POČELO je sa stanovitim Antom sa splitskog Manuša, koji je na Olimpijskom stadionu u Berlinu 2006. godine preskočio ogradu i ponor koji je tribine dijelio od travnjaka. Prekinuo je susret Hrvatske i Brazila, poljubio kopačke Dade Prše i završio u gotovo svim svjetskim medijima. Tradiciju hrvatskih "ekstremista" nastavio je Domagoj Gurdon iz Kaštela, koji je za gajbu pive uletio na travnjak Pratera tijekom susreta Hrvatske i Austrije na Euru.
No, posljednji je slučaj nadvisio sve prethodne jer stvar je prestiža utrčati na Wembley, gdje vladaju zakoni Čelične Lady. U drugom poluvremenu mučne predstave Hrvatske i Engleske, blago rečeno, euforiči hrvatski simpatizer iznenadio je osiguranje i pretrčao igralište kako bi uručio dres Eduardu da Silvi. Završio je brzo u rukama osiguranja koje je Šimunić molio za milost. Izrac lica našeg navijača sugerirao je neizmjerno zadovoljstvo. Hrvatski ekscesi svijetu više ipak nisu simpatični.
Šteta, jer navijanje na Wembleyu bilo je sjajno. Trošilo se između sedam i osam tisuća grla, domaćini su nadglasani u više navrata. Stali su navijači i u obranu Eduarada, kojeg su tribine Wembleya razapinjale pri svakom dodiru lopte. Nakon što je sudac previdio jedanaesterac Johnsona na Eduardu, orilo se; U boj, u boj, a podrška nije izostala ni dok smo, svježe grogirani, gubili 2:0, nakon svega 18. minuta.
Hrabro, srčano navijanje nakon posljednjeg sučevog zvižduka ipak je zamijenila tuga.