DVIJE stvari označile su početak kraja Marija Mandžukića u Juventusu. Nisu za to trebale nikakve spekulacije koje su kolale portalima cijeloga ljeta, nije trebala nikakva izjava inače na riječima škrtog 33-godišnjaka koji je opet ostao sam protiv svih.
Nije trebala ni ta jučerašnja Juventusova odluka da s popisa za Ligu prvaka olako šutne ljubimca navijača i čovjeka koji uživa biti najbolji u najvećim utakmicama.
Dvije tako banalne, a ključne stvari vidjele su se na kultnom Tardiniju, na utakmici Parme i Juventusa u prvom kolu Serie A.
Ugasila se vatra, ostao je sam protiv svih
Prva, dok su prvotimci Stare dame bili u svlačionici na poluvremenu, rezervni igrači, među kojima je bio i Mandžukić, lagano su se zagrijavali na terenu.
Znate već kako ide, lakša istezanja, poneki sprint slabijeg intenziteta i napucavanje lopte preko cijele dužine terena u tandemu sa suigračem.
Stajao je na terenu bezvoljno i kretao se točno koliko je morao. Bez ikakvog žara, osmijeha i one njegove vatre. Znajući da sigurno neće dobiti ni minute, lagano je šutirao prema suigraču Merihu Demiralu.
I dok je Turčin, inače novak u klubu, na svaku tu nebitnu loptu išao maksimalno, pogledavajući prema pomoćnim trenerima kako bi trud bio zapažen, Mandžukić je nasuprot njega valjda imao samo jednu želju - da mu Demiral isporuči loptu isključivo u noge jer bi se u suprotnom morao trošiti na nevažne kretnje. Jer to je tip koji će stvar odraditi maksimalno ili nikako.
Ovdje mu se nije dalo baš ništa.
"Mandžukić je užasan kad uđe s klupe. Ili će početi utakmicu ili neće ulaziti u igru", rekao je prije godinu dana njegov bivši trener Massimiliano Allegri i time zapravo savršeno precizirao svu bit Mandžukićevog karaktera.
Mario je čovjek za najvažnije stvari, završnice najvećih turnira i velike derbije. U četvrtom desetljeću života nema više što kome dokazivati, pogotovo ne u Juventusu.
Krajem 2018. godine talijanski novinari nazvali su ga najboljim igračem na svijetu za najbitnije utakmice, a o tome smo pisali u božićnom tekstu o Mandžukiću - "Godina u kojoj su svi shvatili kakav je igrač Mario Mandžukić."
Početak kraja: Od kapetana do treće opcije
No za novog trenera Maurizija Sarrija to ne znači ništa, 60-godišnji Napolitanac ima svoju viziju nogometa u koju se Mandžukićeve karakteristike ne uklapaju. Tu nema nikakvog sentimenta i stare zasluge nisu važeća valuta.
Torinski klub je ozbiljno zakoračio u proces totalne rekonstrukcije igre i prvi znakovi viđeni su na Tardiniju u pobjedi 1:0 - talijanski prvak nastojao je igrati i kreirati, a napadački trio Ronaldo - Higuain - Douglas Costa kretao se strahovito puno konstantnim izmjenama pozicija.
Priliku od ofenzivaca pred kraj utakmice dobili su Federico Bernardeschi i Juan Cuadrado, ali ne i jedan od prošlosezonskih kapetana koji je svih 90 minuta prosjedio mirno na klupi.
Tu dolazimo do druge stvari koja iscrtava njegov početak kraja u klubu koji obožava.
Kod pobjedničkoga gola Giorgija Chiellinija s klupe su skočili svi igrači. Starosjedioci poput Dybale, povratnici poput Buffona i novaci poput De Ligta... Samo je Mandžukić ostao izvan grupnog slavlja, nije ga pretjerano taknulo.
Nestao je entuzijazam i onaj spomenuti žar, ključni Mandžini pokretači.
Nije Marija bilo ni u uobičajenoj proslavi igrača i pozdravljanju navijača, a inače je u istima glavni predvodnik. Pokunjen, otišao je na Tardiniju među prvima pod tuš.
Protiv Napolija je, baš kao i protiv Parme, 90 minuta odgledao s klupe. U toj je utakmici priliku u napadu dobio i Paulo Dybala, pa je Mandžukić jedini ostao bez ijedne minute od svih Juventusovih ofenzivaca nakon prvih dvaju kola Serie A.
Juventus je Mandžukićeva ljubav već četiri godine, jedini klub u kojem se u profesionalnoj karijeri zadržao dulje od dvije sezone.
Tolika ljubav da se zbog nje odlučio na nešto što mu je u prijašnjim godinama bilo nezamislivo - igrati poziciju koja mu nije omiljena.
Tako je zbog Maxa Allegrija, trenera koji mu je vjerovao više nego svojoj supruzi, pristao igrati i lijevo krilo. Istu onu poziciju zbog koje je svojevremeno ljutit i nezadovoljan išao na razgovore sa Steveom McClarenom u Wolfsburgu.
Htio je igrati samo u napadu i tek kad je tu zaigrao, počeo je pokazivati što može, toliko da ga je uskoro kupio Bayern. Isto tako se zahvalio i izborniku Zlatku Daliću u ožujku 2018. kad ga je ovaj htio koristiti na krilu za vrijeme američke turneje.
Prihvatio je borbu za poziciju centralne špice s Nikolom Kalinićem i na kraju uvjerljivo pobijedio, od čega je maksimalno profitirala Hrvatska jer je autor njenog najvažnijega gola u povijesti.
U zimu rasplet situacije
Mandžukić se u svakoj situaciji zna izboriti za sebe, kako na terenu, tako i izvan njega. Dakako da ga ne treba sažalijevati zbog Juventusovog hladnog otpisivanja. Radili su to oni i Alessandru Del Pieru, kako ne bi i strancu iz Hrvatske.
I, što sada? Za Marija trenutačno postoje dvije opcije.
Prva, da se odmori do siječnja, dodatno napuni baterije i pronađe klub koji će probuditi vatru da ponovno, pod stare dane, pokaže od čega je.
Ili, druga, manje izgledna stvar - da još jednom pobijedi u borbi sam protiv svih.
Jer toliko puta je bio unaprijed otpisivan i podcjenjivan od svojih i tuđih da je uistinu najbolji igrač na svijetu za najteže utakmice. To bi u prijevodu značilo da se uspio nametnuti Sarriju te da je ponovno u igri za prvi sastav Juventusa.
Neka sredina kod njega ne postoji. Nikad i nije, kao kod onih nebitnih lopti na zagrijavanju u Parmi.