Claudio Caniggia

Claudio Caniggia: Sin vjetra u vrtlogu talenta, brzine i kokaina

Foto: Getty Images / Guliver Image

PRVA kitica argentinske himne upravo je završavala te ljetne noći u Rimu kad se kamera zaustavila na Diegu Maradoni. ”Hijos de puta” (kurvini sinovi) izgovorio je prezirno kapetan Argentine, namjerno naglašavajući riječi kako bi televizijska publika širom svijeta, koja je pratila prijenos finalne utakmice Svjetskog prvenstva 1990. godine, shvatila njegovu poruku. Usred zvižduka s tribina, Maradona je ubrzo još jednom ponovio svoju frazu i jasno stavio do znanja što misli o Talijanima koji su došli na Stadio Olimpico, piše Dan Cancian za specijalizirani britanski nogometni portal These Football Times.

Činjenica da je Maradona postao idol Napolija, s kojim je dva mjeseca ranije osvojio naslov prvaka Italije, nije učinila ništa na njegovoj popularnosti u ostatku zemlje, koja je na sve Napolitance gledala sumnjičavo. To što je Argentina u polufinalu izbacila Italiju i to baš u Napulju, samo je dodatno potaknula raspoloženje protiv Maradone.

Iako je Maradona bio glavna meta domaćih navijača, da nije bilo drugog argentinskog nogometaša koji u to vrijeme igrao u Serie A, umjesto Argentine u finalu protiv Zapadne Njemačke igrala bi Italija. Nogometaš, strastveni pušač, ikona i bonvivan par excellence, ne nužno tim redoslijedom, Claudio Caniggia blistao je tijekom svojih šest godina na Apeninima istim intenzitetom kao i ostale zvijezde koje su se krajem 80-ih i početkom 90-ih godina nakon glamuroznih transfera našle u talijanskom nogometu. Caniggia i Maradona upoznali su se 1987. godine, kada je Claudio debitirao za argentinsku reprezentaciju u utakmici protiv Italije u Švicarskoj. Ubrzo su postali bliski prijatelji. 

Embed from Getty Images

U polufinalu SP-a u Napulju Italija je vodila 1:0 zahvaljujući pogotku Salvatorea Schillacija, no Caniggia je uspio iskoristiti rijetku pogrešku talijanskog vratara Waltera Zenge i izjednačiti. Argentina je pobijedila nakon izvođenja jedanaesteraca, ali Caniggia je finale bio prisiljen pratiti s tribina. Zbog drugog žutog kartona nije mogao zaigrati protiv Zapadne Njemačke. I dok je Paul Gascoigne zaplakao kad mu se isto dogodilo u drugoj polufinalnoj utakmici, Caniggia je nastavio kao da je ništa nije dogodilo. Bio je određen za petog izvođača jedanaesterca, ali nije došao na red zato što su Talijani u međuvremenu dvaput promašili.

Razumljivo, izostanak iz finalne utakmice i nakon 28 godina muči argentinskog napadača. ”Odlično sam igrao i bio prepun samopouzdanja. Smatrao sam Njemačku lakšim suparnikom od Italije ili Brazila, bio sam siguran da ćemo pobijediti”, rekao je Caniggia u travnju 2018. za argentinsku televizijsku postaju TyC Sports.
Utemeljeno uvjerenje ili neutemeljena arogancija? Vjerojatno kombinacija jednog i drugog. Naravno, Argentina bi s Caniggiom u sastavu imala više šanse obraniti svjetski naslov. Osim pogotka kojim je slomio srca Talijana, Caniggia je već postigao ključan gol na Svjetskom prvenstvu. U 80. minuti utakmice osmine finala s Brazilom iskoristio je Maradonino dodavanje i postigao pobjednički pogodak. Kasnije je taj događaj opisao kao ”najvažniji gol karijere protiv najvećeg argentinskog rivala”.

Embed from Getty Images

Sve do pogotka protiv Brazila, njegovo se ime na Svjetskom prvenstvu nije baš spominjalo u najboljem kontekstu, ali krivnja nije bila na njemu. Rijetko se možda i najupečatljiviji trenutak turnira događa baš na otvaranju Svjetskog prvenstva, no upravo se to dogodilo u utakmici Argentine i Kameruna. Kamerunci su triput faulirali Caniggiu tijekom jednog prodora, a Massing ga je na kraju i grubo pokosio. Taj se prizor nebrojeno puta vrtio na televizijama i po njemu je turnir postao prepoznatljiv.
Nema sumnje da Massing namjerno faulirao Caniggiu.

”Njegova namjera nije bila toliko da mu polomi noge, nego više da mu otkine noge od ostatka tijela”, napisao je o tom prekršaju Pete Davies u svojoj knjizi ”All Played Out”. Zbog tog incident Kamerun je nezasluženo stekao lošu reputaciju koju će kasnije dobrim igrama na turniru ipak maknuti sa sebe.

Embed from Getty Images

Neposredno prije Massingova nasrtaja, gledatelji su mogli vidjeti nešto vrlo uobičajeno za Serie A, Caniggiu i njegove razigrane plave uvojke kako u punom trku iza sebe ostavlja suparničke braniče. U skladu s nadimkom ”El Hijo del Viento” (Sin vjetra), brzina je bila njegova najbolja odluka. Zahvaljujući tome prodirao je kroz obrane i što je još važnije, mijenjao smjer munjevito poput najboljeg ragbijaškog beka.

Caniggia je rođen u Hendersonu u pokrajini Buenos Aires, oko 400 kilometara od argentinske prijestolnice. U mladosti je bio sprinter, postizao je odlične rezultate na regionalnoj razini na 100 metara. Skok u dalj, 200 i 400 metara također su bile njegove discipline, ali je ljubav prema nogometu bila jača. Samo nekoliko mjeseci prije 15. rođendana priključio se nogometnoj akademiji River Platea.

U roku od tri godine probio se u prvu momčad, a samo godinu kasnije, kad mu je bilo 19, bio je u momčadi River Platea koja je osvojila trostruki naslov: titulu argentinskog prvaka, Copu Libertadores i Copu Sudamericanu. Caniggia je 1988. godine prešao Atlantik i upustio u avanturu u Serie A, potpisavši za Veronu. Klub koji je Osvaldo Bagnoli tri godine ranije doveo do naslova prvaka Italije u jednoj od najvećih nogometnih bajki na Apeninima, sada je bio u silaznoj putanji.

Caniggia, međutim, u svojoj prvoj sezoni u Serie A nije stigao pokazati sve što može. Zbog loma noge odigrao je samo 21 utakmicu i postigao tri gola. Verona je završila na 11. mjestu, pokazujući znake slabosti koje će ju sljedeće sezone dovesti do ispadanja. U to vrijeme Caniggia je već bio 100-tinjak kilometara zapadnije u Bergamu. Potpisao je za Atalantu, sa švedskim reprezentativcem Robertom Prytzom.

Igrač koji je iskusio atmosferu Superclasica između Boce Juniorsa i River Platea, našao se u još jednom provincijskom talijanskom klubu. Možda je to bio korak unatrag, ali Caniggia nije pokazivao da mu to smeta. S Emilianom Mondonicom na trenerskoj klupi, Atalanta se probila u Serie A i u polufinale Kupa pobjednika kupova. U europskoj konkurenciji 1987./1988. završila je na temelju plasmana u finale talijanskog kupa u kojem je izgubila od Napolija. Sezonu kasnije završila je na šestom mjestu i izborila Kup UEFA-e.

U prvoj sezoni u Bergamu, Caniggia je postigao 10 golova u 36 utakmica u svim natjecanjima, a Atalanta je zauzela sedmo mjesto i treću sezonu zaredom osigurala nastup u europskoj konkurenciji. Nakon Svjetskog prvenstva Caniggia se vratio u Bergamo i ponovno postigao 10 golova u svim natjecanjima, a sljedećeg ljeta s Argentinom osvojio Copa Americu. Unatoč izostanku Maradone, Argentina je pobijedila u sve četiri utakmice u prvom krugu, a potom osvojila prvo mjesto i u finalnoj skupini turnira.

Njegovi nastupi na turniru u Čileu i solidna treća sezona u Bergamu potaknuli su interes velikih europskih klubova, Real Madrida, Barcelone i Marseillea koji je tada financirao Bernard Tapie. Caniggia je, međutim, odlučio ostati u Italiji i autocestom A1 spustio se 370 kilometara južno do Rima. Dok je Atalanta očito stremila iznad svojih limita, Roma je djelovala spremna da se upusti u borbi za naslov u Serie A. U dvije sezone prije njegova dolaska Roma je osvojila talijanski kup, izgubila finala Kupa UEFA-e i talijanskog Super kupa te izborila četvrtfinale Kupa pobjednika kupova i peto mjesto u Serie A.

Caniggia je Romu doživio kao prvi klub nakon River Platea koji je spreman za osvajanje trofeja, a Roma ga je dočekala kao nogometaša s kojim bi se mogla upustiti u juriš na scudetto. Čak i bez Rudija Völlera, koji je u međuvremenu otišao u Marseille, novi trener Vujadin Boškov imao je odličnu ekipu. Mogao je računati na svjetskog prvaka iz 1990. Thomasa Hässlera, europskog prvaka s Crvenom zvezdom Sinišu Mihajlovića, princa rimskog nogometa Giuseppea Gianninija, Ruggiera Rizzitrellija i brazilskog reprezentativca Aldaira.

Embed from Getty Images

No, u vrijeme dok su se pobjede još nagrađivale s dva boda, Roma je u prvom dijelu sezone u 17 utakmica osvojila samo 15 bodova. Romine su ambicije naglo splasnule,  Caniggia je živio onako kako je i prolazio pored braniča na terenu – 100 kilometara na sat. Njegov životni stil rock zvijezde, kao i blizak odnos s Maradonom, dodali bi neki, odveli su ga s puta profesionalnog nogometaša.

Tragovi kokaina pronađeni su u njegovu uzorku urina nakon remija 1:1 s Napolijem 21. ožujka 1993. godine. Napoli je dvije godine ranije iz istog razloga ostao bez Maradone, a Caniggia je nakon jednomjesečne istrage kažnjen 13-mjesečnom suspenzijom. I dok danas sportaši koji se nađu s druge strane zakon gotovo rutinski dobivaju novu priliku, u talijanskom je nogometu u to vrijeme vladalo sasvim drukčije ozračje i Caniggia je nakon jednogodišnjeg izbivanja s terena napustio Romu.

Nakon plodne sezone u Benfici, Caniggia se vratio u Buenos Aires, ali u drugi klub. Pridružio se Maradoni u Boca Juniorsu. Unatoč mržnji između Boce i Rivera, nije neuobičajeno da igrači mijenjaju boje. Navijači s Bombonere prigrlili su Caniggiu, a on im je uzvratio postigavši 12 golova u 29 utakmica prve sezone. Međutim, u Boci je Maradona bio u glavnoj ulozi, kao i u svim ostalim klubovima za koje je igrao. Nakon kratkih epizoda u Sevilli i Newell’s Old Boysima, Maradona je stigao među Los Xeneizes s namjerom da povrati nogometnu reputaciju, poljuljanu pozitivnim dopinškim testom tijekom Svjetskog prvenstva 1994. godine.

Caniggia i Maradona trebali su biti ikone koje će obilježiti eru novog predsjednika Mauricija Macrija. Javnost i mediji slijedili su ih u korak, ali ne i trofeji. U prvom polovici 90-ih godina Boca je prekinula 11-godišnje čekanje na ligašku titulu i 1992. osvojila Aperturu, a potom i tri kupa. No, u jedinoj sezoni s Carlosom Bilardom na klupi, uz Juana Sebastiana Verona, Kilyja Gonzalesa, Caniggiu i Maradonu u ekipi, Boca je završila na 11. mjestu. Maradona je prve sezone odigrao 24 utakmice, ali u sljedeće dvije samo šest, da bi potom zbog autodestrukcije završio blistavu karijeru. Caniggia je ipak odigrao gotovo 50 ligaških utakmica prije nego što je 1999. drugi put napustio Argentinu.

Kao i 10 godina ranije, Sin vjetra ponovno se uputio u Italiju. Bergamo, grad u kojem je vjerojatno dostigao vrhunac karijere, dočekao ga je raširenih ruku. Drugi njegov mandat uz Lombardiji ipak je bio daleko od bajkovitih trenutaka kojima su se nadali navijači Atalante. Samo jedan gol u 17 utakmica Serie B nagnao je i Caniggiu i klub da shvate kako je rastanak najbolje rješenje. ”Bergamo i tamošnji ljudi uvijek će mi biti u fantastičnom sjećanju. Od prvog do zadnjeg dana tamo sam se osjećao kao kod kuće. Navijali su bili sjajni i mislim da sam u Bergamu proveo najbolje godine svoje karijere. Uvijek se rado vraćam tamo, no s profesionalnog gledišta nisam donio ispravnu odluku vrativši se u Atalantu 1999. godine. Serie B je bitno drukčija od Serie A, teže je igrati drugu ligu. Nisam uživao u igri, ali u Bergamu samo bio sretan i uvijek bih se vratio zbog navijača”, rekao je Caniggia nekoliko godina kasnije.

Ni Atalanta, ni Caniggia nisu požalili zbog rastanka, jer klub iz Bergama se vratio u Serie A na kraju sezone, a argentinski nogometaš pošao je u Škotsku i tamo u dresu Dundeeja neočekivano oživio svoju karijeru postigavši prve sezone sedam golova u 21 utakmici. Trener Glasgow Rangersa Dick Advocaat bio je uvjeren da 35-godišnji Argentinac i dalje može pružiti dobre partije za veliki klub i angažirao je Caniggiu u ljeto 2001. godine. U prvoj njegovoj sezoni na Ibroxu, Rangers je osvojio dva domaća kupa, a potom je Caniggia iznenađujuće pozvan u reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu i Južnoj Koreji. Međutim, nije odigrao ni minute, jer je Argentina ispala već u skupini, a uspio je sjedeći na klupi za pričuve dobiti crveni karton.

Embed from Getty Images

U drugoj sezoni u Glasgowu Caniggia je tek drugi put u karijeri stigao do ligaške titule. U Kataru i poluprofesionalnom Wembleyju ispisao je posljednja poglavlja svoje uzbudljive karijere koju je uglavnom proveo u brzom ritmu. Baš kako i dolikuje Sinu vjetra.

Pročitajte više