DINAMO je i drugi put u samo par dana svladao Hajduk na Poljudu i praktički mu okončao sezonu. Hajduk je i dalje živ u prvenstvu iako ima male šanse za naslov, ali sva događanja nakon utakmice pokazala su da je koktel nezadovoljstva i frustracije u ovom trenutku velik, nerecipročan stvarnom stanju, i da atmosfera u klubu i izvan njega nije onakva kakva mora biti da izađe iz ovako teške situacije.
Na terenu smo gledali potpunu dominaciju Dinama u prvih 45 minuta, kakvu u derbijima nismo vidjeli godinama. Hajduk može biti sretan što je na poluvrijeme otišao s aktivnim rezultatom jer je dojam da su Plavi bili bolji za tri ili četiri gola razlike. U nastavku je aktualni prvak priveo stvar kraju bez većih problema i rivalu nabio pritisak pod kojim očito puca.
Jakirović je povukao dva poteza koje nitko nije očekivao. Oni su mu otvorili utakmicu
Trener gostiju Sergej Jakirović iznenadio je s dvije stvari. Najprije je veći dio javnosti ostao zatečen informacijom da će u momčadi biti dva napadača, odnosno da će se standardnom Bruni Petkoviću priključiti i Sandro Kulenović.
Drugo iznenađenje bilo je Kulenovićeva uloga, koja je taktički bila najveća razlika u igri Plavih u kup-derbiju u odnosu na onaj prvenstveni. Iako se u prvih par akcija činilo da formalno starta na lijevom krilu, ipak je igrao puno bliže sredini terena, a imao je ključnu ulogu u oba smjera igre.
U obrani je Dinamo s njim koji grize imao puno bolju prvu liniju presinga i otežao Hajduku organizirani izlazak s loptom sa svoje polovice, što je nakon susreta istaknuo i Jakirović. Količina trke i pritiska na suparničku liniju nagradila je Kulenovića s dvije ukradene lopte u opasnoj zoni, u situacijama u kojima je Dinamo mogao relativno lako dati golove.
U napadu je Kulenović prelaskom s krila u sredinu oslobađao prostor za Ronaela Pierre-Gabriela, koji je pokazao sjajnu motoriku, bio jedan od najaktivnijih igrača na terenu i pokazao koliko ozbiljno pojačanje može biti.
Od Kulenovićeve igre najviše je profitirao, ili barem trebao profitirati, Petković. Pokazalo se koliko mu znači što uz sebe ima igrača koji prostor shvaća drugačije i šire od standardnih Dinamovih krila, za koje prostor postoji samo uz aut-liniju.
Ovako je Petković imao napadača koji veže stopere uz sebe i kada bi se spuštao po loptu, to više nije morao raditi s jednim i pol igračem na leđima, već je te lopte primao puno slobodniji. Da je bio malo raspoloženiji u nekim ključnim trenucima, Hajduk je mogao gadno nastradati.
Samo sreća i sjajni Lučić spasili su Hajduk od debakla
Dinamova igra s drugim napadačem utjecala je i na sve ostale linije koje su se morale prilagoditi novoj geometriji u igri, ali su manje-više svi položili s odličnom ocjenom. Dva napadača su u fazi presinga morali pratiti Sučić i Baturina da ne dozvole Siguru i Krovinoviću da na miru prime loptu, a posebno se isticao prvospomenuti.
U posjedu se pravovremeno spuštao u lijevu zonu kako bi omogućio francuskom beku da ode visoko naprijed i praktički postane krilo. Uz to je u nekoliko navrata iskoristio anarhiju u obrani suparnika, primao je loptu između linija i bio važna spojka između obrane i napada.
Petković je već na startu utakmice promašio prazan gol s par metara. Kasnije je Kulenović imao dvije situacije 1 na 1, Lučić je fantastičnom reakcijom skinuo udarac Darija Špikića, a i u drugom dijelu je sjajno reagirao kod Petkovićevog voleja.
Hajduk su samo luda sreća i sjajni Lučić spasili od potpunog debakla. Dinamo, momčad koja se cijele sezone muči te u dvije od tri utakmice nije nadigrala ni Rudeš, u prvom dijelu protiv Karoglanovog Hajduka izgledala je kao Pepova Barcelona protiv koje loviš prazan zrak i ne možeš doći do lopte.
Što reći o Hajdukovom raspadu?
Iz Hajdukove perspektive utakmicu je skoro i besmisleno analizirati s obzirom na to u kakvom je psihičkom stanju momčad, ali i svi oni koji je okružuju, nakon kikseva u drugoj polusezoni.
Hajduk je djelovao kao razbijena vojska, a potez u kojem Ivan Perišić ulazi u igru i nakratko diže stadion na noge djelovao je kao umjetno i kratkotrajno dizanje atmosfere kako bi hajdukovci sami sebe uvjerili da se zapravo nisu predali. Bila je to deluzija u svom punom sjaju i zadnji potez očajnika, što se uklopilo u sliku seljačke radne zadruge, kako je Hajduk i izgledao na terenu.
Koliko god je Dinamo bio dobar i poletan u prvom dijelu, toliko mu je Hajduk to dozvolio nekompaktnom obranom i činjenicom da se ona nije igrala po timskom planu, nego po individualnom instinktu, pa smo u pravilu u svakoj akciji gledali barem pet igrača Bijelih koji ispadaju bez lopte.
O tome kakvo je trenutno stanje u Hajduku možda i najbolje svjedoči činjenica da je uopće morao ući u igru, a onda i spasiti momčad čovjek bez pola meniskusa kojeg čeka teška operacija. Za momčad koja je na polusezoni imala puno toga u svojim rukama, ovo je jedan od najvećih kolapsa koje pamti moderna povijest hrvatskog sporta.