NAJUGODNIJE iznenađenje i možda najimpresivnija momčad prve faze bili su Talijani. Jedna su od tri reprezentacije koja je u osminu finala prošla s tri pobjede, jedini uz Engleze nisu primili ni gol, a postigli su ih sedam, jedan manje od Nizozemaca. Imali su najuvjerljiviju gol-razliku (+7), uputili najviše udaraca na gol (46, ne računajući blokirane), a samo su Španjolci i Nijemci imali veći posjed lopte od Talijana (60.3% prema podacima SofaScorea). Vrlo impresivno, posebno za reprezentaciju koja se na prošlo veliko natjecanje, Svjetsko prvenstvo u Rusiji, nije ni plasirala.
Time su samo nastavili dominaciju iz kvalifikacija, u kojima su ostvarili maksimalni broj bodova, a brojke su samo prilog onome što se vidi na terenu. Italija igra atraktivno, napadački, kombinatorno, što posebno imponira kad se sjetimo njihove duge povijesti catenaccia, odnosno defenzivnog i reaktivnog nogometa.
Samo sedmorica od 26 igrača Euro su započela kao članovi najvećih talijanskih klubova - četvorica u Juventusu, dvojica u Interu, a Milan je odlaskom golmana Donnarumme u PSG ostao bez svog jedinog reprezentativca. Ostatak momčadi čine igrači iz Sassuola, Napolija, Atalante...
I upravo je to, posredno, jedan od razloga za preporod Azzurra pod vodstvom Roberta Mancinija.
Velik utjecaj na zaokret u stilu igre reprezentacije ima filozofija domaćih klubova. U Serie A se u posljednjih nekoliko godina odvija prava revolucija u poimanju načina na koji bi se moderni nogomet trebao igrati te je Mancini prepoznao kako takav razvoj situacije u domaćem prvenstvu prenijeti i na reprezentaciju.
Revolucija u Serie A
Talijanski nogomet je u proteklom desetljeću prošao jedan od najgorih perioda svoje izuzetno uspješne povijesti. Italija se 2018. prvi put u 60 godina nije kvalificirala na Svjetsko prvenstvo, a Serie A nikako nije pronalazila način kako parirati španjolskoj La Ligi i engleskoj Premier Ligi. Gotovo svaki klub u Italiji prošao je, ili i dalje prolazi, kroz nekakvu krizu. Svaka od popularnih "Sedam sestara talijanskog nogometa" imala je svoje probleme s identitetom, vlasničkom strukturom, financijama, kadroviranjem trenera i igrača, a sve to se najviše odrazilo na rezultate.
Serie A pretvorila se u natjecanje koje je postojalo da ga osvoji jedini financijski stabilan klub - Juventus. Igrao se, u odnosu na ostale lige Petice, teško gledljiv nogomet koji istovremeno kvalitetom nije zaslužio pojavljivati se u završnicama kontinentalnih natjecanja. Čak nije bilo ni atraktivnih domaćih mladih igrača koje bi najveći fanatici skautirali još od Primavere. Sve to je rezultiralo u najvećem neuspjehu za talijanski nogomet - generacijom koja propušta Svjetsko prvenstvo.
Kao u slučaju Njemačke s početka tisućljeća, veliki neuspjesi postali su okidači za promjenu paradigme. Počeli su se pojavljivati pojedinci čija je nogometna filozofija suprotna od prijašnje, pa je tako Serie A na račun nekoliko manjih klubova neočekivano postala jedna od najatraktivnijih liga. Navedeni zaokret u filozofiji potvrđuje statistika. Kao što možemo vidjeti na grafici ispod, nijedna od liga Petice u posljednjih osam godina nije prešla broj od tri gola po utakmici, osim Serie A, koja je u protekle dvije sezone to napravila dva puta te je postala liga u kojoj pada daleko najviše golova po utakmici.
Broj golova je najbolji pokazatelj atraktivnog, progresivnog nogometa, no i u ostalim elementima nogometne igre trend u talijanskom prvenstvu se naglo promijenio. Serie A postala je liga u kojoj se odigrava najmanje dugih lopti te u kojoj ima najmanje zračnih duela, što znači da se u napadu naglasak prebacio na kontroliranje lopte kroz posjed i kratka dodavanja. Dodatno, igrači su orijentirani na kombiniranje s drugim igračima jer količina pokušanih driblinga po utakmici u ligama Petice je najmanja upravo u Serie A. U obrani prepoznatljivog catenaccia nema već dugo, no elitni visoki presing se teško mogao pronaći. Atalanta je pokazatelj da se i u tome stvari mijenjaju nabolje te da presing i igru visokog intenziteta u Italiji možemo sve češće gledati.
Zbog učestalog manjka vizije i organizacije talijanskih klubova i saveza, spomenute promjene nisu se dogodile planski i sinkronizirano kao u slučaju Njemačke, već su se one dogodile po inerciji, kao reakcija na razvoj nogometa u ostatku Europe. No i dalje stoji činjenica da je Serie A postala jedna od najzanimljivijih liga kako za nogometne fanatike tako i za obične fanove. Ipak, da bismo potpuno uživali u atraktivnom nogometu koji nudi Serie A, treba zagrebati ispod površine jer se pozitivne promjene ne odvijaju baš u samom vrhu talijanskog nogometa.
Nositelji revolucije su pojedinci - treneri manjih ekipa
Najuspješniji talijanski treneri u posljednje vrijeme - Antonio Conte i Massimiliano Allegri - imaju vrlo malo zasluga za revoluciju u talijanskom nogometu. Osim što su obojica imala daleko najviše resursa za uspjeh kao treneri Juventusa, obojica su vrlo pragmatični i reaktivni treneri. Taktike su im orijentirane donošenju rezultata, a inovativnost im nije važna. U Juventusu je to bilo dovoljno.
Napoli Maurizija Sarrija i Atalanta Giana Piera Gasperinija najistaknutiji su primjeri modernog, progresivnog i zabavnog nogometa u Serie A. Oba kluba financijski gledano nisu u samom vrhu Serie A, no na svojim čelima imala su trenere vizionare koji su unatoč financijskim limitima uspjeli pronaći načine kako nadmašiti očekivanja, a pri tome igrati atraktivan nogomet.
Sarrijev pozicijski nogomet orijentiran na posjed lopte osvojio je 91 bod u sezoni 2017./2018., čime dijeli drugi najbolji rezultat u povijesti Serie A s ovosezonskim Interom i Juventusom iz sezone 2016./2017. Prava je šteta što je najbolji rezultat u povijesti lige Juventus ostvario upravo te 2017./2018. i ostavio Sarrijev Napoli bez konkretne nagrade za sjajnu sezonu.
Gasperinijeva Atalanta još je financijski limitiranija od Napolija, no već treću sezonu zaredom je završila na trećem mjestu talijanskog prvenstva i ponovno će igrati Ligu prvaka. Njezin nogomet visokog tempa, kojemu je glavna značajka presing, s ponajboljom transfer-politikom u Europi i dalje oduševljava.
Također, treba spomenuti Sassuolo Roberta De Zerbija, Veronu Ivana Jurića i prošlogodišnju Romu Paula Fonsece, koji su igrali zabavan, ali i taktički moderan nogomet.
Međutim, teško je za očekivati od velike trojke (Juventusa, Intera i Milana) da usvoje taktičke trendove koji se pojavljuju u ostatku lige i odvedu revoluciju na višu razinu. Milan i Inter imaju toliko problema oko vlasničke strukture i financija da im je taktički identitet ekipe na kraj pameti, a Juventusov plan rebrandinga u atraktivnu ekipu sa Sarrijem, pa Pirlom i Ronaldom, završio je katastrofalno tako da su se okrenuli sigurnome - Maxu Allegriju.
Osim velike trojke, i ostatak klubova pokazuje nelogičnost u kadroviranju trenera, pa je tako Roma, nakon napadački orijentiranog Fonsece, kao novog trenera izabrala Mourinha, a poslije Sarrija u Napoli su došli Ancelotti i Gattuso.
Revolucija koja se dogodila očito je zasluga pojedinaca, a ne planskih promjena u talijanskom nogometu. Financijski problemi velikih klubova i nedostatak vizije u upravljanju klubova i saveza zasad ograničavaju prostor Serie A za daljnji razvoj kvalitete i povratak na vrh europskog klupskog nogometa.
Mancini nije jedan od inovatora, ali odlično koristi ono što ima na raspolaganju
U cijelu priču oko revolucije talijanskog nogometa uklopila se i reprezentacija.
Od dolaska na kormilo Italije Roberto Mancini nije morao puno mudrovati oko kadroviranja - Italija nema bazen igrača kao Francuska, Engleska i Španjolska, a kako su Juventus, Milan i Inter uglavnom nakrcani strancima, Mancini je većinu igrača pokupio iz manjih klubova. Taktički gledano, njihove uloge prenio je u reprezentaciju. Svakome igraču dao je ulogu koju je navikao igrati u klubu.
Insigne i Jorginho imaju identične uloge kao u Sarrijevom Napoliju odnosno Chelseaju. Spinazzola je Gasperinijevoj Atalanti i Fonsecinoj Romi davao širinu po lijevoj strani, dok Berardi i Chiesa to na desnoj strani daju Sassuolu i Juventusu. Locatelli i Verratti primarni su playmakeri svojih ekipa, a Chiellini, Acerbi, Bastoni i posebno Bonucci navikli su iznositi loptu iz obrane kroz dodavanja. Barella je svestrani veznjak koji ne sudjeluje u izgradnji napada, ali je odličan u završnici - jednaku ulogu ima u Interu. Isto vrijedi i za ostale igrače.
Na slici iznad vidimo kako to izgleda u napadu. Transformacija iz formacije 4-3-3 u prilično ofenzivnih 3-2-5 ili 3-4-2-1 kombinacija je taktika svih ranije spominjanih trenera. Kako u reprezentativnom nogometu treneri nemaju dovoljno vremena da bi uigrali mehanizme u igri koje vidimo kod top klubova, ponekad je dovoljno "samo" postaviti igrače u uloge koje im potpuno odgovaraju, odnosno u uloge koje igraju u klubovima. Mancini je u tome apsolutno pogodio. Sjajno je kadrovirao, pozvao je širok raspon kompatibilnih igrača koji su u dobroj formi u klubovima i postavio ih je na prave pozicije. Uredio je hijerarhiju, a odabiri prve jedanaestorke su mu konstantni. Iako se čini jednostavno, to je nešto s čime se izbornici znaju mučiti tražeći dobitnu kombinaciju, primjerice izbornik hrvatske reprezentacije u prva dva kola Eura.
Dosadašnji Mancinijevi rezultati potvrđuju da radi dobar posao. Talijani su protutnjali kvalifikacijama za Euro osvojivši svih 30 bodova, a zatim su i u grupnoj fazi ostvarili tri uvjerljive pobjede, da bi izjednačili najduži niz neporaženosti u svojoj povijesti - niz od 30 utakmica. Dodatno, to su ostvarili igrajući izuzetno atraktivan nogomet u kojemu i neutralni gledatelji uživaju, a to je nešto što se za Italiju gotovo nikada u povijesti nogometa nije moglo reći.
No pred talijanskim nogometom tek su pravi ispiti kvalitete kako na Euru tako i u klupskom nogometu. U osmini finala Eura Azzurri će igrati s Austrijom, a zatim ih, po svemu sudeći, u četvrtfinalu čekaju favoriti turnira - Belgija ili Portugal. Ako prođu Austriju, četvrtfinalna utakmica će biti zapravo prvi pravi pokazatelj koliko je Mancinijeva selekcija spremna za borbu s najvećima.
U klupskom nogometu sljedeći korak u razvoju bi bio nastavak pozitivnog trenda atraktivnog nogometa na razini cijele lige, a zatim i podizanje kvalitete na samome vrhu kada se najveći klubovi financijski stabiliziraju jer talijanski nogomet kontinentalno i dalje nije konkurentan. Ali postupnim prihvaćanjem modernih trendova ide u pravom smjeru. Ove tri utakmice na Euru dobar su pokazatelj.