ATENA 2008., košarkaške kvalifikacije za Olimpijske igre. Na drugoj strani Njemačka s Dirkom Nowitzkim. Suci su natezali za Nijemce u tolikoj mjeri da je Plavi anđeo do same završnice ispucao više slobodnih bacanja nego cijela hrvatska reprezentacija. U posljednjoj minuti, kad je već bilo prilično jasno da će Hrvatska pobijediti, jedan vječito mirni i racionalni kolega ustao je sa sjedala u novinarskom redu OAKA-e i, ničim izazvan, prema terenu pokazao uvredljivu gestu rukama koja se na ovim prostorima pogrdno naziva "bosanskim grbom".
Hrvatska je tada pobijedila Njemačku i izborila prvi nastup na Olimpijskim igrama još od 1996. i, usput rečeno, prvog velikog košarkaškog natjecanja s kojeg se samostalna Hrvatska vratila bez medalje. Tada je poraz u četvrtfinalu od Australije okarakteriziran kao nezapamćeni debakl.
"Hvala svima koji su vjerovali u nas, a posebno bosanskoj i slovenskoj televiziji"
Dvanaest godina kasnije sam se plasman na Igre slavio poput medalje jer su već tada od košarke dignuli ruke svi. I navijači i mi u medijima. U tolikoj mjeri da je nacionalna televizija, a to je bilo prije "poplave" komercijalnih, izignorirala kvalifikacijski turnir. Slavko Cvitković tamo je bio turistički, tijekom godišnjeg odmora, kad već nije mogao biti službeno.
"Igrali smo iz utakmice u utakmicu sve bolje, a vjerujem da ćemo nakon dva tjedna priprema u Pekingu izgledati još i bolje, a sve ćete to moći vidjeti na DSF-u", rekao je tada Davor Kus.
"Hvala svima koji su vjerovali u nas, a posebno bosanskoj i slovenskoj televiziji", s kojom minutom razmaka rekao je Nikša Prkačin.
Nekoliko mjeseci kasnije Hrvatska je u Pekingu dogurala do četvrtfinala i lagano ispala od Španjolaca. Ispala je u istoj fazi natjecanja kao i 12 godina ranije pa opet, to nije bio debakl svjetskih razmjera, nego pristojan rezultat u skladu s očekivanjima koji je trebao biti zamašnjak za povratak u svjetski vrh.
Naravno, nije bio. Ispostavilo se, sve je bila samo lažna nada.
Za Igre u Londonu Hrvatska se vratila starim navikama, za njih nije dobila ni priliku u dodatnim kvalifikacijama. Za igre u Riju ju je dobila. I iskoristila. I to je bilo najgore što je mogla učiniti. Još jedne uspješne kvalifikacije, još jedno ispadanje u olimpijskom četvrtfinalu. Još jedna lažna nada.
A trebali smo biti glavni konkurent Amerikancima...
Svjetski mediji divili su se talentu Darija Šarića i Marija Hezonje te ubojitosti Bojana Bogdanovića, a uz pogled na generacije koje su dolazile, mnogi su Hrvatsku vidjeli kao ONU momčad koja će u Tokiju Amerikancima stvarati najveće probleme. Mora da su Kevin Durant, Stephen Curry, Anthony Davis i društvo odahnuli uvidjevši da iduće godine ipak neće morati strahovati od tih strašnih Hrvata...
Istina, sustav kvalifikacija za SP u Kini, s kojeg se ide na OI u Tokiju, najblaže rečeno je nepošten prema nekolicini zemalja, prvenstveno onima s malom bazom igrača, a velikim brojem nedostupnih u većem dijelu kvalifikacija. Hrvatska nije tu jedini, ali je svakako najbolji primjer. Uz Sloveniju, europskog prvaka koji također neće na SP jer igrači iz domaće lige ne mogu nadomjestiti ekstraklasu Gorana Dragića i Luke Dončića.
Baš kao što kod nas ne mogu igrači iz Cedevitine druge momčadi nadomjestiti Babu, Šišija i NBA zvjezdice ili Krunu Simona, jednog od rijetkih euroligaških igrača koji nam je preostao. A kad ni u skoro kompletnom sastavu nisu uspjeli pobijediti Litvu i Poljsku prošlog rujna, zaista nije imalo smisla zanositi se nadom u pobjede u ovom posljednjem kvalifikacijskom prozoru.
Sve je bilo jasno u trenutku kad je Dražen Anzulović objavio popis igrača za utakmice s Poljskom i Mađarskom, a na njemu je prosječni Hrvat mogao prepoznati podjednaki broj imena kao i među protivnicima. Koji su, usput, daleko od košarkaških velesila. Jednostavno, sklonite li šestoricu iz NBA lige, euroligaša Simona, "ostarjele" Ukića, Popovića i Žorića te Antu Tomića, koji je odavno "sporazumno raskinuo" s reprezentacijom, što preostaje? Miro Bilan dominirao je kad se igra Cedevite bazirala na njemu. Filip Krušlin bio je odličan 12. igrač u momčadi Ace Petrovića koja je išla u Rio. A za uloge koje su im namijenjene u ovakvoj reprezentaciji jednostavno nisu sposobni niti djeluju kao da sami vjeruju da su sposobni.
Ako ove dvije utakmice nisu bile idealne za ozbiljan rez, neće biti nijedna
Da je barem među tim anonimcima bilo više junaka iz U-20 reprezentacije koja je prošlog ljeta osvojila europsko srebro, pa čak i netko od talenata iz zlatne U-16 reprezentacije, možda bi ove dvije utakmice imale više smisla. Previše puta Hrvatska je bila na prekretnici, kad je mogla napraviti rez i krenuti u pomlađivanje. I nikad se nije odlučila na to. Čak ni sad.
Bilo je sasvim izgledno i prije ovih dviju utakmica, a potpuno jasno nakon poraza od Poljske, da će prvo iduće veliko natjecanje na kojem će Hrvatska nastupiti (možda, ako prethodno prođe kvalifikacije, a vidimo da to nije tako lagan zadatak) biti Eurobasket 2021. Bojan Bogdanović, naš najbolji igrač "stvoren" nakon raspada bivše države koja je stvarala šampione, imat će 32 godine, bit će blizu kraja karijere, iza najboljih dana koje sada proživljava. Još malo i ostat ćemo i bez čovjeka kojem je najviše stalo, koji se tisućama kilometara daleko živcira prateći ove blamaže i nemoćno gledajući kako mu se rasplinje olimpijski san. On je jedan od rijetkih ozbiljno pogođenih ovim potopom u kvalifikacijama.
Mi ostali? Hrvatska košarka više nas ne može razočarati iz jednostavnog razloga što od nje više ništa ne očekujemo. Uostalom, i kladionice su na današnjoj utakmici gurale Mađarsku kao velikog favorita. Pa koga više uopće može iznenaditi još jedan krah protiv zemlje koja je po košarci poznata kao Hrvatska po bejzbolu?
Kad je mirni kolega s početka priče skočio i pokazao Nijemcima spomenutu gestu, pokazao je emociju. Kad su se Prkačin i Kus sprdali na račun nacionalne televizije, pokazali su inat. Ali pokazali su ga jer je i dalje među navijačima i novinarima bilo ljudi kojima je stalo, samo što nisu vjerovali. Danas nam više nije ni stalo. Danas onu nepristojnu gestu možemo pokazati samo hrvatskoj košarci.