SPEKTAKULARNI Ajax nestao je za jedno poluvrijeme i šest minuta sudačke nadoknade. Toliko je Tottenhamu bilo dovoljno da se, za razliku od raspadnutog Reala i preplašenog Juventusa, uozbilji i postavi rampu Ajaxovoj igri, a magija koja nas je sve očaravala je nestala.
Kaznena ekspedicija u Madridu i pobjeda od 4:1 nad razbijenim Realom u prvoj nokaut-rundi Lige prvaka pokrenula je lavinu bespogovornog, nekritičkog i ni najmanje analitičnog obožavanja Ajaxa. Isto se nastavilo nakon što je Ajax u četvrtfinalu Lige prvaka izbacio neshvatljivo loš i preplašen Juventus.
U općem divljenju Ajaxu svi su zaboravili da nije imao dostojnog suparnika
Jedini smo tada napominjali "Svi smo se zaljubili u Ajax, ali on do sada nije imao dostojnog protivnika", no u jeku beatifikacije Ajaxa i natjecanja u tome tko će ga više nakititi i slaviti to nitko nije htio čuti.
U općem divljenju Ajaxu, Tadićevim rolicama, Ziyechovim bjegovima, Neresovim probojima, De Ligtovom bedemu i De Jongovom perfektnom nogometnom mozgu, neprimijećeno je ostajalo da taj Ajax, u koji smo se s razlogom svi zaljubili, ove sezone u Ligi prvaka nije imao dostojnog suparnika. Onog koji bi znao odgovoriti na Ajaxovu igru kojom lomi protivnike i onog koji bi kaznio Ajaxove mane. Kojih, naravno, ima usprkos sjajnim igrama i pobjedama. I to očitih mana i manjkavosti.
Nakon precijenjene pobjede Ajaxa kod Reala nitko se nije usudio biti partibrejker i reći ono što je bilo očito, a i daleko ljepše je zvučala bajka da je "mali Ajax usred Madrida srušio veliki Real, trostrukog uzastopnog europskog prvaka", od realnog opisa stanja stvari: čim su izvučeni parovi osmine finala, bilo je jasno da je Ajax, a ne Real, favorit ovog para. I to daleko više zbog groznih igara Reala ove sezone nego spektakularnih predstava Ajaxa.
Bernabeu je bio šetalište Ajaxovih poletaraca
Gladnom, mladom, hrabrom i poletnom Ajaxu je potpuno demoralizirani, potonuli, stari i siti Real došao u savršenom trenutku, u jeku svoje najveće krize u posljednjih deset godina, s razbijenom momčadi i trenerom koji je svakog dana očekivao smjenu. Uživali smo dok je Ajax gazio Real na Bernabeuu, ali to je bilo očekivano i logično. Nikakva senzacija ili čudo. Naravno, ovakvo mišljenje tada je bilo krajnje nepopularno jer je nogometni svijet bio sretan što je dosadna Liga prvaka s uvijek istim klubovima i parovima završnice napokon dobila toliko željeno osvježenje. Tako je dobra priča postala važnija od činjenica.
A one su govorile da je u općem rasulu koje je vladalo i vlada u Realu, u revanšu osmine finala prostor između dva kaznena prostora na Bernabeuu bio šetalište Ajaxovih poletaraca, čime je bio otvoren put prema visokoj pobjedi, četvrtfinalu i Juventusu, koji ima daleko boljeg trenera i organiziraniju igru od Reala. Ali i on je napravio veliku uslugu Ajaxu. Juventus je bio potpuno nemoćan protiv Ajaxovog visokog tempa i presinga, ali ne samo protiv te ključne odlike njegove igre.
I ovdje smo guštali gledajući kako se Ajax poigrava s još jednim velikanom u njegovom domu. Pritom nismo mogli ne primijetiti da je svaki Ajaxov napad izgledao kao kontra. Naime, bez obzira na to koliko je trajao ili odakle je bio pokrenut, svaki Ajaxov igrač s loptom oko sebe je imao po nekoliko metara slobodnog prostora. I opet, kao i u Madridu, išli su kroz sredinu, koja je još jednom bila pista za neometane juriše Ajaxove lake konjice.
I Juventus je doživio logičan kraj
Allegri je, dakako, primijetio da njegova veza s kreativnim, ali sporim Pjanićem te razbijačima Canom i Matuidijem funkcionira protiv nedorasle konkurencije u Serie A ili slabijih suparnika u LP-u, ali i da protiv momčadi koja pritišće poput Ajaxa nema šanse iznijeti loptu. Problem je što je to samo notirao, a ništa nije napravio da to sanira. Nije imao rezervni plan ili drugu metodu. Siroti Ronaldo je i odsječen, s ovako lošom poslugom, napravio senzaciju s dva gola u dvije utakmice protiv Ajaxa. Kao što se pokazalo, to nije bila jedina mana Juventusove ekipe. Jednako neučinkovita bila je i u fazi obrane.
Juventus je uzvrat počeo dobro, napao je Ajax njegovim oružjem i zasluženo poveo, nakon čega je nastavio pritiskati goste koji su samo u tim trenucima izgledali izgubljeno. Ali taj visoki presing i agresija kojom je Ajax stjeran u krilo svom golmanu ispuhali su se već nakon izjednačujućeg gola, a nakon toga uslijedio je madridski scenarij i logičan kraj.
Ajax je u polufinalu naišao na protivnika kojem je samo jedno poluvrijeme bilo dovoljno da ga eliminira
Tada smo bili napisali da će biti zanimljivo vidjeti kako će se protiv ovakve Ajaxove igre postaviti Guardiola ili Pochettino te posebno njihovi veznjaci. I to protiv Lassea Schonea, daleko najslabije karike slavljenog Ajaxa, momčadi koju se može zakočiti na vrlo jednostavan način - odlučnim blokom na sredini.
Činjenica je, naime, da je Ajaxova igra prilično jednodimenzionalna. Činilo se da njegovi igrači protiv Reala i Juventusa imaju supermoći i da se nikad ne zna s koje strane nadiru. Koliko god oni bili sjajni, a njih par je i fenomenalno (De Ligt, De Jong, Van de Beek), suparnici na ovim utakmicama učinili su ih još boljima nego što jesu.
I onda je čudesni Ajax na uzvratu polufinala konačno naišao na protivnika kojem je samo zadnje od četiri poluvremena njihovih utakmica bilo dovoljno da ga neutralizira i eliminira.
Ključno je, dakle, drugo poluvrijeme polufinala u kojem se Ajax raspao i prestao igrati onako krasno, a za to je zaslužan Tottenham, koji je počeo igrati onako kako Ajax ne zna - na mišiće. Osim toga, Ajax koji je do tada prolazio protivnike jer je igru prilagodio svom stilu, sada se nije znao snaći izvan svoje zone komfora kada je utakmica otišla u divlje vode.
Izgubljeni Ajax na skraćenom terenu i prostoru
Ne odnosi se njegov poraz u fizičkom okršaju samo na već opjevani ulazak sidruna Llorentea početkom drugog dijela. Teški centarfor stare škole donio je Tottenhamu prednost što se tiče snage u napadu. Ali to su ondje gdje je najvažnije, kroz sredinu, radili Alli koji je pred kaznenim prostorom lako prolazio suparnike, dok je Sissoko poput tenka iz dubine gazio kroz propusnu sredinu domaćina, čiji su se igrači odbijali od njega kao puščana zrna od oklopa tenka. Njih dvojica to su radila u oba smjera, a Schone je konačno bio ono što jest - igrač više za ozbiljnog Ajaxovog suparnika.
Protiv takvog suparnika Ajax je bio izgubljen jer je konačno naišao na nekoga tko mu ne dopušta da se igra i poigrava, nego mu skraćuje teren i prostor. I to ponajprije na sredini, gdje su mu Real i Juventus ostavljali "korzo", ali i na bokovima.
Što je jednako važno, Tottenham je Ajaxu uskratio još jedan luksuz koji su mu davali prethodni suparnici ove sezone u Ligi prvaka. Osim što se Ajax do sada igrao, on se, što je još važnije, u Madridu i Torinu postavljao i nastupao kao gazda Realu i Juventusu. Nije imao respekta ni straha, samo neograničenu vjeru u vlastiti potencijal i kvalitetu. Za sve to zasluženo je nagrađen povijesnim trijumfima i uspjehom te time što ga je slavio cijeli nogometni svijet.
No u divljem drugom poluvremenu uzvrata polufinala Lige prvaka na svom terenu, Ajax je napravio isto ono što su Real i Juventus učinili protiv njega - preplašio se. I to momčadi u debelom minusu, desetkovane ozljedama i potpuno prestrojene usred utakmice.
Momčadi koja je, uz sve to, dokazano luzerska i čiji je jedini igrač svjetske klase trener. Čovjek koji je konačno detektirao i iskoristio tek par Ajaxovih mana i slabosti, ali dovoljno velikih da od njih za samo 50 minuta za svoju momčad izvuče pobjedu za finale Lige prvaka.