Hrvatska je svladala Senegal u Osijeku 2:1. Pobjeda u generalki prije Mundijala dobra je za samopouzdanje, ali ponovno su u prvom planu problemi u igri.
Divljanje s Modrićem na desetki
Senegal nije bio lošija ekipa. Kada se uzmu u obzir dobre prilike, bili su i bliže pobjedi. Jedan od najvećih problema u igri hrvatske reprezentacije vezan je uz njezina najboljeg igrača Luku Modrića. On može odigrati na desetki sasvim dobro, ali strategija ostatka ekipe pritom nema nimalo smisla. Ako su u igri već i on, i Rakitić, i Badelj, Hrvatska bi trebala težiti kontroli utakmice i stvaranju viška u sredini terena koji bi se kasnije manifestirao preko jednog od dvojice moćnih krilnih igrača. Suprotno tome, Hrvatska je, kao i dobar dio susreta protiv Brazila – divljala. Napucavanje dijagonala i pokušaj ubrzavanja napada kada za to nema preduvjeta samo su otežavali pronalazak pravog ritma, a nije bilo strukture.
Rakitić i Badelj tražili su loptu od stopera na širokim pozicijama, što je po gubitku lopte otvaralo veliki prostor Senegalu za kontru jer u sredini terena nije bilo igrača predviđenog da to spriječi. Četiri puta afrička momčad dovela je tranziciju do samog kraja i Hrvatsku je u prvom dijelu samo Subašić spasio groznog rezultatskog starta. Najveća briga nakon ove utakmice ostaje igra vezne linije u obrambenoj fazi – Rakitić i Badelj nisu podizali linije i inicirali pritisak, nisu bili pravilno pozicionirani da bi spriječili kontranapad, niti su pratili svoje igrače kada su utrčavali iz drugog plana, kao kod jedinog gola gostiju. A Hrvatska nema obranu koja može istrpjeti toliko grešaka.
Ćorluki bi bilo bolje da ga umirovi trener, a ne suparnik
Vedran Ćorluka jako teško može dati znatniji doprinos na vrhunskom nivou. Jedan od najtalentiranijih i najinteligentnijih stopera svoje generacije već je stariji igrač i njegova sporost godinama je ozbiljan problem u igri reprezentacije – kada Hrvatska napada i visoko drži sve linije, on više ne može obraniti dubinsku loptu. Lovren i Vida nisu idealan stoperski par, niti će biti najkvalitetniji na turniru, ali njihove osobine znatno su prilagođenije današnjem nogometu. Ti problemi najbolje su se vidjeli u situacijama u kojima bočni igrači nisu markirali suparnička krila već u primanju lopte, a kada bi se Sarr, Mane ili Niang okrenuli prema golu i gurali okomite lopte, više nije bilo kompaktnosti ni brzine koji bi to spriječili.
Krila i bekovi van igre
Kada bi se uzele u obzir posljednje dvije prijateljske utakmice, bekovi bi vjerojatno zaradili najgoru prosječnu ocjenu, dok su krila imala (sve do horuk-utakmice u drugom dijelu koji nije reprezentativan) zanemarivu ulogu. Premda Hrvatska konačno ima izbornika koji je na oba krila postavio moćne igrače koji mogu stvoriti višak i probijati suparničke linije, i dalje se ne koriste na optimalan način. Dojam je da im se lopta dostavlja ili prerano, ili na silu, ili kad više ne postoji nijedna druga opcija, što ih nužno dovodi u tešku poziciju da je sačuvaju. Najveća rezerva u igri reprezentacije vjerojatno je ofenzivna igra bekova – Rebić i Perišić veći dio susreta "grle liniju" i ne otvaraju koridore za bočne igrače. Pritom je to razumljiv i očekivano težak proces s obzirom na novi kadar, ali na lijevom boku stvar je drugačija. Ivan Strinić nije svjetska klasa, ali je najbolji bek kojeg Dalić ima. Godine razvlačenja po novinama u kojima je bio proglašavan najslabijom karikom ekipe dovele su ga do toga da ga je strah igrati i pogriješiti. A baš to uzrokuje grešku. Brojne reprezentacije najvišeg kalibra imaju očit deficit na nekoj poziciji, ali onda taj problem rješavaju tako da ustraju na jednom rješenju dajući mu puno povjerenje (primjer je Njemačka s Hectorom). Jer jedino navika igranja i automatizam mogu sakriti sve ono što Strinić nema. A ako je dojam takav da mu ne vjeruje trener, pa posljedično ni suigrači, tada se ne mogu očekivati velike partije i ostaje samo moliti se da šteta koju učini bude što manja. A to nije nogomet.
Ima li Dalić viziju?
Zlatko Dalić stigao je na čelo reprezentacije u nezavidnom trenutku. I koliko god je vrhunski odradio kritičnu fazu plasmana na Svjetsko prvenstvo, taj kredit sada treba ostaviti po strani. Zna li kojeg lijevog beka želi i zašto na predstojećem turniru? Hoće li mu opet startati Mandžukić na račun starih zasluga? Nije slučajno da je Hrvatska bolje izgledala s Kramarićem u igri – u situacijama u kojima su krila široko, a veznjaci duboko, on je jedini naš napadač koji može odigrati spojku. Već je prošao rok u kojem se trebalo isprobati dobro zamjensko rješenje umjesto Ćorluke za stopersku poziciju – Mitrović je šikaniran, Jedvaj je češće ozlijeđen nego zdrav, a Ćaleta-Car je i dalje potpuna nepoznanica. Dalić je u utakmicama protiv Ukrajine i Grčke povukao logične i jasne poteze i ostvario cilj. Sad je vrijeme da prestane voziti na autopilotu nadajući se i dalje da će sve ispasti najbolje i trebao bi početi donositi nove, konkretne odluke. Vrijeme je da, najprije pred sobom, a onda i u svlačionici, preuzme odgovornost za ono što ćemo gledati u Rusiji.