MARKO NALETILIĆ bavi se menadžerskim poslom više od 30 godina. U taj biznis ušao je uz oca Predraga, koji je u devedesetim godinama bio vrlo prisutan na talijanskom "mercatu". Njegov sin danas je jedan od najuglednijih hrvatskih menadžera koji brine o karijerama brojnih hrvatskih, ali i inozemnih nogometaša. Ovog ljeta sudjelovao je u transferu Wesleyja Fofane iz Leicestera u Chelsea za 80 milijuna eura.
On i otac su svojevremeno na San Siru čak imali i ured. Znali su se družiti s tadašnjim šefom kluba Silvijem Berlusconijem te trenerskim velikanima poput Fabija Capella i Carla Ancelottija. Menadžerski posao danas je puno drukčiji nego kad se njime tek počeo baviti te je riječ o specifičnoj branši za koju ne postoje škole, kaže.
U velikom intervjuu za Index govorio je o stanju na nogometnom tržištu, koje po njegovu mišljenju nikad nije bilo slabije, te o statusu hrvatskih igrača, trenera i klubova u okvirima europskog i svjetskog nogometa.
Koliko se menadžerski posao promijenio otkad ste se njime počeli baviti?
Različit je u smislu dinamike događanja. Tako je u mom poslu, ali i u većini poslova jer živimo u takvom vremenu. Cijeli svijet se ubrzao, i to ne dvostruko, nego nekoliko puta. Protok informacija je ključan u ovom poslu, a on se užasno ubrzao. U neku ruku nam to olakšava, a u drugu otežava. Nekad sam neke poslove završavao isključivo na prijateljstvo, povjerenje, respekt, pa i, ako hoćete, imidž.
Danas je to i dalje važno, ali više nema toliki efekt jer su sve informacije dostupne. Nikad nisam pokušao prodati igrača u kojeg ne vjerujem. Ali, kao i svi trgovci, jer ovaj posao jest trgovina, pokušavao sam igrača predstaviti u najboljem mogućem svjetlu, pa ako sam pogriješio, to sam učinio u dobroj namjeri. No tada se više išlo na povjerenje jer informacije nisu bile toliko dostupne.
Danas je to nemoguće jer kupci nekad imaju bolje informacije od mene koji nekoga spominjem, prodajem ili predlažem. Sve se zna o svim igračima od njihove petnaeste godine i taj posao je danas neprepoznatljiv u odnosu na ono vrijeme kad sam se njime počinjao baviti. I tad su skauti dolazili gledati igrača koji im je zanimljiv, ali si imao puno veći utjecaj na nečije mišljenje.
Statistika govori puno, ali ne sve. S ovih naših prostora se najčešće kupuje potencijal, a ne gotov igrač. Tako je bilo onda i tako je i danas. Ne može se sve vidjeti u statistici. Uzmimo primjer nekog napadača. Nije uvijek najbolji napadač za tržište onaj koji je u, recimo, HNL-u zabio najviše golova.
Možda je onaj koji je zabio upola manje golova zanimljiviji tržištu od onoga koji je prvi strijelac lige. Zna biti igrača koji su u nekom klubu ili ligi u sjeni, a možda su i bolji od nekog igrača koji stalno igra i to možda ti klubovi ne znaju. Naravno, ako se ta priča ponavlja i igrač stalno mijenja klubove i u istoj je poziciji, onda je jasno da je to njegova realnost.
Puno je priča o tome da među menadžerima ima svakakvih tipova. Koliko u tome ima istine?
Toga ima u svim branšama, a kamoli u našoj. No prije naša profesija nije bila na tako lošem glasu kao danas i to govorim o svjetskom nivou. Menadžeri se toliko uopće nisu spominjali. Nisu bili u aferama, nisu bili na naslovnicama niti su bili optuživani za koješta.
Danas je dojam puno lošiji, a sve zbog vrlo malog broja ljudi koji bace negativnu sliku na čitavu profesiju. Menadžerski posao je specifičan jer ne postoji neki filter kroz koji moraš proći, a ne postoji ni neka škola koju možeš upisati da bi ga naučio.
Jedan od takvih tipova je i pokojni Mino Raiola, menadžer koji je odskakao od svih drugih. Kako gledate na njegov način rada?
Zbog svojeg načina rada i same pojave imao je imidž, ‘ajmo reći, tipa s ulice. No u poslu nije bio takav. Bio je izuzetno inteligentan, govorio je hrpu jezika i strašno dobro se snalazio. Sigurno je bio prekomjerno bezobrazan, osobito u usporedbi s agentom kao što je Jorge Mendes, uglađeni gospodin.
Raiola je bio prvi tip agenta koji je gledao isključivo svoju i korist svojeg igrača. Kad ja to tako kažem, zvučat će licemjerno jer naravno da svi agenti tako razmišljaju. No njega uopće nije ni najmanje zanimao klub u koji je prodavao igrača ni odnos s tim klubom, a ti dobrim odnosom s nekim klubom možeš pomoći svojem igraču ako se tamo ne snađe najbolje, što je lako moguće.
No on nije morao ljubiti ruke klubovima jer je uvijek imao najveće igrače i znao je da će ih lako dovesti u neki drugi veliki klub. Brojni klubovi su se okrenuli protiv njega i nisu željeli imati posla s njim, ali prije ili poslije bi mu se morali javiti jer su željeli njegova igrača.
Pričalo se o Raioli da je uništio tržište, pa čak da je uništio i neke klubove. Raiola nikad nije bio problem. Ništa od toga on ne bi mogao napraviti ili zaraditi da klubovi nisu pristajali. Jesu li potpisivali? Jesu. Jesu li pristajali na uvjete? Jesu. Ako ti nekoga ne želiš kupiti, nećeš ga kupiti. Ako hoćeš, onda su uvjeti takvi i takvi. Kraj priče.
Ista je stvar i s plaćama igrača. Pa nije Mbappe sebi sam dao trideset ili koliko milijuna eura po sezoni. On bi isti nogomet igrao i za trideset i za deset milijuna eura po sezoni ako bi s deset milijuna bio najplaćeniji igrač na svijetu. No počelo se divljati s tim ciframa i danas smo tu gdje jesmo.
Tko je natjerao te klubove na takve ugovore? Sigurno nisu agenti. Kako ja mogu doći negdje i nagovoriti nekoga da mojeg igrača plati trideset milijuna? Ne mogu, ali ako si jednom igraču dao trideset milijuna, onda si završio s onih deset milijuna. Raiola je bio samo dovoljno drzak, sposoban da uzme ono što mu je netko dao.
U Serie A ste radili u devedesetima, kad je ta liga bila nogometni NBA. Kako je bilo tih godina u Italiji?
Danas je najjača liga po svim parametrima Premier liga, to svi znaju. No u kontekstu vremena to nije ni blizu onome što je u devedesetim godinama bila talijanska liga. Serie A je tad bila nogometna NBA liga. Žao mi je jedino što je meni u tom trenutku to bilo normalno i tek danas, kad pogledam unazad, shvatim u kakvom sam okruženju živio i radio i kakav je to spektakl bio.
Sve je krenulo dolaskom Maradone u Napoli. On je za mene najveći nogometaš svih vremena. On je skrenuo pozornost čitavog svijeta na Serie A i onda su počele dolaziti i druge zvijezde. U Milan su stigli Marco van Basten i Ruud Gullit, u druge klubove također veliki igrači i priča se zakotrljala.
Jedan Bari je u momčadi imao Zvonimira Bobana, Roberta Jarnija i kapetana engleske reprezentacije Davida Platta. Govorimo o Bariju. Zamislite da danas to ima Cremonese. Nemoguće je. Naravno, to ne bi bilo moguće bez financijske moći koje je tad u Italiji bilo jako puno. Nekoliko talijanskih milijardera je ušlo u nogomet, kupilo klubove i krenulo ih uzdizati.
Osim što su obožavali nogomet, vidjeli su ga kao veliku priliku za afirmaciju sebe ili svojeg brenda, a nema bolje stvari za to od nogometa. Jedno je plaćati reklamu u novinama za svoj proizvod, a drugo kad se ljudi poistovjećuju s njim. To je prepoznao Silvio Berlusconi. On je bio bogat i prije, ali je poznat postao preko Milana.
Kakav je bio Silvio Berlusconi? Koliko ste kontakta s njim imali?
Ne mogu reći da smo bili prijatelji, ali bio sam nekoliko puta u društvu s njim. On je za mene genijalac i vizionar. Sjedili smo na jednoj večeri s tadašnjim vodstvom Milana. Super atmosfera, družimo se i on je počeo pričati i najavljivati što će se dogoditi za petnaest godina. Ne samo u nogometu nego u Italiji i svijetu općenito. Svi smo ga u čudu gledali.
Govorio je o ekonomskoj propasti Italije, i to u trenutku kad je u Italiji bilo blagostanje. I bio je u pravu. Obožavao je nogomet i Milan. On od kluba nije zarađivao, nego je na njega samo trošio. Pored sebe je imao Adriana Gallianija, koji je također bio poseban lik. Bili su sjajan spoj, odlično su surađivali, a to se vidjelo i na njihovim rezultatima.
Tada biti dio tog Milana, u kojem te smatraju svojim, bilo je veliko iskustvo i privilegija, a meni je to bilo normalno. Bio sam mlad, a oko mene Arrigo Sacchi, Fabio Capello, Carlo Ancelotti i ja s njima pričam o nogometu. O nogometu sam najviše naučio kroz takve razgovore jer oni vide stvari koje ja nisam vidio. Ne možeš, jasno, naučiti na njihovom nivou, ali ti to može puno pomoći.
Tko je ostavio najjači dojam u tim razgovorima?
Kao osoba i autoritet najposebniji mi je bio Capello. Nisam dosad vidio takvo strahopoštovanje prema treneru kakvo je on uživao u, recimo, Milanu i Romi. Znao sam biti u hotelu s momčadi dan prije utakmice. Svaki igrač koji bi prošao kroz predvorje i vidio ga, javio mu se i pozdravio, bez iznimke. A znate i sami kakve su to zvijezde bile.
On je bio baš general za kojim se išlo u bitku i nije bilo tolerancije za iskrivljeno ponašanje. Kod nijednog trenera nisam osjetio takvo samopouzdanje kao kod njega. Kad je dolazio u novi klub, tražio je igrače koje želi i garantirao je rezultat, koji je onda i donio. To sad zvuči jednostavno jer je bio u velikim klubovima s velikim budžetima, ali nije to tako lako.
Kad je došao u Romu, rekao je da mu trebaju Batistuta i Emerson i da će biti prvak Italije. Sad će netko reći da nije bilo teško prepoznati Batistutu, ali Batistuta u jačoj ekipi od Rome neće biti prvak Italije ako nema pravog trenera. Nije to lako. Nije lako ni kad imaš novca, jer možeš kupiti što hoćeš i pogriješiti, ni kad nemaš.
Jasno da je ipak lakše kad imaš novca, ali je strašno teško točno pogoditi, čak i s vrhunskim igračima. On je to najčešće radio savršeno. Imao je tu moć i znanje u vrlo kratkom roku potpuno transformirati momčad. Sjetite se samo one Engleske.
Dok ju je vodio McLaren, Hrvatska ju je razbila u dvije utakmice, a onda je došla s Capellom i razmontirala nas. Baš dan prije te utakmice u Maksimiru sam bio s njim u hotelu u Zagrebu, čini mi se u Esplanadi. Čitao sam novine i u njima je bila najava naše i engleske formacije.
On se nagnuo prema novinama i točno mi je rekao kako će dobiti utakmicu ako će Hrvatska, koja tad nije imala najjaču momčad, igrati u tom sastavu. I točno tako je bilo. Stavio je Heskeyja, robusnog centarfora, na krilo i on je samo spuštao lopte glavom Walcottu i Rooneyju i uništili su nas. Točno to je rekao dan ranije.
Postoji li igrač kojeg ste vodili kroz karijeru koji nije ostvario sav svoj potencijal?
Davor Vugrinec. On je iz HNL-a otišao u Tursku pa u Italiju, u kojoj mu se nisu mogli načuditi. Trener Leccea, u koji sam ga doveo, nije bio uopće siguran je li dešnjak ili ljevak. Rekao je treneru da će pucati slobodnjake s obje noge, samo da mu to dopusti. Vuga je bio strašan igrač. On se igrao nogometa i mogao je puno više da je to zaista želio.
Mentalno nije bio na nivou najvećih igrača iako je po znanju bio ta klasa. Carlo Ancelotti mi je u jednom razgovoru rekao da po igračkim karakteristikama ne vidi nikakvu razliku između njega i Predraga Mijatovića, koji je tad bio u Realu, ali da je Mijatović očito jači u glavi.
Kad je bio "u zoni", Vuga je bio pakleni igrač. Jednom je sam pobijedio Milan, velikog Paola Maldinija je učinio smiješnim i zabio mu je dva gola. Kasnije je u Rijeci u Dinamu bio na možda četrdeset ili pedeset posto, ali je i takav činio razliku i bio među najboljim igračima u ligi. Ekstreman talent, šteta što nije napravio puno veću karijeru.
Puno je hrvatskih igrača u najjačim europskim ligama, ali s obzirom na to, čini se, puno je manje trenera. Slažete li se s tim?
Puno ih je više danas nego što ih je bilo prije. Osim Tomislava Ivića, koji je bio svjetsko ime, nismo imali toliko trenera u najjačim ligama kao danas. Bili su tu Otto Barić, Ćiro i još neki. Možda je dojam da nemamo puno trenera vani, ali ih u biti ima nerealno puno. Mi smo potpuno nerealni kad je nogomet u pitanju u svakom pogledu.
Slaven Bilić je jako cijenjen u Engleskoj i napravio je veliku karijeru. Niko Kovač je bio trener Bayerna. Halo, Bayern München!? Radio je i u Monacu i opet je u Bundesligi. Imamo Ivana Jurića, koji je etabliran i izuzetno cijenjen trener u Italiji.
Imamo Igora Tudora, koji nema ni 45 godina, vodi Marseille, a prije toga je vodio ozbiljne europske klubove. Ne smijemo zaboraviti ni Igora Jovićevića, koji vodi Šahtar i dokazao se u Ukrajini kao perspektivan mladi trener. Toga prije nije bilo.
Ne znam što još ljudi očekuju, da Hrvat bude trener Real Madrida 15 godina? Pa neće baš ići. Tko smo mi? Nema nas ni četiri milijuna, a taj naš sustav je ipak izbacio ta trenerska imena. Ako to nije fenomen, ja ne znam što jest. Ne, mi valjda mislimo da trebamo pobijediti Brazil 5:0. Ne može nam mjerna jedinica biti finale Svjetskog prvenstva u Rusiji.
Treba nam ambicija, apsolutno, ali ne smijemo biti toliko kritični kad dođu neki loši rezultati. Nama se čitava Europa divi što radimo u tom nogometu. To nije floskula, to je živa istina. Ne mogu ljudi vjerovati. Oko Rima živi ljudi kao u čitavoj Hrvatskoj. ‘Ajde, neka naprave reprezentaciju od Talijana oko Rima i dođu do finala Svjetskog prvenstva. Ne znam baš hoće li uspjeti.
Kakvo je danas stanje na nogometnom tržištu?
Jako se i dalje osjete posljedice koronavirusa i rata u Ukrajini. Mediji uvijek svašta pišu o prijelaznom roku. Stvara se slika da je sve skupa moćno, a nije. Tržište u Bundesligi je bilo mrtvo. Ne može se ono gledati po transferu De Ligta u Bayern ili Haalanda iz Borussije u City.
To su izolirani slučajevi. Talijani su samo posuđivali igrače, u Španjolskoj su najviše kupovali Real i Barcelona, a u Francuskoj je jedino PSG nešto kupovao. Engleska je druga priča. Oni jedni drugima međusobno prodaju igrače za velike novce i pokupe sve što vrijedi u drugim ligama.
Cijena igrača se formira u trenutku kad postoji interes klubova. Recimo, Real Madrid želi Cancela iz Cityja, City mu ga ne želi prodati, a drugi Cancelo ne postoji. U tom trenutku raste cijena igraču kojega Real vidi kao moguću alternativu ako ne uspije dovesti Cancela, a koji do tad možda uopće nije bio toliko interesantan. Onda se za njega pojavi i interes Barcelone i zakotrlja se priča.
Takva je bila situacija s Liverpoolom. Mane je otišao u Bayern i njima je trebao novi napadač. Nisu mogli dovesti ove iz najvišeg ranga, pa su morali Darwina Nuneza platiti 80 milijuna eura, odnosno 100 s bonusima. On je nesumnjivo ekstra kvaliteta, ali u nekim drugim okolnostima ne bi bio toliko plaćen.
Velikih megatransfera nema toliko jer danas na prste jedne ruke možete nabrojati klubove koji ih mogu platiti. Ti danas možeš biti vrhunski igrač, megazvijezda koja se ne može nigdje prodati jer te može kupiti samo par klubova, a oni u momčadi imaju igrača kojeg smatraju dovoljno dobrim.
Tog igrača u svojem rosteru ne mogu zarotirati dalje jer je tržište nikakvo i onda čak ni tako bogati klubovi neće ući u taj megatransfer jer im ne treba. A imate i primjer Leipziga, kojemu Tottenham i Chelsea dođu po Gvardiola, a oni im ga ne želi prodati. Zašto? Zato što imaju toliko novca da mogu kupiti i Tottenham i Chelsea. No Leipzig je anomalija, a nije pravilo.
Talijanski klubovi na tržištu ne postoje. Može li se City usporediti s tradicijom Milana, Juventusa ili Intera? Naravno da ne može, ali okolnosti su se promijenile. Susretao sam se s igračima koji nisu željeli ići u Italiju. Naravno, zbog financija. Tamo se malo počela mijenjati situacija od dolaska Ronalda u Juventus. To je bio loš potez za Juventus, a sjajan za Serie A.
Dokle će trajati ovo divljanje s cijenama igrača? Koliko danas Haaland vrijedi?
Često su me znali to pitati za neke igrače i često sam bio u krivu. Haaland vrijedi onoliko koliko ga je sad netko spreman platiti. Je li to 300, 500 ili 700 milijuna eura, teško je reći. Možda se pojavi neki, hajmo reći, luđak koji će dati 500 milijuna eura za njega.
Haaland je greška prirode, ekstrem. Mislim da se nikad takav igrač nije pojavio. Moram priznati da ne uživam gledajući ga kako sam uživao gledati neke druge igrače, ali on je mašina. Ide pravocrtno i možeš se ili maknuti ili će te pregaziti. Velika je stvar da je on tako mlad promijenio ligu i kategoriju kluba i nastavio zabijati.
Zato je Cristiano Ronaldo veličina, jer je uvijek izlazio iz zone komfora i bio je najbolji gdje je došao te je te klubove činio boljima. Ne govorim da će Haaland biti novi Ronaldo, ali da je čudo - jest.
Kako će neobičan termin Svjetskog prvenstva utjecati na zimski prijelazni rok? Možemo li očekivati neke velike transfere?
Možda je ovo zatišje u ljetnom prijelaznom roku bilo uzrokovano i Svjetskim prvenstvom u ovom čudnom terminu. S druge strane, ako smo rekli kako se sve igrači prate i koje informacije su dostupne, što onda nekom klubu znači kako je taj igrač igrao na Svjetskom prvenstvu?
Nije to više da na Mundijal dođu Gana ili Nigerija, u kojima polovica igrača igra u Africi, pa te iznenade na turniru jer ih prije nisi vidio. Sve se u biti zna oko svih igrača i ne znam što bi se moglo promijeniti u interesu nekoga kluba na Svjetskom prvenstvu.
Možda je pametnije kupiti igrača prije prvenstva jer postoji šansa da mu nakon njega poraste cijena. Zimski prijelazni rok uvijek služi uglavnom za krpanje momčadi, a ne za njihovo stvaranje.
Može li se u europski nogomet uvesti "salary cap" po uzoru na američke sportove?
Ako ga netko želi uvesti, uvest će ga. Ne znam samo tko bi od toga imao koristi u današnjem nogometu. Samo mali klubovi, a njih se ništa ne pita. Kako žele najveći europski klubovi, UEFA i FIFA, tako će i biti.
Pitanje je i tko bi se držao "salary capa" da se zaista uvede. Stalno se priča o tom financijskom fair playu pa svako toliko neki klub prekrši limit i bude neadekvatno kažnjen. Ogroman je broj utakmica, potrebno je više igrača za sve to, a sa salary capom bi to bilo jako teško.
Kako Dinamo i Hajduk kotiraju u europskom nogometu, odnosno koliko Hajduk zaostaje?
Dinamo se izbrendirao najviše od svih klubova s istoka Europe i prostora bivše Jugoslavije. Najprisutniji je u europskim natjecanjima i izbacuje najbolje igrače koji se ne bi vidjeli da ne igra stalno u Europi. Za Dinamo se jako dobro zna u Europi.
Hajduk i dalje ima svoje ime. Ja radim najviše u Italiji i tamo Hajduk uživa veliki ugled i veliki je klub, ali naravno da zaostaje za Dinamom. Ima tradiciju koja se ne može kupiti, ali ona nije dovoljna. Tamo se promijenilo ne znam više ni koliko uprava, a nijednoj se nije dao kontinuitet niti su im se dale slobodne ruke.
Dinamo je prošao kroz kontinuitet u kojem su mu se mnogi rugali dok je gubio sve utakmice u Ligi prvaka. Sad više nema ruganja. Samo tako se može doći do rezultata. Za pad Hajduka je po meni najviše kriva nestrpljivost onih koji klub vode iako ja uopće ne znam tko tamo bira onoga tko će voditi klub.
Ne možeš nikoga ni prozvati jer ne znaš tko su ti ljudi, a imam dojam da ne zna nitko. Ne može se preko noći napraviti čudo, za to treba vremena koje tamo nitko nije dobio. Po meni je tamo nedostajala kultura rada i talentiranost onoga ili onih koji odlučuju.
Dinamo je građen postepeno, a nisu preko noći dovedeni igrači od kojih se odmah očekivao rezultat. Sadašnju upravu Hajduka vidim kao dobru i moraju ih pustiti da rade. Jakobušić je čovjek iznimne energije i strasti i, osim ako imaju neko genijalno rješenje, moraju ga pustiti da radi. Pokrenuo je neke stvari, razdrmao je klub i mislim da ide u dobrom smjeru.
Hajduk je napravio dobar iskorak u marketinškom smislu, ali mora popuniti roster kvalitetnim igračima. Mora proširiti klupu i mora se pojačati ako želi biti kompetitivan Dinamu. Oni su bez Livaje ništa.
On je u Hajduku kao što je Totti bio u Romi, sve se vrti oko njega. Ne može u Hajduk doći nitko tko će u jednoj sezoni promijeniti sve. To ide postepeno i mislim da se mora polako stvarati šampionska momčad. Samo neka puste ljude da rade.
Koji su trenutačno najtraženiji hrvatski igrači?
Joško Gvardiol je miljama daleko ispred svih. Ne znam kad sam zadnji put vidio stopera s takvim kvalitetama koje on ima, zaista je izvanserijski igrač. Za njega će se otimati najveći europski klubovi, nevjerojatno je kako je brzo došao na taj nivo.
Od igrača koji su na tržištu Majer je zanimljiv, a iz HNL-a su najatraktivniji Šutalo, Ivanušec i Biuk. Šteta za Biuka što je izgubio prošlu sezonu i trebat će mu vremena da se vrati na nivo koji mu može jamčiti ozbiljniji transfer. Ove godine se digao i Hajduk je ovog ljeta preko mene odbio ponude za njega od Verone, Sampdorije i Torina.
Tu je i Dion Drena Beljo iz Osijeka, koji je po mojemu mišljenju veliki potencijal. Ne smijemo zaboraviti ni Roka Šimića, koji je već otišao van, te njegova prijatelja Lukasa Kačavendu, koji je prije ozljede bio na odlasku iz lige.
Marcelo Brozović slovi za jednog od najboljih europskih veznjaka na svojoj poziciji. No i dalje je u Interu. Kako to da nije ostvario transfer u veći klub, a bilo je interesa?
On je na svojoj poziciji najbolji igrač u Serie A. Napravio je odličan potez kad je produžio ugovor i ne treba ga smatrati manje ambicioznim jer nije otišao u neku drugu ligu. Inter je ogroman klub, tamo ga iznimno cijene i zašto bi išao negdje drugdje?
Inter je napravio pogrešku što je pustio Ivana Perišića i mislio da će Robin Gosens biti bolji od njega, što mi zaista nije jasno. Mislim da je Perišić želio ostati u Interu, a oni su očito mislili da im on nije toliko bitan.
Smatram da su krivo procijenili te da su ga mogli i trebali zadržati. Perišić je meni puno godina bio među pet najboljih krila na svijetu. Možda ne po kontinuitetu, ali po kvalitetama sigurno. On je igrač bez mane, a za Hrvatsku je najvažniji igrač uz Luku Modrića.
Koliko je realno da se Perišić uskoro vrati u Hajduk?
To bi bilo predivno za Hajduk, ali mislim da to još neko vrijeme nije realno. Dok je u punoj snazi i dok je pravi, treba igrati na nivou koji zaslužuje. Još je predobar da bi se vratio u Hajduk, u koji će se možda vratiti da završi jednu priču iz koje je prerano otišao.
Kako vidite izglede Hrvatske na Svjetskom prvenstvu?
Vidim nas jako dobro. Treba se paziti Maroka jer nije to više neka bezazlena reprezentacija. Momčadi sa sjevera Afrike puno su neugodnije od onih s juga jer su nogometno puno bliže Europi. Imaju strašne igrače i mora ih se shvatiti maksimalno ozbiljno. Za mene bi velika stvar bila proći skupinu, a onda što ti bog da. Kad se uđe u nokaut-fazu, sve je moguće, što je Hrvatska pokazala u Rusiji.
Vjerujem da ćemo se složiti da Hrvatska igrački nije bila druga najkvalitetnija momčad na tom prvenstvu, ali jest kao momčad. Bila je vrhunski vođena, sve joj se posložilo, imala je i malo sreće i uzela je što joj se nudilo. Daj bože da opet bude tako.
Kako ocjenjujete mandat Zlatka Dalića u reprezentaciji?
Njegova veličina vidjet će se tek kad jednog dana ode iz hrvatske reprezentacije. Ja isto kad gledam neke utakmice, mislim da se nešto moglo drukčije ili tražim neke greške. Danas da ode, ne znam koga bismo mi doveli. Pa da dovedeš Carla Ancelottija, pitanje je kako će to izgledati. Nije samo stvar je li on trenirao Milan i Real nego je i stvar podneblja, mentaliteta.
Kad imaš svlačionicu s takvim imenima kakva mi imamo, i to iz našeg podneblja, nije to nikome lako držati pod kontrolom, a Dalić to radi savršeno. Ne može se u reprezentaciji bog zna što uigravati. Kratka su okupljanja, nema puno treninga i, osobito prije turnira kao što je SP, najvažnija je psihologija, a on je tu majstor. A nama smeta jer nije nekoga zamijenio u 60., nego u 80. minuti.