S FOKUSOM na bivšeg svjetskog prvaka u Formuli 1 i s puno manje medijskog interesa nego prijašnjih godina, u nedjelju je u Jeddahu započelo 42. izdanje legendarnog relija Dakar, nekoć jedne od najopasnijih utrka na svijetu.
Reli koji se nekad zvao Pariz-Dakar pa kasnije samo Dakar doživio je kroz više od četiri desetljeća brojne promjene i održavao se na tri kontinenta. No, bez obzira na to je li se održavao Africi, Južnoj Americi ili Europi, Dakar je uvijek pomicao granice ljudske i izdržljivosti strojeva i simbolizirao je čovjekovu znatiželju, izdržljivost i želju za uspjehom.
Sve ono što se u Saudijskoj Arabiji, zemlji domaćinu sljedećih pet, a možda i deset relija, sustavno ograničava i guši, najčešće normalnom svijetu teško zamislivim nasiljem. Odluka da se Dakar održava u jednoj od za civilizirani svijet najbrutalnijih zemalja svijeta bila je meta brojnih kritika, no one nikoga nisu zanimale. Ono što je sve zanimalo bio je novac i to jako puno novca, a Saudijska Arabija ga ima i previše i spremna je platiti koliko god treba da ušminka svoj režim ili s njega skrene pozornost.
Reli je nastao potpuno slučajno
Tako je Dakar postao potpuna suprotnost onoga što je davne 1977. godine zamislio francuski entuzijast Thierry Sabine koji je sasvim slučajno došao na ideju za organizaciju relija Pariz-Dakar. Sabine je prije 42 godine sudjelovao na reliju Abidjan-Nice te se po lošem vremenu na svojoj Yamahi 500XT izgubio u pustinji Tenere u Libiji. Brzo je ostao bez goriva pa je tri dana i tri noći bauljao po pustinji bez vode i hrane. Spasio ga je organizator utrke koji je unajmio helikopter i krenuo u potragu. Našao ga je na izmaku snaga.
Dok su ga prevozili helikopterom do Alžira, gledajući nepregledne pješčane dine, Sabine je došao na ideju da organizira utrku kroz pustinju za najveće entuzijaste. Zamislio je rutu od Pariza do 10.000 kilometara udaljene senegalske metropole Dakara kroz neumoljivu Saharu koja ga je umalo ubila.
“Pustinja mi je dopustila da preživim. Pustinja će me uvijek podsjećati na to koliko malo nas dijeli između života i smrti”, rekao je 28-godišnji Sabine i bacio se na organizaciju.
Prvo su ga prozvali luđakom, no njegova ideja postala je sve zanimljivija i manje od godinu dana kasnije na startu u Parizu našla su se 182 automobila i motocikla. Bez GPS-a, bez ikakve pomoći i bez odgode zbog eventualnog lošeg vremena, skupina do tad neviđenih entuzijasta krenula je u strašnu utrku u Saharu. Vođeni zvijezdama, najstarijim, ali i najpouzdanijim vidom navigacije, Sabineovi “luđaci” preživjeli su dvotjedni test izdržljivosti, a prvi koji je prošao ciljem u Dakaru bio je 21-godišnji Cyril Neveu na, simbolično, Yamahi 500XT. Od 182 natjecatelja samo njih 74 stiglo je do cilja, a vijest o njihovu uspjehu se brzo proširila Europom pa svijetom i Pariz-Dakar je rođen.
Ironično, Sabine je poginuo u helikopteru
Koliko je reli nepredvidiv i opasan ponovno je posvjedočio i Sabine koji se s još sedam motociklista opet izgubio i završio ispred nekakvog rudnika uranija, ali se na kraju dokopao cilja. Presretan što je njegova ideja zaživjela i uspješno se održavala, Thierry Sabine preuzeo je organizaciju utrke sve do 1986. godine kad je stradao u padu helikoptera u Maliju.
Uz manje ili veće probleme, reli se nastavio održavati godinama, a 1992. godine ruta je promijenjena do Cape Towna. U međuvremenu je na scenu stupio Stephane Peterhansel koji će postati jedan od najuspješnijih vozača u povijesti ovog relija, a 1994. godine reli je bio najbrutalniji u povijesti. Nakon smrti Sabinea interes je malo pao, a novi organizatori odlučili su dodatno zapapriti reli pa se on te godine vozio od Pariza do Dakara i natrag. U jednoj od najtežih utrka u povijesti auto-moto sporta iscrpljujući put od 20.000 kilometara uzrokovao je brojna odustajanja, a čitava momčad Mitsubishija se povukla jer se više nije mogla natjecati.
U desetljećima koja su dolazila bilo je sve više amatera i entuzijasta koji su svjesno ili nesvjesno promicali duh Thierryja Sabinea. Jedan od njih bio je sad već legendarni Jean-Louis Schlesser koji je dizajnirao vlastite buggyje te je uz Fordov motor pobijedio 1999. i 2000. godine. Pobijedio bi i 2001. godine da nije kažnjen sa sat vremena zbog nesportskog ponašanja pa je Jutta Kleinschmidt postala prva žena koja je pobijedila na ovom reliju. Te godine se zadnji put vozilo rutom Pariz-Dakar, a 2005. godine reli je dosegao najveću popularnost kad se na startu našlo čak 688 natjecatelja. Uz Mitsubishi i Nissan, koji su bili stalni “gosti”, u utrku su se sa svim svojim resursima uključili i Volkswagen i BMW pa je Dakar postala mala Formula 1 s obzirom na golema ulaganja.
Pad Dakara se, kao ni njegov nastanak, dogodio slučajno. Uoči relija 2008. godine u Mauritaniji, zemlji na ruti utrke, ubijena su četiri francuska turista, a nakon što je incident povezan s Al-Kaidom organizatori su otkazali utrku. Afrika više nikad nije bila domaćin relija koji je 2009. godine preseljen u Južnu Ameriku. Iako je i dalje bilo puno natjecatelja, interes za reli je pao jer se održavao vrlo daleko od Europe, odakle je dolazilo najviše natjecatelja. No utrka je i dalje bila vrlo teška, o čemu dovoljno govori podatak da je deveterostruki svjetski prvak u reliju Sebastien Loeb nije uspio osvojiti u dva pokušaja.
Nemogući uvjeti i golemi napori u 42 godine povijesti Dakara odnijeli su čak 70 života, no taj reli je uvijek bio golemi izazov za sve koji se bave bilo kakvim trkama. Moderna tehnologija i golema financijska ulaganja s godinama su istisnuli iskonski avanturizam iz natjecanja, a kao i puno sportova i ovaj je na neki način “pokvario” novac. Tako Fernando Alonso i društvo ove godine voze kroz Saudijsku Arabiju, zemlju u kojoj su aktivistice za ženska prava, pa tako i ona vozačka, mučene u zatvoru i čeka ih vjerski sud, a svatko tko se imalo suprotstavi sustavu najčešće je pogubljen. Tako je prošle godine pogubljeno 185 osoba.
Tužan projekt u opasnoj državi
Saudijska Arabija jako skupo plaća ovakav način “šminkanja” svog imidža u svijetu pa je nakon utakmice talijanskog superkupa između Juventusa i Lazija dovela i Dakar. Sve je to dio projekta Vision 2030. kojim Saudijci žele od svoje zemlje napraviti svjetsku ekonomsku, kulturnu i sportsku silu. Iako ženama brani vožnju automobila bez pristanka njihovih supruga, Saudijska Arabija nema ništa protiv Španjolke Laije Sanz i još 12 žena koje će sudjelovati u utrci. Njih neće moći gledati saudijske žene, osim ako uz stazu ne budu u pratnji svojih muškaraca.
Saudijski režim sustavno ubija sve svoje protivnike, od kojih je najzvučnije bilo ubojstvo novinara Jamala Khashoggija 2018. godine u Istanbulu. Zločini koje je počinila saudijska vojska u operacijama u Jemenu spadaju među najstrašnije u novijoj svjetskoj povijesti, a Saudijska Arabija godinama je na dnu UN-ove ljestvice u poštovanju ljudskih prava.
Sve to zaboravit će se do 17. siječnja kad će natjecatelji proći ciljem u Al-Qiddiyi, potpuno novom zabavnom gradu u Rijadu kojim ta država želi privući 17 milijuna turista godišnje. U njemu će biti najbrži roller-coaster na svijetu, najveći slobodan pad i najveći zabavni park.
Umjetni avanturizam u pustinji. Potpuna suprotnost od onoga što je davne 1977. godine u pustinji doživio Thierry Sabine.