džajića. Mislim, kad je otišao u Bastille. Dobro, znam, on je uzeo velik novac, kakav i treba jedan takav as uzeti. Ali umjesto da ode u jedan Real Madrid, on je otišao u Bastille. Ja to neću učiniti... Ili, ovako. Španjolska, svjetsko prvenstvo, sve je tu. To ne mogu prežaliti. Sve ti je tu, sad igraj, čovječe!
Možda ja sanjarim, ali ja bih volio igrati dobro jednu seriju za reprezentaciju, i da mi budemo - prvaci svijeta! Zar to nije normalno. Vidi ti naše košarkaše, sad oni mogu reći, svaki od njih: ja sam bio prvak svijeta! Nego što? Eto, to bih i ja želio - biti prvak svijeta!
Kad bismo dobro radili, pametno, to jest kad bismo igrali nogomet, mi bismo to... bili. Da, znam, potrebno je tu još mnogo stvari. Što sam ovim htio reći? Da meni nije svejedno, da ja nisam neambiciozan. Tko to misli, vara se."
Možda i trener sa Sliškovićem mora posebno razgovarati. Čini li to Nadoveza?
"Ne, nikad. To je, mislim, u redu, Nadoveza se tako postavio. On je profesionalac, on mora, i zbog drugih igrača, tako raditi svoj posao. Možda bi ponekad s nekim nogometašem trebalo malo porazgovarati. U globalu, nije moje da ja to određujem, ja govorim samo u svoje ime."
Ima li problema s Nadovezom?
"Ne, nikakvih."
Što ste htjeli svojom čuvenom samopresudom, sami sebi ste odredili kaznu?
"Ništa posebno nisam htio. Pošto sam pogriješio, trebam biti kažnjen. Htio sam pokazati da sam ja svjestan svoje pogreške, i da sam u stanju primiti kaznu."
Da, Slišković zaista nije kao što izgleda na slici u novinama. Zaista nije ni ono što priča svijet. Slišković je daleko - kompliciraniji. Zanimljiv čovjek. Idemo dalje...
"Novac? Što novac? Kakvo bogatstvo? Moje djetinjstvo je bilo najnormalnije, i ja sam sretan zbog toga. Ni u kakvom bogatstvu se nisam kupao, ja sam se kupao u Neretvi."
Naravno, uz pecanje?
"Da, uz pecanje. Ja sam ustajao i u tri sata ujutro i išao na pecanje i na treningu bio u osam. Nije točno da sam ikada zbog pecanja izostao s treninga. I to su samo priče."
Htjeli ste nešto o novcu, bogatstvu i djetinjstvu? Drži li vaš otac kafić u Mostaru?
Smije se toj golemoj dezinformaciji.
"Moj otac je direktor jednog poduzeća u Mostaru, poduzeća za parkove. Njegov ured je uz sam stadion Veleža. Zato je on najviše gutao kad sam ja otišao iz Veleža."
Znači, bilo je i toga?
"Bilo je, i to mnogo. Nisam to izdržao ja koliko je izdržala moja obitelj. Majku nisu dirali."
To je sad prestalo?
"Da. Sad normalno mogu otići u Mostar i sjesti s ljudima koji me vole i koje ja volim. Nije mene cijeli Mostar peckao, nego pojedinci. Mostar je moj grad i ja ga volim."
Odlazite tamo?
"Sve rjeđe."
Vječni rat s (splitskim) novinarima
Može zvučati smiješno, ali ne bi bilo nelogično kad bi Slišković primao plaću i od - novina! Koliko je samo toga o njemu napisano... Ipak, više ružnog. Slišković se, malčice, smrači kad mu se to spomene. Naravno, jedan Slišković ne stavlja sve u isti koš, nego zna što je za koš, a što za koju ladicu. Taj sve čuva, u glavi.
"Da budem iskren, mene samo splitski novinari ne podnose! U početku sam se trudio i to razumjeti: možda sam zauzeo mjesto nečijeg prijatelja, možda sam dobio nešto što se nekom nije svidjelo. Možda se nekom ne sviđa da ja budem taj, glavni.
U redu, mislio sam, to treba razumjeti. Ali to više ne činim, više za takve nemam razumijevanja, ne želim ih više razumjeti. Znate zašto? Zato što su išli čak u Mostar tražiti moje mrlje, ili mrlje o meni, da bi to pisali. Preko toga ne prelazim. Neka i dalje pišu, ja ću i dalje igrati nogomet. Svakom svoje."
U jednom trenutku se o vašem transferu razgovaralo čak i u vladi SR Hrvatske! Zar vam nije bilo neugodno?
"Je, bilo mi je neugodno, ali što ja tu mogu? To je tako kod nas. Evo, sad se na isti način razgovaralo o Mrkeli, dogodine će o nekom drugom."
Što je vama važno?
"Da budem običan čovjek, da mogu razgovarati s običnim ljudima i da me ljudi kao takvog prihvaćaju. Izvan terena neću biti Slišković s terena. To je sve."
Nije sve... Možda ljudi žele da vi budete Slišković i izvan terena?
"Što ja tu onda mogu? Ja se onda dignem od stola i idem kući."
Vi ste onda stalno u kući?
"Stalno. Ja nisam bio u disko klubu više od dvadeset puta u životu."
Sve je to Slišković, sve to ovdje rečeno, i još puno više.
Pred put u Niš svi nogometaši Hajduka nose svoje torbe, Sliškoviću torbu do autobusa donosi ekonom. Slišković je zvijezda, svakako. Nije li zbog toga i potreban Hajduku, nogometu? Da, i nogometu.